Kultura

Zločinac je svaki čovek koji se odriče slobode i borbe za nju

O Otu Vajningeru – Vladeta Jerotić

Posle objavljivanja Pola i karaktera, najpoznatijeg delà austrijskog filosofa Ota Vajningera (1880-1903), najpre 1938. Godine u Beogradu (izdavač Geca Kon), a zatim dva izdanja 1986. i godine (izdavač “Književne novine”, biblioteka “Kristali”) i delimičnog prevoda druge Vajningerove knjige O krajnjim životnim svrhama u časopisu “Eterna” (br. 4, 1995, Beograd, u izboru i prevodu Slavka Gavranovića) – dobili smo, najzad, integralni tekst knjige O krajnjim životnim svrhama u prevodu Branimira Zivojinovića, u biblioteci “Eseji” izdavačke kuće Paideia.

Dok se uzbudljiva knjiga Ota Vajningera Pol i karakter pojavljivala u dvadeset i šest izdanja, tokom dve decenije, počevši od Vajningerove smrti (1903), njegova druga knjiga O krajnjim životnim svrhama, u mnogo čemu dublja i originalnija, doživela je četiri izdanja do 1918. godine.

U predgovoru za Vajningerovu knjigu Pol i karakter koji sam napisao povodom novog izdanja ove knjige 1986. godine, detaljno sam se bavio ličnošću bolesnog genija Ota Vajningera,

prirodno-naučnim, filosofskim i antifeminističkim delovima u njegovoj knjizi, pa bih ovom prilikom izbegao ponavljanje, zanimajući se prvenstveno za vrline knjige O krajnjim životnim svrhama. Vrednost ove knjige i zadovoljstvo što je danas imamo, nalazim u sledećem: 1. stalna aktuelnost tema kojima se Oto Vajninger bavi u ovoj knjizi; to su u prvom redu psihološko-metafizičke, 2. skoro apsolutna originalnost nekih misli mladog austrijskog filosofa s početka našeg veka, misli mestimično neprevaziđenih do danas i 3. potreba utemeljenja ili obnavljanja temelja duhovne kulture danas u svetu, u našoj sredini posebno, u jednom vremenu ozbiljno poljuljanih religioznih i filosofskih načela u zapadnoevropskoj hrišćanskoj civilizaciji.

U “pogledu na svet”, sklon dualističkom filosofsko-religioznom stavu, nekad čak manihejski dualističkom, što je naročito došlo do izražaja u knjizi Pol i karakter (kada na subjektivan, pa i na bolesno subjektivan način govori o ženama), u knjizi O krajnjim životnim svrhama, Oto Vajninger je uzdržaniji i ubedljiviji kada raspravlja teška religiozna i filosofska pitanja čoveka i života.

Oto Vajninger je radikalan u svojim religioznim uverenjima. “Čovek, iznutra, ni od čega ne može da propadne kao od nedostatka vere.” Vera ne mora da se suprotstavlja nauci i znanju, ali čovek mora postati svestan ograničenosti i nedovoljnosti i najegzaktnije nauke i najvećeg mogućeg znanja o prirodi i čoveku do koga je došao. Od odlučnog trenutka istinskog prepoznavanja ograničenosti ljudskog znanja, započinje carstvo vere. Religija može da se odrekne znanja, ali ne i znanje religije, jer sve naše znanje na veri počiva. Znanje čovek hoće da ima da bi zadobio moć, ili ga želi kao vrednost. Ljudi se jedan od drugog duboko razlikuju i razilaze upravo u odnosu prema sticanju znanja. Isus Hristos je za Vajningera potpun čovek i Bogočovek. Zbog takvog uverenja, iako jevrejskog porekla, Oto Vajninger prelazi u hrišćanstvo. Biti istinski hrišćanin znači pre svega postati i biti etičan, u svemu etičan. “Đavo je čovek koji sve ima, a ipak nije dobar.” Logika je sve dotle korisna čovekovom razmišljanju dokle je u službi etike.

Čovek se ne može pozivati na determinizam u prirodi i u njegovom unutarnjem životu da bi opravdao svoje neetičko vladanje. Da čovek nije slobodan, ne bi mogao nikad da shvati niti da stvori pojam o kauzalitetu, ali ni o determinizmu. Uvid u zakonitost već je sloboda od nje. Čovek kao “ens metaphysicum” neće nikakvo ponavljanje, kružno kretanje, nikakvu reinkarnaciju; Vajningera je čak i spirala kao predstava kretanja čoveka ili istorije čovečanstva tuda. Sloboda je uvek negirana zakonom periodiciteta. Otud sve religije sveta osim hrišćanske Vajninger odbija, upravo zbog nečeg fatalističkog u ovim religijama (naročito azijskim) što negira ljudsku slobodu. Determinizam je uvek samo podsticaj čoveku da se bori za svoju slobodu, jer čovek je od Boga stvoreno slobodno biće i ceo njegov život nije ništa drugo nego borba za Slobodu ili Ništa. “Čovek živi dotle dok ne ude ili u apsolutno ili u ništavilo”. Čovek sam određuje svoj život tako što bira Boga ili ništavilo. Ali čovek celog svog života bira. Njegova odluka za Boga i Dobro nije trajna, “on mora opet da se bori. Slobode, moglo bi se reći, ima samo za trenutak”. Lepota I tragika života je u neprestanoj borbi za Boga i Dobro. I hrišćanski svetitelji govorili su slično. Sveta Tereza Avilska ( 16. vek):

