Vladimir Nazor (Postira, 30. svibnja 1876. – Zagreb, 19. lipnja 1949.), hrvatski političar za vrijeme Nove Jugoslavije, pjesnik, prozaist i prevoditelj. Predsjednik ZAVNOH-a, i prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske.
Nazor je jedan od najplodnijih pisaca u hrvatskoj književnosti, autor golemoga djela sastavljenoga od različitih žanrova: pjesama, epova, novela, romana, dnevničkih zapisa, putopisa, eseja, članaka, priča i igrokaza za djecu.
„ Pobjegao sam iz ropstva i sramote takozvane Nezavisne države Hrvatske, da se nadišem ovdje slobode i da se prožmem osjećajem nacionalne časti i ljudskog dostojanstva… Neka se svaka dalmatinska planina prometne u partizansku tvrđavu, svaki naš zaliv u gusarsko gnijezdo protiv otimača našeg mora, svaki naš otok u klisuru o koju će se razbiti lađa grabežljivog okupatora!”
(Pisana poruka naslova „Prodičimo Hrvatstvo koje su izdajice i mlitavci ukaljali“ napisana Dalmatincima, negdje u Hercegovini, u ožujku 1943.)
Opširnije: Sjećanje na hrvatske velikane – Vladimir Nazor
BIJELE NOĆI
1
Govòri!
. . . I neka bude tvoj glas
Sve mekši, sve tiši,
Ko velima zastrt, dok dvóre
Oblàčići grade
Nad pučinom; i noćno more,
Pod uštapom, u srebrn-kiši,
Od igárā svjetla i sjene,
Trepèrī;
I, prosut niz stijene,
Mlaz lake se pjene
Bisèrī.
Još nikada nije
Da osjeti duša mi znala,
Ko sada,
Moć muzičkog vala
Što lije
Iz tvojih se usta od zlata.
Ja ne znam
Od čega je to što me hvata:
Od tebe il òd tē bȉjelē
Magije noćne – al meni je sada
Ko ȕ riječ da svaku ti pada
Sa mjeseca trun
Što srebrno gori,
I sve što ti ne znaš mi reći,
Tih valova šum
U tvoje se pletući riječi,
Sad zbori.
2
Govòri!
I riječ nek ti bude
Sve mekša, sve tiša.
Da prestane jednom u ušima mojim
Glas jesenjih kiša
Što biju
Bez prestanka i monotono
U neke mračne šutljive šume
U kojima vukovi viju;
Da ne čujem više
To crno željezno zvono
Što uvijek me prati,
A nikada neću ja znati
Odakle javlja se ono.
. . . Govòri!
Da ne čujem praskanja vatre
Što gori
Bez prekida i sve se mota
U vihoru bjesnila zloga
Po vrtima cvjetnim
Mog proljeća, poljima ljetnim
I jesenjim njivama moga
Života.
3
Ti znaš moju bol.
I moja duša je more,
Iz vimena svjetlo što mjesecu pije
Ko mlijeko;
Al nikada ona sva blistava nije
Treperiti znala
Od jednoga dò drugōg žala,
Daleko.
I ona je digla iz svojih dubljina
Oblàčićā stada,
Da kristalnim poljima pasu
Po noći sred plavih vedrina.
Al čarobna grada
Ne sazdah velima Sna,
Visoko gdje dvóre
Oblàčići grȃdē
Nad pučinom, onda kad more
Pod uštapom, u srebrn-kiši,
Od igárā svjetla i sjene
Trepèrī;
U svečanom času,
Kad prosut niz stijene
Mlaz lake se pjene
Bisèrī.
Moj čarobni grad
Nedograđen ȕ mrāk se rasu;
I vjetar sad koprene vuče,
Te lagane blistave sanje,
Po zemlji,
I kidane niti im suče
Kroz dračavo granje.
4
I moć tvoga glasa
U bijeloj toj noći, u magiji slatkoj
Tog časa,
Što ne zna za zemske nam tmuše,
Otvorit će ključem od zlȃta
Sva vrata
Što kriju za zidom od sjene
Nikada još otkrivène
Predjele duše.
Govòri!
I ono što prenulo nije
Ni hukanje noćno u gori
Ni žamor pučinske pjene
Kad vjetar valove bije,
U meni će sada da prene
Tvoj glas,
Tvoj tihi i meki glas.
Jer stigo je čas
Zvukova novih i boja
Još bjeljih od snijega:
Beskrajna duša me Svega
Već upija u se;
I svaka čestica moja
S njim diše
U sjaju te srebrne kiše,
U bliještanju oblačnih dvora,
U nemirnom treptanju mora.
Vidim i čujem sve.
Jer meni je sada
Ko ȕ riječ da svaku ti pada
Sa mjeseca trun,
Što srebrno gori;
A sve što ti ne znaš mi reći,
Tih valova šum,
U tvoje se pletući riječi,
Da zbori.
Vladimir Nazor
