KUDA ZAISTA IDE BOSNA I HERCEGOVINA
Mogu li tenzije izmaći kontroli ako neko povuče koban potez: Vraćaju li nas Izetbegović, Čović i Dodik u predratne ‘90-te?!
Da li se mladi ljudi plaše rata? Da li se može desiti da sadašnje tenzije izmaknu kontroli i da neko povuče potez koji bi doveo do oružanog sukoba? Mogu li sadašnji potezi Dodika, Izetbegovića i Čovića voditi raspadu Bosne i Hercegovine?
U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome kuda ide Bosna i Hercegovina. Sagovornici su bili dva univerzitetska profesora – Miodrag Živanović, profesor Filozofskog fakulteta u Banjaluci, i Asim Mujkić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.
Bilo je riječi o tome da li je Bosna i Hercegovina danas u najvećoj krizi od završetka rata, zašto su se nacionalni lideri tako tvrdo ukopali iza projekata koji svakim danom sve više destabilizuju Bosnu i Hercegovinu, ko ruši ustavni poredak – Izetbegović, Dodik ili Čović ili sva trojica zajedno, koliko jačanje populizma i nacionalizma u Evropi ide na ruku nacionalnim liderima u Bosni i Hercegovini, zašto se danas iz Bosne i Hercegovine iseljavaju i ljudi koji imaju dobre poslove i solidna primanja, dokle Bosna i Hercegovina može funkcionisati bez vlade i budžeta i sa ministrima kojima je istekao mandat, da li se mladi ljudi plaše rata, da li se može desiti da sadašnje tenzije izmaknu kontroli i da neko povuče potez koji bi doveo do oružanog sukoba, kao i o tome mogu li sadašnji potezi Dodika, Izetbegovića i Čovića voditi raspadu Bosne i Hercegovine?
Omer Karabeg: Da li je Bosna i Hercegovina danas u najvećoj krizi od završetka rata? Godinu dana je prošlo od izbora, a još nema vlade i zemlja nema budžet. Nacionalne stranke, koje su odnijele pobjedu na izborima, u stalnoj su svađi, padaju teške riječi i optužbe, pa čovjek ima utisak da na političkoj sceni vlada haos.
Miodrag Živanović: Prije desetak godina izjavio sam da je Bosna i Hercegovina u najvećoj krizi. Moram reći da sam se prevario. Jer, ovo što se danas događa mnogo je gore od onoga što je bilo tada. Ne mislim toliko na činjenicu što nema vlasti i što institucije ne funkcionišu, gore od toga je što gubimo društveni kapital, što je u Bosni i Hercegovini sve manje ljudi. To je najveći generator krize. Jer, vlada će se formirarti kad-tad, ali kako ćemo vratiti ljude. A bez ljudi ne možemo riješiti nijedno pitanje
Asim Mujkić: Moglo bi se reći da je ovo najveća kriza, s tim što etnonacionalistički režim koji ovdje vlada stalno proizvodi krizu. I ta kriza se sve više zaoštrava. Kako odmiče vrijeme, u Bosni i Hercegovini sve je manje ljudi, dok retorika nacionalnih vođa postaje sve radikalnija. Unutar te retorike funkcioniraju tri politike – jedna je u formi ideološkog koda republike, druga u formi otcjepljenja, i treća u formi troentitetskog preuređenja Bosne i Hercegovine. Taj ideološki mjehur od sapunice sve će se više udaljavati od stvarnosti – dok na kraju ne pukne. A moraće da pukne jer, što se više produbljuje kriza, biće sve manje novca za održavanje ovog režima.
Omer Karabeg: Gospodin Mujkić govori o mjehuru od sapunice, ali se Dodik, Čović i Izetbegović čvrsto drže svojih programa. Dodik hoće otcjepljenje Republike Srpske i njeno prisajedinjenje Srbiji, Čović bi da obnovi u ratu poraženu tzv. Herceg-Bosnu, a Izetbegović hoće Bosnu i Hercegovinu bez entiteta. Sva trojica kažu da bi to htjeli da ostvare dogovorom, mada znaju da je to nemoguće. Zašto su se onda tako tvrdo ukopali u te rovove?
Pogubni status quo
Miodrag Živanović: Najveći problem Bosne i Hercegovine, a rekao bih i cijelog ovog regiona je što ovdje nema niti jednog političara. Na čelu tih zemalja su ljudi različitih profila, neki čak pripadaju i polusvijetu. Uzmite gospodina Dodika. Milorad Dodik nije političar. On je tehnolog vlasti. Vučić u Srbiji takođe nije političar, on je demagog. Kad pogledamo lidere naših partija u Bosni i Hercegovini, tu nema niti jednog političara. Postoje samo ljudi koji su politiku reducirali na kalkulaciju, koji su suzili okvire naših života na tribalizam, na plemenski način života. I otuda su na sceni koncepti koji ne pripadaju ljudima, nego nekim stvorenjima koja su greškom došla sa drugih planeta.
Ja ovo kažem metaforično, ali mislim da se možemo razumjeti. S druge strane, međunarodna zajednica se već decenijama ponaša izuzetno licemjerno. Oni traže od Bosne i Hercegovine da što prije pristupi evropskim integracijma, a znaju da se nalazimo, da tako kažem, negdje u 950. godini naše ere. Ne nalazimo se u ovom vremenu. Mi smo organizovani na način koji ne dozvoljava da u prvom planu bude čovjek, jer se evropske građanske vrijednosti ovdje ne mogu instalirati. Sve je blokirano. Međunarodna zajednica svojom politikom indirektno podržava ovaj status quo. A status quo je nešto najgore što nam se može dogoditi na početku trećeg milenija. Jer u ovom vijeku se brzo živi, treba brzo reagovati, a mi ne možemo ništa uraditi kad smo zakovani u vremenu od prije hiljadu godina.
Asim Mujkić: Mislim da se manevarski prostor nacionalnih lidera sužava. I kako se on sužava, tako njihov jezik kojim se obraćaju građanima postaje sve radikalniji. Oni, međutim, vrlo dobro znaju da će imati onoliko prostora koliko im dozvole relevantni predstavnici međunarodne zajednice. Oni misle da igraju na sigurno jer pretpostavljaju, možda i s pravom, da je ova zemlja za Zapad nevažna i da u Briselu i Vašingtonu postoji konsenzus da ovdje ne može biti nekog značajnijeg ugrožavanja međunarodne sigurnosti. Ovdašnji nacionalni lideri naprosto iskušavaju međunarodnu zajednicu jer misle da im njeno ponašanje omogućava da nemaju nikakve odgovornosti.
Šta hoću reći? Odsustvo odlučnosti međunarodne zajednice, pri čemu se zna da ona funkcionira kao bazični konsenzus, praktično dopušta da se nazadne politike razvijaju. Dominiraju politika i jezik koji dijele ljude, a etnopolitika izvlači ono najgore iz ljudi. I to se radi već tri decenije. Mislim da je to najpogubnija strana ove priče koja je dovela do toga da gubimo stanovništvo i da ovdje više niko ne vidi perspektivu.
Nastavak razgovora čitajte na RSE.
