Vlast na klizištu

Poplave to tako zorno prikazuju, vlast nije ništa drugo nego skretničar našeg novca, nerijetko i u svoj džep, i to je u suštini njihov rad. Sve ostalo je performans, i to jeftin, baziran na bojama jakni i za svaku situaciju prigodnim izrazom lica.

Piše: Amer Tikveša
tacno.net

U kriznim situacijama kakve su, recimo, poplave i klizišta koja su nam se desila, politika se više nego ikad pokaže u pravom svjetlu, s obzirom na vrstu rada kojoj pripada, a to je servilnost bez usluge. Svi političari tada potenciraju servilnost svoje djelatnosti: oni su servis građana, s narodom i na usluzi njemu, a narod to plaća. Servilni rad je, npr., higijeničarski rad, onaj rad koji ne donosi profit, ali se za njega plaća da nam bude čisto. Za razliku od časnih higijeničara, kućepazitelja i uopšte ljudi koji nam za naše novce zaista pruže uslugu koju od njih tražimo, političari to ne urade, oni više ili manje ubjedljivo uslugu odglume.

Njihov rad je performativnog karaktera i ispunjenje ima u samom sebi, a ne u onom na koga referira. Kroz te performative cilj je doći na vlast, ako ste opozicija, ili se na njoj održati, ako ste na vlasti. Kako to oni rade? Pa, npr., na televiziji ih stalno vidimo kako su zabrinuti, na smrt ozbiljni i stalno pričaju o vlastitoj prezaposlenosti ,ali, s obzirom na to da su „strašno odgovorni ljudi“, oni sve stignu izvršiti na vrijeme, zapostavljajući sebe. To zapostavljanje sebe, s obzirom da je vrijeme velikih padavina i poplava, dočaravaju, najčešće, pokislim izgledom.

U toj pokislosti najdalje je otišao premijer Federacije BiH Nermin Nikšić (da ne spominjem Željka Komšića ili Vjekoslava Bevandu jer oni taj fazon furaju i kad nisu poplave). Naš Nermin je stalno u vodonepropusnim jaknama s kapuljačom. Kad je vani, ta jakna je narandžasta, on poplavljenom narodu, s natmurenim nebom i obrvama, donosi vedrinu i sunce, optimizam. Kad je u studiju, onda je u crnoj jakni, opet s kapuljačom, ko biva evo sad sam s terena, iz poplave, s kiše, nemam kad da skinem jaknu jer samo čekam da emisija završi pa da trčim opet boriti se s vodenom stihijom. Tu je u crnom jer se obraća javnosti, onima koji iz sigurnosti svojih domova gledaju poplave prividno ili stvarno zabrinuti pa ih u toj zabrinutosti, kakva god da je, treba crninom podržati. Dok govori, on podnosi izvještaj javnosti, šta se dešava i šta radi on i vlada u njega. Za njihove pare podnosi im račun. I kad to slušamo, lako je uvidjeti da se rad svodi na kreditno zaduživanje i prošnju uz mali udio onog što se podrazumijeva, a to je preusmjeravanje sredstava namijenjenih poplavama za poplave i dijeljenje robnih rezervi poplavljenima. Pritom, ovo što se podrazumijeva više je nego nedostatno da bi se bilo koji problem riješio. To se, treba naglasiti, odvaja od nas, građana, i red bi bio da se kaže koliko se odvaja i zašto je to nedovoljno, na osnovu koje procjene štete? Toga, međutim, nema. To se iz nekog razloga kao podrazumijeva, štete su, zaboga, velike, hoćemo MMF. On i vlada mu u njega su plaćeni da nas zaduže kako bi nekima od nas kojima je klizište ili poplava uništilo imetak to nadomjestili. Hvala, ne treba, zadužit ću se sam. Ima, međutim, i druga opcija. Otvorit ćemo račune da vi uplatite za obnovu tih imetaka. Opet hvala, sam ću dati kome treba.

