Vlatko Filipović, redatelj: Dobar film mora imati ton zabave

U Mostaru je u posljednjim danima 2014. godine upriličena filmska večer Vlatka Filipovića, na kojoj su prikazana dva njegova filma: najnagrađivaniji “Hop – Jan” i najnoviji “Od Gabele do Huma”. Vlatko Filipović ima i zanimljivu biografiju. Za tu biografiju u šali kaže da su je pripremili u filmskoj zajednici – udruženju, očekujući da će “heknuti”, a glasi ovako: Scenarist i redatelj Vlatko Filipović, sveučilišni profesor, rođen je u Hutovu 1936., općina Neum. Po ocu Petru podrijetlom je iz Turkovića, općina Ravno, po majci Ljubici iz Tepčića, općina Čitluk. Otac – željezničar, djed – željezničar, i umjesto da postane treća generacija željezničara, postao je filmski redatelj i scenarist. Osnovnu školu završio je u Hutovu, nižu gimnaziju u Bileći i Trebinju, višu gimnaziju u Dubrovniku, Filozofski fakultet, skupine jugoslavenske književnosti i jezik u Sarajevu. Dobitnik je brojnih nagrada. Predavao je na sarajevskom i mostarskom Sveučilištu predmet “Filmska i radio televizijska kultura”, na Franjevačkoj teologiji “Instrumenta komunikacionis socialis”. Snimio je četiri igrana i više od 40 dokumentarnih filmova. Radio je kao umjetnički direktor Bosna filma, bio je urednik u Dokumentarno-obrazovnom programu TVBiH. Za svoj je rad dobio brojne nagrade. Danas živi u Neumu, u mirovini. Sve nagrade, filmove i diplome poklonio je Zavičajnoj kući u Hutovu.

Zašto “Hop Jan”, pitamo ovog filmskog redatelja.

– “Prvi film koji sam želio raditi o željeznici nisu dali da radim u to vrijeme, jer sam htio praviti film s nečim novim. Tada je bila crno-bijela tehnika, nije bilo kolora. Želio sam da prošlost jednog željezničara bude tamna, da mu sadašnjost bude siva, a budućnost svijetla. Na to mi je predsjednik filmskog vijeća rekao: Mi smo zemlja seljaka, radnika i poštene inteligencije, a to ti nosi u Pariz. Kad sam ja to shvatio, fino sam se okrenuo i u Popovo polje mojoj baki Ruži da vidim kako žive seljaci. Napravio sam prvi film koji se zvao ‘Žedno polje’, to Žedno polje puno vode. Bio je to film o seljacima. Jer mi smo seljaci, radnici i poštena inteligencija. O radnicima, budući da sam ja iz kamena, i po ocu i po majci, volio sam cijeli život i volim i sada – skulpturu više nego sliku. Išao sam tražiti – Što od kamena? Tako sam za mjesto snimanja filma uzeo kamenolom – mjesto gdje se vadi kamen. Obišao sam dva, tri kamenoloma i svidio mi se onaj na Braču, koji je izuzetan svakako, po mnogo čemu – od toga da je to kamen kojim je zidan Split do toga da je to kamen kojim je zidana Bijela kuća u Washingtonu. Otkad je Split građen, tad se počeo vaditi kamen. Film nije dugačak – traje svega deset minuta i deset sekundi…”, kaže filmski redatelj,

Ali je dobio brojne nagrade…

– Jest, brojne je nagrade dobio. Eto kad su ga uvrstili u stalni postav Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku. Uzeti film pa ga staviti u policu da ga imate je jedno, ali da bude u permanentnom programu, to je nešto skroz drugo.

Koliko je jedna takva činjenica značila čovjeku koji je trebao postati treća generacija željezničara, a postao je filmski redatelj?

– Značila je jako puno. Ja sam bio srednje dobar učenik – bolje bi bilo reći srednje loš. Zašto? Jer su me zanimale knjige, priče, mašta je radila i dopunjavala se itd. Tata mi je govorio: Sine, ajde idi u školu, otvorila se u Puli tehnikum za otpravnike vlakova, možeš biti stanice i biti gospodin čovjek. On je to znao fino naglasiti – gospodin čovjek. U mojoj svijesti je bilo: ‘Ma kakav gospodin, pusti me na miru da napravim film.’ Kad sam imao šest i pol godina, 1943. godine, gledao sam film u Hutovu. To ljudi ne vjeruju! Ali, činjenica je da je u vlaku jedan vagon, kojeg su Nijemci zajedno s tadašnjom NDH vlasti, prakticirali su prikazivanje filmova. Išli su Dubrovnik, ali su odabrali dva, tri mjesta gdje će narodu pokazati film. Kad sam vidio kako hodaju ljudi po onom platnu, plahti koju su raširili, ostao sam opčinjen.