“Borite se dok ne umrete u borbi, jer niste ovde ni za šta drugo već da se borite”,

a sveti Jefrem Sirijski iz 4. veka veli:

“Nema odmora na zemlji onima koji žele spasenje”.

Zločinac je svaki čovek koji se odriče slobode i borbe za nju. Naličje borbe za život i njegov smisao, strah je i sujeverje. Zločinac je uplašen i sujeveran čovek koji neće Dobro i Boga. On se odriče borbe za Dobro. Zločinac čini zločin iz strahotnog očajanja. Ogromna unutrašnja praznina kojoj se ne vidi kraj mora biti ispunjena nekim činom, taj je čin prestupnički, on čak ne mora biti upravljen prema nekoj određenoj individui. Savremena psihologija zločinca umnogome je potvrdila Vajningerove intuicije o zločinu i zločincima.

Razvoja čovečanstva nema; ono što čoveka najdublje pokreće da se bavi istorijom, da stvara istoriju, njegova je želja za sopstvenim duhovnim razvojem, u stvari, njegova potreba za besmrtnošću. Čak i ova težnja za besmrtnošću kod čoveka, mada pripada njegovoj prirodi, može da se izopači u individualni egoizam i osećanje moći. Jedina odbrana od ove opasnosti je neprekidno osećanje svoje nedovršenosti, potreba zaštite i pomoći Božje milosti, kao i neprestano osećanje krivice, autentično, a ne bolesno, jer svaki je istinski večni problem u isto vreme večna krivica. Da lije ovo osećanje krivice vezano za pragreh, praroditeljski greh u hrišćanskoj religiji, pad čoveka s neba na zemlju, izgon iz Raja?

Veoma su inspirativna i anticipirajuća Vajningerova razmišljanja o bolestima čovekovim. “To da postoje bolesti, to jest krivice, svedoči nasledni greh.” Bez obzira što je nama ljudima pad u greh, praroditelj ski greh nerazumljiv i neprihvatljiv, to ne znači da ovaj tajanstveni greh ne postoji. Moguće sećanje na ovaj pad o kome govore svi mitovi sveta, protivrečilo bi misli o praroditeljskom grehu, jer bi to sećanje uključivalo vreme koje je, međutim, prisutno tek sa rođenjem.

Čovek kao slobodno biće odgovoran je za nastanak svoje bolesti. Svaka bolest je krivica i kazna, jer svaka bolest ima psihičke uzroke. “Ima negde nešto nemoralno, to znači nesvesno, što vodi u bolest i svaka se bolest leči čim je bolesnik iznutra spozna i razume”. Otud, evo revolucionarnog Vajningerovog zaključka sa kojim se ja kao psihijatar u potpunosti slažem: “čitava medicina mora da postane psihijatrija, briga o duši”. Današnja psihosomatska medicina na najboljem je putu da ovakva i slična Vajningerova naslućivanja potvrdi, sve bolje dokazujući da bukvalno svaka telesna bolest ima prvenstveno (ne i jedino) psihičke uzroke. Frojdova psihoanaliza prema kojoj Vajninger nije imao naklonosti, mogla je, po mome mišljenju, mnogo više da pomogne razvoju savremene psihosomatske medicine da njena teorija nije bila zarobljena pozitivističko-ateističkim pogledom na svet njenog osnivača.

Oto Vajninger je dobro sagledao i neetičnost medicinske terapije (danas još mnogo više nego u njegovo doba) koja hoće da leči čoveka od spolja put unutra, umesto da deluje od unutra prema spolja. Dok čovek ne počne da se istinski bavi sobom, sve se bolje upoznavajući, jer će tek tada biti u stanju da leči samog sebe (samoizlečenje, povremeno poznato u medicini, uključujući i psihijatriju i onkologiju), psihoterapija ostaje najbolja, prelazna metoda u lečenju svake bolesti.

 

Čovek prima od oca i majke samo telesne osobine, najviše još i temperament. Duhovno, mora da uobličava samog sebe, tako da ima istine u srpskoj narodnoj poslovici: Čovek je kovač svoje sreće! Herman Hese u mladalačkom romanu Knulp kaže:

“Otac može da dâ detetu u naslede nos i oči, pa čak i razum, ali ne može dušu. Duša je u svakom čoveku nova”,

a pravoslavni duhovnik starac Sampson nešto slično:

“Majka može preneti detetu mnoge divne osobine karaktera, duše. Ali kvalitete duha ne”.