Poplave to tako zorno prikazuju, vlast nije ništa drugo nego skretničar našeg novca, nerijetko i u svoj džep, i to je u suštini njihov rad. Sve ostalo je performans, i to jeftin, baziran na bojama jakni i za svaku situaciju prigodnim izrazom lica.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik nije baš vodio računa o bojama. U njegovom stilu, (po)četnički, dominirala je crna. Međutim, nije nedostajalo subliminalnih poruka u službi, a čega bi drugog, manipulacije potencijalnim biračima. Vozi se, tako, Mile u čamcu poplavljenim gradom s televizijskom pratnjom Televizije K3 i u čamac ubacuje dijete, a potom trudnicu i vodi ih na suho. Na simboličkom planu on poručuje da se i u najkriznijim situacijama brine za budućnost Srpske, čak i kad je Srpska pod vodom. Dakle, ljudski životi su u krizi, situacija je dramatizovana do kraja, treba nam mladost, trebaju nam buduća pokoljenja, oni pred kojima je život i koji će moći najduže novu Srpsku da grade, a ja sam tu da ih izvučem iz poplave, spreman, na usluzi. To je klasičan vid zloupotrebe ljudi (djeteta i trudnice!) za vlastitu samopromociju i skretanje pažnje s problema koje su on i njegova vlada stvorili. Tačnije, tu se ne radi o skrivanju istine, već o njenom potiranju, pretvaranju poraza u pobjedu, nuđenju zamjenske slike koja kroz bezbrojna ponavljanja ima ambiciju da postane konačna i jedina istina koja glasi: Dodik je spas, drugi su propast.

Dakako, stigne on otići i do poplavljene majke Srbije i suhe „pramajke Rusije“ i ne zna se odakle je manju pomoć doveo. I kod njega, također, budžetska sredstva su nedovoljna da saniraju štete koje je Dodik, onako odoka, iz čamca, procijenio na preko milijardu maraka. To je bio jedan od njegovih razloga odlaska Putinu koji je gromoglasno najavljivan kao spasonosno rješenje. Ništa se, međutim, nije desilo. Naime, on kaže da jest, ali laže. Da su se sastali, svi njegovi mediji bi o tome brujali, ovako se pojavila samo njegova fotografija s Putinom i priča o obećanju da će Rusi razmotriti mogućnost pomoći RS-u. Radi se o standardnoj retorici velikih vođa koji se iz milostinje fotografišu s liderima iz zapećka svijeta ne bi li im to pomoglo u njihovim skromnim nastojanjima vladanja politički zajednicama koje su na globalnom nivou beznačajne. Priča o nedovoljno našeg novca je, ipak, ostala neupitna.

Da objasni zašto su domaći resursi nedostatni da nadomjeste štetu nastalu poplavama potrudili su se Vjekoslav Bevanda, predsjedavajući Vijeća ministara BiH, i Zlatko Lagumdžija, ministar vanjskih poslova BiH. Lagumdžija je rekao da su poplave nanijele veću štetu nego četiri godine rata, a Bevanda da imamo 950.000 raseljenih. Zašto, Vjekoslave, ne reče 999.999, ako ti je čist milion bio previše ofiran? Jest da nemamo još zvanične rezultate popisa, ali kad ih budemo imali, svakom onom ko u tu cifru povjeruje treba u rubriku nacionalne pripadnosti velikim slovima napisati BUDALA. To znači nekako da je Doboj od rata na ovamo dobio broj stanovnika predratnog Sarajeva, Maglaj Banja Luke, Zavidovići Tuzle, Šamac Mostara a Topčić Polje Zenice. I da su ama baš svi raseljeni. A što su nam domaćinstva mnogočlana, to je tek pravo čudo. Tih 950.000 raseljenih živjelo je u 100.000 stambenih objekata, jer kaže Vjeko da je otprilike toliko stambenih objekata uništeno. Prosječna raseljena obitelj broji, znači, 9,5 čeljadi! Kad je i od tebe, Vjekoslave, puno je. Mnogo, brate, lažeš. Isti si Zlatko.

