Vujković: Stalno imamo početke, nikako da krenemo dalje

Nedavno je završeno 55. Bijenale u Veneciji, najznačajnija planetarna likovna smotra. Bosna i Hercegovina se tamo pojavila, poslije deset godina apstinencije, ali po prvi put i zvanično kao jedinstveni državni projekt. Predstavnik je bio, već afirmisani, likovni umjetnik Mladen Miljanović iz Banjaluke. Jedan od kustosa izložbe, doktorica Sarita Vujković iz banjalučkog Centra savremene umjetnosti, je bio ovogodišnji nosilac projekta.

RSE: Uspjeli ste se spakovati tamo u paviljonu, vratiti se sa Bijenala, pa nam u ime čitave bosansko-hercegovačke reprezentacije kažeti – kako je bilo u Veneciji i kojom bi se ocjenom mogli pohvaliti.

Vujković: Naša očekivanja su zaista prevaziđena. Uspjeh naše izložbe, i za nas je bio gotovo neočekivan jer je izložbu bosansko-hercegovačkog paviljona uspjelo da vidi, po našoj evidenciji, oko 50.000 ljudi. Izložba je trajala šest mjeseci i veliki broj ljudi ju je pohvalilo.

Na samom početku nas je obradovalo to da je sama izložba bila uvrštena u prvih deset paviljona na Venecijanskom bijenalu, po mišljenju uglednih italijanskih magazina koji se bave kulturom. To nam je odmah na početku dalo neočekivani elan da cijelu izložbu promovišemo i da je na sličan način, kao i na početku, vodimo do samog kraja.

RSE: Negdje sam i pročitao da je pred početak Bijenala bila preporuka da se obavezno posjeti naš paviljon i postavka Mladena Miljanovića. Šta se to krilo u Mladenovom „Vrtu uživanja“?

Vujković: Publiku i same voditelje Bijenala, da naprave reportažu o našem paviljonu i uvrste je među desetak reportaža Bijenala na svom sajtu, je privukla činjenica da smo na jedan izuzetno zanimljiv način uspjeli da uklopimo rad Mladena Miljanovića o našoj zemlji, o našoj realnosti, o situaciji u kojoj mi danas živimo, sa jednom opštom temom Bijenala, a to je Palazzo enciclopedico, koji je ujedno želja da se sva dostignuća svijeta i uopšte sve ideje koje struje u savremenoj umjetnosti, danas nađu na jednom mjestu.

RSE: Vrt uživanja je remek djelo holandskog renesansnog slikara Hijeronimus Boša. Na pomen njegovog imena ponekad nekog spopadne jeza. Kako izgleda susret Miljanovićevog i Bošovog vrta, gdje je konekcija?

Vujković: Zaista djeluje neobično i čudno da jedan renesansni umjetnik, Hijeronimus Boš, koji je tako daleko stvarao od Bosne i u tako dalekom periodu, uspije da zagolica maštu jednog savremenog umjetnika, Mladena Miljanovića.

Mladen Miljanović je taj veliki triptih “Vrt uživanja” iskoristio na svoj način. On je zapravo taj renesansni pejzaž uzeo kao podlogu svoga rada, smatrajući da pejzaž, priroda i uopšte sve što je oko nas prirodno, nešto što se ne mijenja i što je konstantno. Taj pejzaž Hijeronimus Boša zapravo čini tu vezu. Triptih se sastoji od centralne kompozicije. Kod Hijeronimus Boša to je jedan svijet nekih čudnih uživanja, razvrata, opomena, jedna moralizatorska tema koja privlači pažnju istoričara umjetnosti i uopšte istraživača u raznim epohama i vremenima. To je slika koja do današnjih dana nije rastumačena.

Kod Mladena Miljanovića se tu našao jedan također neobičan svijet običnih ljudi koji su živjeli u Bosni. Njegova ideja u osnovi nastala je od jednog dosta dugog istraživačkog procesa. On je fotografisao brojne nadgrobne spomenike ljudi u Bosni i primijetio je da se na tim spomenicima nalaze razne slike. Taj proces rada na spomenicima je jako vezan i za njegovu biografiju. Mladen Miljanović, u svom radu, itekako potencira i povezuje svoj raniji život. On je pred upis na Akademiju radio za kamenorezca, bavio se graviranjem crteža na nadgrobnim spomenicima. Taj svoj rad i svoje znanje iskoristio je i povezao sa jednim vrlo složenim konceptualnim radom i vrlo složenom konceptualnom mišlju koja istražuje kontekst sredine u kojoj umjetnik živi i želje ljudi koji žive na našim prostorima, želje koje ih nažalost ni u smrti ne ostavljaju. Sve one koji su gledali paviljon i sve nas koji smo radili na tom projektu, jako je pogodilo to da su to uglavnom i neostvarene želje. Mnogi od nas mnogo žele u današnje vrijeme, ali nažalost vrijeme nam ne dozvoljava da to ostvarimo. Nekako nas ta želja na kraju vodi i obilježava, pa i u smrti.

RSE: Ovo je bilo prvo pojavljivanje bosansko-hercegovačkih umjetnika na Bijenalu poslije deset godina. Ustvari, ovo je bio prvi put da se na Bijenalu BiH predstavila zvanično sa jedinstvenim projektom, u vlastitom izložbenom prostoru. Do sada su sve bile improvizacije. Kako je došlo do dogovora i zajedničkog projekta? Šta on podrazumijeva?