Jeste li već tada znali da ćete biti redatelj?

– E, nisam! Čak to nisam znao ni kad sam u Dubrovniku išao u višu gimnaziju i bio u društvu njarnjasa – to su čudotvorci, bila je to glumačka družina. Bez obzira što točno i precizno govorim, ja nisam želio biti glumac, nego onaj koji je iza, jer sam kao klinac u šestom, sedmom razredu gledao Bojana Stupicu kako režira. To je bilo božanstveno! Uvlačio sam, skrivao ispod i gledao kako on naređuje što da se radi. Želio sam ići na režiju, nisu mi dali stipendiju, nego kod strica u Sarajevo upiši ono što je najbliže, to je književnost, završi književnost, odsluži vojsku i hajde volontiraj dvije godine od Veljka Bulajića pa redom. Slijedila je ‘Kozara’ – ja sam na ‘Kozari’ volontirao, da naučim zanat. Ono što se u školi uči teoretski, ovamo je to bilo praktično. Ja sam imao nešto knjiga koje sam, razumije se, proučavao i svladao, ali praksa je praksa. Zanat se ipak uči okom, to je stara mudrost.

Od koga ste najviše učili? Spominjete Bulajića…

– Bio je tu Bulajić, pa Skrigin. Skrigin (Žorž) je imao osobnost koju nije imao Bulajić, a to je jedan pristup pejzažu i objektu s posebnim točkama koje ulaze u kadar. Tako da je tu mene ‘našao’ jer kad uđete u jedan prostor, bit prostora koji se veže za temu filma, morate naći; to je meni Bog dao, pa sam to znao i zato su se ljudima sviđali moji filmovi, između ostalog i zato što sam snimao radnike, seljake i poštenu inteligenciju.

Znači, onaj prvi savjet je bio dobar?

– Bio je dobar (smijeh), koliko god je bio grozan. Kad okrenete, to zlo na dobro može ispasti. Jedan je od kritičara izvrsno primijetio ono čega ja nisam bio svjestan: ‘Njegovi igrani filmovi djeluju dokumentarno, a dokumentarni izgledaju kao igrani filmovi, kao da je netko dirigirao kako će i što raditi seljaci, radnici…’, ne, ja sam samo znao naći kut.

Je li otac na kraju bio zadovoljan Vašim izborom?

– Jest on, ali nisam ja.

Zašto?

– Zato što mislim da je on imao pravo.

Da ste trebali biti željezničar?

– Tako je. Zašto? Jedanput me ljutito pitao: ‘Što ti želiš biti?’, a odgovorio sam mu da želim biti redatelj. ‘Što ti je to’, pitao je. Kažem mu: ‘Pa bio si u kazalištu.’ Kaže on: ‘Jesam.’ E, pa vidiš, onaj koji kazuje glumcima kako stati, kako govoriti, odnos lika jednog s drugim… A kaže on: ‘Pa ti hoćeš biti cirkusant!’ E to ‘cirkusant’ je de facto prava stvar, jer de facto i filmovi i ovo sve…, sve je to zabava. Sve to, ako nema ton zabave, ljudi ne žele gledati. Ljudi ne žele gledati ono što nije zanimljivo.

Ali mora imati i poruku?

– Jasno. Ali da bi došao do te poruke, film mora biti zanimljiv. Samo zanimljiv film se gleda do kraja. Danas se na televiziji najčešće mijenjaju kanali. Treba znati zadržati pozornost gledatelja.

Jedan ste od osnivača Sarajevske škole dokumentnog filma. Nedavno je preminuo Vefik Hadžismajlović, također dokumentarist, filmski kritičar… Koliko je značajna ta škola i Hadžismajlović?

– Značajan je jako. Sarajevska škola dokumentarnog filma je vrlo značajna. To je počelo s mojim ‘Popovim poljem’ – to je 1962., 1963. godina. Mi smo bježali od onoga što je Partija diktirala, a diktirala je filmove o partijskim smjerovima u gradu, školi… Jednostavno, počeli smo slikati onako kako jest. Ako uslikate onako kako jest, ako je zanimljivo i ako ima poruku, film je dobar! To su strani novinari primijetili.

Pronašli ste prostor slobode?