Zlatko, kao što sam već rekao, tvrdi da su poplave nanijele veću štetu nego rat. Mi ni o ratnoj šteti pojma nemamo, pa su samim tim poređenja nemoguća, ali nešto je ipak po tom pitanju rađeno. Zarad poredbe možemo se osloniti na neke podatke jer su zvanični, ma koliko sumnjivi bili. Tako, npr., u procjeni ratnih šteta koja je korištena u tužbi BiH protiv SRJ, stoji da ratna šteta nanesena samo Sarajevu tokom rata iznosi 14 milijardi eura. Na nivou BiH neka se ratna šteta uveća barem deset puta, to je 140 milijardi eura. Šteta od poplava neka je za jedan euro veća, ne može je pokriti godišnji budžet EU koji za 2014. godinu iznosi 140 milijardi. Ali, pošto je u Zlatka i laž slatka, mediji su to progutali i ne zagrcnuvši se.

Dakle, besramno svi navedeni, a i nenavedeni, lažu kako bi opravdali dosadašnji nerad vlasti, jer su štete trebale biti spriječene, a ako već nisu, onda bi trebale biti sanirane dobrim dijelom i vlastitim sredstvima. Naravno, kad ih predimenzionirate do veličine da ih ni godišnji budžet EU ne može sanirati, onda skidate sa sebe odgovornost i ne samo to, time i otvarate mogućnost za veća kreditiranja, prošenja i, naravno, trošenja. Na šta, ne zna se.

Opozicija je u svemu ovome ostala gotovo neprimjetna. Razlog tome su mediji koji su nemilice davali prostor aktuelnoj vlasti i zbog čega zaslužuju veće kritike nego što ih trpe. Ne samo da su opozicioni političari imali nedovoljno prostora u medijima, nego i svi ostali koji bi imali itekako šta reći: hidrolozi, geolozi, meteorolozi, inženjeri šumarstva, analitičari različitih profila, ljudi iz nevladinog sektora, humanitarci, itd. A mi, u većini slučajeva, u medijima vidimo samo pripadnike aktuelne vlasti, jedine od onih koje je za priču moguće izabrati a da nemaju legitimitet da bilo šta kažu. Oni imaju legalitet, jer su legalno na svoje funkcije izabrani, ali nemaju legitimitet jer ne rade za dobro onih koji su ih izabrali.

No, vratimo se opoziciji u poplavama. Dakako, nije ostao neprimjetan čovjek s najvećim tornjem u Bošnjaka Fahrudin Radončić, jer on ima svoj medij – Dnevni avaz. No, bolje bi mu bilo da jest. Dao je sebi dva autogola. Prvi je što je u jeku poplava iz imena stranke izbacio BiH, što nije nikakav problem da na njeno mjesto nije stavio svoje ime. Na sjednici njegove stranke odlučeno je da se ista na izborima pojavi s nazivom SBB – Fahrudin Radončić. Ide čovjek megalomanski, egomanijakalno, kako niko prije njega nije išao. Otvoreno kaže: Ja sam BiH, ja sam bolja budućnost, ja sam, jesam, sam sam, neka sam, o kakav sam. Drugi autogol je zabio kad je odlučio da za svoj rođendan dijeli pomoć po poplavljenim područjima sve uz fotografiju na kojoj on u potkošulji i izbacuje pakete flaširane vode. Na stranici portala Klix.ba i Avaz.ba stajao je naslov: „Radončić svoj rođendan proveo dostavljajući pomoć mještanima Nemile, Topčić-Polja, Šerića, Starine“. Naslov sugerira kao neku žrtvu s njegove strane. Šta je tu žrtva? Puhanje u svjećice? S druge strane, naslov poručuje: Ja se i jesam rodio za vas, zato sam za rođendan s vama! Osim zloupotrebe tragedije za vlastitu promociju, njegov nastup nipodaštava sve one ljude koji su također napustili nešto do čega im je stalo i odlučili da pomažu. Gotovo svi ti ljudi imaju drastično manji imetak od Radončića i odlučili su se da dio odvoje za one koji su izgubili sve. Oni nemaju svoju novinu da u njoj o sebi pišu, a mnogi ne bi ni htjeli jer kad se pomaže, ne priča se.