Vujković: I ranije je postojala želja u našim stručnim krugovima da BiH treba da se predstavi na Venecijanskom bijenalu. Mi smo željeli da napravimo model koji može da bude kontinuitet, model da se i narednih godina na Venecijanskom bijenalu pojavljuju bosansko-hercegovački umjetnici.

Napravili smo jedan dogovor sa kolegama iz Umjetničke galerije, Ars Aevija, ljudima koji su i ranije radili Venecijansko bijenale. Smatrali smo da je najbolje da se napravi jedan finansijski model, a to je da prostor bosansko-hercegovačkog paviljona, koji se zakupljuje u Veneciji, plaća Ministarstvo civilnih poslova. Organizatori su institucije kulture iz entiteta, ili Federacije BiH, ili Republike Srpske. Proces koji se odvija u zemlji, koji se tiče produkcije, rada, štampanje kataloga, transporta i sve pripreme koje moraju da se obave na licu mjesta gdje rad nastaje, snosi ministarstvo entiteta iz koje je institucija organizator izložbe.

Ove godine je to sve zaista uspješno prošlo. Imali smo podršku i potporu Ministarstva civilnih poslova, Ministarstva prosvjete i kulture RS-a, ali i Ministarstva kulture i sporta FBiH. Nadamo se da će ovaj model zaživjeti i da će za dvije godine BiH ponovo imati paviljon, te da će naši umjetnici izlagati u Veneciji.

Model koji smo mi predložili je i da umjetnici budu izabrani od komesara i kustosa, da svaki put komesar i kustos budu iz oba entiteta, da se na taj način komunikacija među ljudima, komunikacija u struci i među institucijama konstantno održava, da svi budemo u toku tih priprema.

RSE: Do sada su nas ubjeđivali kako su razlike nepremostive, kako se politička volje ne može postići jer su interesi suprotstavljeni. Odjednom evo slike kako nije tako. Uz malo dobre volje i kompromisa, poštivanja onoga drugog, do dogovora može doći i to u tišini, kao što to ljudima od kulture i priliči.

Vujković: Kultura je spona koja treba da nas povezuje i vodi u budućnosti. Ono što je važno ove godine, i što je uopšte važno za pojavljivanje neke države na Venecijanskom bijenalu, je to da ne postoji neki ključ da umjetnici moraju da budu iz oba entiteta, ili da se na neki način prave grupne izložbe. Smatrali smo, zajedno sa mojim kolegom Irfanom Hošićem i ljudima iz Muzeja savremene umjetnosti, da treba da se predstavi jedan umjetnik jer je Venecijansko bijenale takva manifestacija da pojavljivanje jednog umjetnika privlači pažnju. Grupne izložbe, sa više ljudi, su na neki način, u takvoj situaciji, na jednoj takvoj velikoj manifestaciji, gotovo neprimjetne. I to je možda jedan od razloga uspjeha našeg bosansko-hercegovačkog paviljona i „Vrtova uživanja“ Mladena Miljanovića. Bio je predstavljen jedan umjetnik, sa vrlo složenim konceptom i radom, koji, kada se uživo vidi, zaista plijeni pažnju svojom neobičnošću.

RSE: Pročitao sam jedan intervju sa Mladenom Miljanovićem u kojem on kaže da se nada kako će ovo biti početak uvođenja reda i strategije u kulturnu politiku uopšte.

Vujković: Mi stalno imamo početke, a nikako da krenemo dalje. Naš problem su konstantni počeci. Rad na Venecijanskom bijenalu i priprema ovog paviljona je odlično funkcionisala. Napravljen je jedan model koji može da se primjeni. Samo Venecijansko bijenale traje već 118 godina i za to vrijeme promijenilo je razne koncepte i modele svog načina organizacije i prezentacije. Ništa nije konstantno. Najbolje je, u nekom određenom trenutku, prihvatiti ono što je najpogodnije i najbolje tada. Vjerujem da je i Ars Aevi, prije deset godina, kada je radio izložbu u Palazzo Zorzi, gdje je dobio prostoru u Palati UNESCO-a, napravio najbolje što su u tom trenutku moglo napraviti.

RSE: Postoje li izgledi da i mi ovdje u Sarajevu uživamo u Mladenovom vrtu? Negdje sam načuo kako se o tome razmišlja.

Vujković: Jeste, 26. decembra izložba će biti otvorena u Banjaluci. Postoji plan da je predstavimo i u Umjetničkoj galeriji, da sarajevska publika vidi taj rad i vidi tu izložbu. Nadam se da ćemo to uspjeti da dogovorimo. Naravno, dogovor, izložba i sama realizacija, ne zavisi samo od naše dobre volje, već su za svaku izložbu potrebna određena sredstva, i od same institucije gdje ona treba da se organizuje. To je presudno kod tih organizacija.

Svima nama je zaista stalo, prije nego što taj rad ode dalje u svijet, a sigurno da hoće jer je Mladen Miljanović dobio brojne pozive za izlaganje u narednoj godini, da tu izložbu vidi, i banjalučka i sarajevska publika.

RSE – Budo Vukobrat