– To je prostor slobode, zašto? – zato što je to bilo očigledno. Taj prvi film počinje s jednom pjesmom: Kućo moja kraj Popova polja, kad će meni doći vremena bolja? Predsjednik filmskog vijeća pita: ‘Vlatko, što je tebi? Pa vremena nova su došla, vremena bolja su došla.’ Nisam htio reći: ‘Kako kome’, nego sam rekao da sam tu pjesmu čuo u kavani. Dakle, to je tako kako jest. Osim toga, uvijek od boljeg ima bolje, kao što od goreg ima gore, kao što od ljepšeg ima ljepše itd. Vefik je de facto prihvatio i prihvatili smo snimanje stanja kakvo jest. Njegov film ‘Đaci pješaci’ je izvrstan zato što je pokazao muku dolaska do znanja u zemlji Bosni i Hercegovini. Zašto? Daleko je škola. Daleko je. Puno je hodati, zaustavljati automobile, tražiti da vas prime itd. Danas je situacija puno bolja. Druga stvar kod Veke (Hadžismajlovića, op.a.): uočio je dva zakona i film se zove ‘Dva zakona’. Jedan je zakon koji traži društvo, da ne kažem vjera, a drugi je zakon življenja. Dijete hoće u školu, otac ne da jer žensko dijete ne treba učiti nego rađati djecu i odgajati i zdravo. Ta dva zakona su se sukobila i to je Veko uočio i dobro snimio.

Kad ste spomenuli: ‘Znači hoćeš biti cirkusant’ – kakav je danas položaj ljudi koji se bave kulturom, kako danas živite? Moraju li kulturnjaci imati u sebi i malo tog cirkuskog da bi preživjeli ovakvu stvarnost?

– Ja to isto kažem malo drukčije: to cirkusko treba imati u sebi da bi preživio; ne da bi to cirkusko drugom davao, nego sebi. U čemu je štos? Štos je u tome da se do kulture ne drži. Pogledajte novine. Pogledajte koliko stranica ima sport, koji jest značajan, nesporno, a koliko kultura. Kako koja novina, ali sport ima po sedam, osam, devet stranica… Dakle, kultura nije ono što narod baš voli. Ona nije masovna. To je sve tako dok čovjek ne ‘uđe’. To je kao i literatura – kad počnete na vrijeme čitati kao što sam ja imao sreću biti bolestan, pa sam ležao, a u blizini bila knjiga ‘Shakespeare u pričama’ – ne drame, nego Shakespeare u pričama, bio sam mlad, četvrti razred gimnazije, ali su mi se svidjele priče, svidjelo mi se kazivanje, kako je to jedno drugo vuklo…

Snimate još uvijek, radite na filmu o kraljici Katarini, za koji kažete da će biti Vaš posljednji film…

– Svaki film je meni bio posljednji. Bila je trilogija koja se zvala ‘Agonija zelene rijeke’. Riječ je o Neretvi. Već sam bio star kad sam to shvatio: u njezinom sam se slivu rodio, u njoj se topio, uz nju ljubav vodio, s njom živio, o njoj filmove snimao i tražim da me pokopaju u njezinom vodotoku, tamo gdje sam se rodio.

U Hutovu?

– Da.

Jeste li zadovoljni? Pedeset godina stvaralaštva…

– Fino je prošlo, to je sve bilo jučer. Imao sam tu sreću da sam živio u vrijeme kad filmski stvaraoci nisu imali plaću.

Sreća, je li?

– Sreća.

Nego su imali..:?

– Nego, ako zaradiš filmom – dobro jest. Ako film prođe, ako dobiješ novac, kreneš snimati, možeš proći. Onda se moralo ići na poručene filmove – na primjer, neka tvrtka želi film o sebi. Stara je filmska mudrost da nije točna ona pjesma ‘Sliku tvoju ljubim’. Ne, sliku svoju ljubim, tu je sav štos.

Bila je sreća što nije bilo novca?

– Zato što sam morao napraviti dobar scenarij i morao sam napraviti dobru priču. U čemu je štos? Nas je bilo 18 samostalnih umjetnika, a za osam, devet filmova godišnje je država davala novac da se snimi. To znači pola nas neće imati ako ne bude dobar. Jer na osnovi prošlog filma vam cijene novi. I morate biti dobri, tu nema druge! A nemam se gdje vratiti. U Popovom polju, tamo odakle sam po ocu, nitko se ni s kim nije dijelio i kuća nije ničija, zemlja nije ničija: ja mogu reći tu ima moj komadić, ali ja tamo ne mogu živjeti od tog komadića zemlje. Nisu ni moji roditelji mogli od njega živjeti, nego su otišli na željeznicu.

Dnevni list