Koga god da uzmemo kao predmet analize doći ćemo do zaključka da je politički rad u ovoj zemlji performativan a da je laž ta koja u političkom diskursu ima povlašteno mjesto. Ono što ovdašnju politiku čini posebno opasnom po narod jest činjenica da performativnost političkih činova počiva na snalažljivosti. I u narodu je već odavno snalažljivost prepoznata kao glavni kriterij uspjeha. Često sam imao priliku čuti da se za nekog ko ima dobro plaćen posao i redovna primanja kaže: Snašao se. Uopšte nije bitna njegova kompetencija, učinak, vrijednost rada… To je opasno, pogotovo u politici gdje se samo snalaze. Snalaženje je najčešće vidljivo u vanrednim, nepredviđenim i nepredvidljivim situacijama gdje u tren oka moramo naći rješenje i izlaz a u iskustvu se nemamo na šta pozvati ni osloniti. Te situacije su u pravilu rijetke jer je malo toga u ljudskom djelovanju ostalo neobjašnjeno, neopisano i nepropisano. Ipak, kao što sam rekao, naši političari ništa drugo ne rade nego se snalaze. Prvo se snalaze kako da izbjegnu propise, a onda da to izbjegavanje prikriju. Kod snalaženja u najvećoj mjeri radi ono primarno u čovjeku, instinkti i nagoni, to je neka vrsta poživotinjenja čovjeka te prostor u kojem se na snalaženju temelji opstanak s pravom možemo nazvati zvjerinjakom, a to je u BiH nesumnjivo politički prostor. Kako politički prostor premrežava sve ostale, on, kao zvjerinjak, prijeti naprosto da bukvalno sve proždere.

Ima,međutim, osnova za nadu da je tome kraj moguć. Vidjelo se to i u poplavama. Narod se, na sreću, ne čekajući nikakve akcije ni vlasti ni opozicije dobro samoorganizovao. Razlog tome je iskustvo s vlastima koje su dosad u svemu pokazale nebrigu prema običnom čovjeku i jednostavno se na njih nije smjelo čekati. Pokazalo se to istinitim čak i kad se vlast kao uključila u rješavanje problema. Naime, više su smetali nego koristili. Na stranu sad njihove laži i samopromocija, evo dva konkretna primjera smetnje: duga, preduga čekanja humanitarne pomoći na bh. graničnim prelazima u trenucima životno bitne robe koju dovoze i zakonsko onemogućavanje bankama u RS-u da otvaraju račune za pomoć.

Pretjeruje se, međutim, kad se u međuljudskoj solidarnosti ide dotle da se vidi i formiranje nove Jugoslavije. Radi se o tome da ljudi, ma koliko bili međusobno podijeljeni, kad dobiju zajedničkog neprijatelja, protiv njega se udružuju. Ništa neobično. Ono što jest iznenađujuće i to pozitivno je to da narod nije u sebe uključio vlast, ona je u slučaju poplava odbačena od naroda kao mogućnost rješenja, odnarođena, takoreći. Solidarnost u poplavama je dobrim svojim dijelom bila antipolitički čin u smislu antipolitike kao niza akcija kojima se izražava nezadovoljstvo postojećim političkim establišmentom.

Nadam se, a za to imam osnov, da će antipolitika imati veliki uticaj na sljedeće izbore. Prvi značajniji pokušaj antipolitike nije prošao baš slavno, a to su socijalni nemiri u onom svom dijelu koji je bio antipolitičan, dakle bez onog dijela zloupotrebljenog u političku promociju koju je najglasnije radio Radončić. Greške prvog pokušaja, razlozi njegovog neuspjeha, mogu sada biti ispravljeni i razvijena međuljudska solidarnost može biti itekakvo gorivo društvenim promjenama nabolje. To je onaj socijalni resurs, možda i najbitniji, koji nam je nedostajao – povjerenje. Povjerenje vs. snalaženje. Otud proističe i naslov ovog teksta. Naime, klizište se u ovoj situaciji uspostavlja kao metafora za stanje vlasti, masa odvojena od podloge koja klizi niz padinu, survava se. Postoji zaista šansa da se survaju i da uspostavimo moduse egzistencije koji ne moraju imati nikakvog doticaja s vlašću koje čak , na kraju krajeva, ne mora nikako ni biti.