To je upravo ono u šta je uveren i Oto Vajninger. Za duh se moramo sami izboriti, iz unutrašnje slobode. Ali duh treba prethodno prepoznati u sebi i onda poći na put prema Apsolutu. Bez toga prepoznavanja ostajema duševna, ali ne i duhovna bića. Samo duhovna bića su aristokratska bića, sa neizbežnim dodatkom Nikolaja Berđajeva:

“Osećanje krivice i osećanje sažaljenja – aristokratska su osećanja. Osećanje uvrede i osećanje zavisti -plebejska su osećanja”.

Pokušao sam da u nepotpunom pregledu glavnih misli Ota Vajningera (nije bilo reči o njegovom eseju o Ibzenu, Vagneru, kao i Vajningerovim originalnim razmišljanjima o psihologiji životinja) izloženih u njegovoj posthumno objavljenoj knjizi O krajnjim životnim svrhama prikažem čitaocu duhovni portret jednog od najoriginalnijih religiozno-filosofskih mislilaca u 20. veku.

Oto Vajninger je završio život samoubistvom u 23. godini, ostavivši za sobom dve knjige o kojima će se raspravljati i u sledećem veku. Pri svemu tome ostaje pitanje koje pritiska svakog ko je zavoleo ovog neobičnog čoveka ili ko mu je dublje naklonjen: zašto se ubio Oto Vajninger, nesumnjivo duboko religiozan čovek koji prihvata Hrista kao Bogočoveka, kome su u filosofiji bili uzor Platon i Kant, Plotin i Avgustin, a u muzici Bah, Betoven Vagner, Mocart? Čovek koji je do svoje dvadesete godine raspolagao ogromnim znanjem iz svih oblasti antropologije, koji je tečno govorio nekoliko stranih jezika i bio stekao nekoliko bliskih prijatelja.

Ako ostanemo s pravom nezadovoljni objašnjenjem nekolicine psihijatara o postojanju duševne bolesti u Vajningera koja ga je i dovela do tragičnog kraja, čini se, da nas još manje može umiriti sledeća Vajningerova rečenica izgovorena prijatelju (Arturu Gerberus) koja bi trebalo da ukaže na razloge sudbonosne odluke:

“Pristojan čovek ide sam u smrt kada oseti daje konačno zao; prostak mora da bude prisiljen na smrt sudskom presudom”.

Ne smatram romantičnom ili patetičnom ideju o geniju u kome se nađe svetac, luđak i zločinac zajedno. Dosta je primera u istoriji literature, muzike, pa i filosofije koji potvrđuju ovakvu zastrašujuću zajednicu u nekom velikom stvaraocu u prošlosti I sadašnjosti čovečanstva. Oto Vajninger je bio savršeno svestan ove simbioze u samom sebi. Genije je za Vajningera samo onaj koji je savladao luđaka i zločinca u sebi (o geniju, mislim, da zbilja niko nikad nije genijalnije pisao od Vajningera). Oto Vajninger ovakav redak, džinovski zadatak nije mogao da povoljno reši u sebi i sa sobom. A onda je smatrao, kao neki ekstremni etički dualist ili revnosni gnostik da mu predstoji samo jedan izlaz – uništiti samog sebe. Posle svega što je u svom kratkom životu postigao i dostigao, a naročito posle porazno netačnog suda o Ženi u knjizi Pol i karakter – za koji je sud sâm rekao da predstavlja smrtnu presudu knjizi ili njenom autoru – suvišno je pitati šta bi bilo od Ota Vajningera da se nije ubio. Doživljavajući Zlo sveta kao sopstvenu krivicu, Oto Vajninger je presudio sam sebi potvrđujući i na ovaj tragičan način činjenicu praroditeljskog greha I slobodne odluke svakog čoveka da se prema njemu postavi.

Vladeta Jerotić

Ukratko: P.U.L.S.E
Tekst priredilo i prenelo uredništvo P.U.L.S.E magazina. P.U.L.S.E je internet magazin posvećen umetnosti i kulturi (književnost, slikarstvo, muzika, film, arhitektura), filozofiji i psihologiji, odnosno oblastima koje u ovakvoj formi predstavljaju raritet na srpskom internet nebu. Ono što čini specifičan kvalitet ovog sajta jeste prednost koja se daje kvalitetu, radije nego kvantitetu, a celokupna produktivnost usmerava se na ostvarenje jedne nove plodne sredine, gde se prvenstveno ceni autonomno autorstvo pojedinca.
Svi članci autorke/a – P.U.L.S.E
Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close