Bit fanatizma leži u želji da prisilom promijenimo druge ljude. Smisao za humor, sposobnost da zamislimo onog drugog, može biti barem djelomična obrana od gena fanatizma koji je u svima nama
Pa, kako izliječiti fanatika? Jedna je stvar proganjati hordu fanatika preko afganistanskih planina. Druga je boriti se protiv fanatizma. Bojim se da nemam neke posebne ideje o tome kako uloviti fanatike u planinama, no imam misao ili dvije o prirodi fanatizma i o načinima, ako ne da se izliječi, a ono da se obuzda. Napad na Ameriku 11. rujna nije bio samo siromaštvo protiv bogatstva. Siromaštvo protiv bogatstva jedan je od najstrašnijih svjetskih problema, no postavit ćemo takvim terorističkim napadima pogrešnu dijagnozu ako jednostavno smatramo da je to bio napad siromašnih na bogate. Ne radi se samo o onima koji imaju i onima koji nemaju. Da je slučaj tako jednostavan, prije bismo očekivali da napad dode iz Afrike, koja je najsiromašnija, i da možda bude usmjeren protiv Saudijske Arabije i Zaljevskih zemalja, zemalja koje proizvode naftu, najbogatijih. Ne, to je borba između fanatika koji vjeruju da cilj, bilo koji cilj, opravdava sredstva, i nas ostalih, koji vjerujemo da je život cilj, a ne sredstvo. Borba je to s jedne strane između onih koji misle da je pravda, bez obzira na to što njima znači ta riječ, važnija od samog života, i onih među nama koji misle da život ima prednost pred mnogim drugim vrijednostima, uvjerenjima ili vjerovanjima. Krizi koja je sada prisutna u svijetu, na Srednjem istoku, u Izraelu / Palestini, uzrok nisu vrijednosti Islama. Ne radi se o arapskom poimanju svijeta, kao što to tvrde neki rasisti; uopće ne. Radi se o drevnoj borbi između fanatizma i pragmatizma. Između fanatizma i pluralizma. Između fanatizma i tolerancije. Jedanaesti rujan se čak nije dogodio zbog pitanja je li Amerika dobra ili loša, je li kapitalizam ružan ili bjelodan, treba li se globalizacija spriječiti ili ne. Radilo se o tipično fanatičnoj tvrdnji: Ako mislim da je nešto loše, istrijebit ću to skupa s onima koji ondje prebivaju.
Fanatizam je stariji od islama, stariji od kršćanstva, stariji od židovstva, stariji od bilo koje države ili vlade ili političkog ustrojstva, stariji od bilo koje ideologije ili vjere na svijetu. Na žalost, fanatizam je sveprisutan činilac ljudske prirode; sjeme zla, ako tako želite to imenovati. Ljudi koji u Americi postavljaju bombe u klinike za pobačaje, ljudi koji spaljuju džamije i sinagoge po Europi, razlikuju se od Bin Ladena samo u stupnju, ali ne i u prirodi svojih zlodjela. Jedanaesti rujan izmamio je tugu, bijes, nevjericu, šok, melankoliju, nedostatak smjernica i, da, neke rasističke reakcije – protuarapske i protumuslimanske rasističke reakcije posvuda. Tko bi pomislio da će nakon dvadesetog stoljeća odmah nastupiti jedanaesto stoljeće?
Moje djetinjstvo u Jeruzalemu stvorilo je od mene stručnjaka za komparativni fanatizam. Jeruzalem moga djetinjstva, onih četrdesetih godina, bio je pun samoproglašenih proroka, izbavitelja i mesija. Čak i danas, svaki drugi stanovnik Jeruzalema ima svoju osobnu formulu za trenutačni spas. Svi kažu da su došli u Jeruzalem, i, citirat ću sada poznati stih iz jedne stare pjesme, došli su u Jeruzalem da ga izgrade i da on njih izgradi. Zapravo neki od njih, Židovi, kršćani, i muslimani, socijalisti, anarhisti, svjetski preinačavatelji, zapravo su došli u Jeruzalem ne toliko da ga izgrade ili da on izgradi njih, nego više da ih on razapne na križ, ili one druge, ili oboje. Postoji jedan uvriježeni duševni poremećaj, priznata duševna boljka poznata pod imenom “jeruzalemski sindrom”: ljudi dođu u Jeruzalem, udahnu predivan, čist planinski zrak, i onda se najednom dosjete i potpale džamiju ili crkvu ili sinagogu. Ako ne to, samo skinu svu svoju odjeću, popnu se na stijenu i krenu proricati. Nitko nikada ne sluša. Čak i danas, u današnjem Jeruzalemu, iz svakog reda za autobus može iskočiti iskra i pretvoriti se u vatreni ulični seminar, u kojemu se potpuni neznanci svađaju o politici, ćudoređu, strategiji, povijesti, identitetu, vjeri i pravom smislu Boga. Sudionici takvog uličnog seminara, dok se prepiru o politici i teologiji, dobru i zlu, ipak pokušavaju laktovima izboriti što bolje mjesto u redu. Svi vrište, a nikada nitko ne sluša. Osim mene. Ponekad naćulim uho: to je način na koji zarađujem za život.
No moram priznati da sam kao jeruzalemsko dijete i sam bio u potpunosti mali fanatik kojemu su isprali mozak. Samouvjeren, šovinistički orijentiran, gluh i slijep za bilo koju pripovijest koja se razlikovala od moćne židovske, cionističke pripovijesti tog vremena. Bacao sam kamenje – klinac židovske intifade. Zapravo, prve riječi koje sam naučio izgovoriti na engleskome, osim “da” i “ne”, bile su riječi: “Britanci, idite kući!”, koje smo mi, židovska djeca običavali izvikivati dok bismo bacali kamenje na britanske izvidnice u Jeruzalemu.
(…)
Sâm sam se imenovao stručnjakom za komparativni fanatizam. To nije šala. Ako ikada čujete da neka škola ili sveučilište otvara odsjek za komparativni fanatizam, ja se eto ovdje prijavljujem za predavačko mjesto. Kao bivši stanovnik Jeruzalema, kao izliječeni fanatik, smatram da sam u potpunosti osposobljen za to radno mjesto. Možda je vrijeme da svaka škola, svako sveučilište održi barem nekoliko predavanja iz komparativnog fanatizma, jer on se nalazi posvuda. Ne mislim samo na očigledne pojave fundamentalizma i revnosti. Ne odnosi se to samo na one očite fanatike, one koje gledamo na televiziji, na mjestima gdje histerična gomila maše šakama prema kamerama izvikujući slogane na nerazumljivim nam jezicima. Ne, fanatizam je gotovo posvuda, i njegovi tiši, civiliziraniji oblici prisutni su svuda oko nas i možda čak u jednakoj mjeri u nama samima. I te kako poznajem nepušače koji bi vas živa spalili zato što ste u njihovoj blizini zapalili cigaretu! I te kako poznajem vegetarijance koji će vas živa pojesti zato što jedete meso! I te kako su mi poznati pacifisti, neki od mojih kolega iz Izraelskog mirovnog pokreta, koji su spremni prosvirati mi glavu samo zbog toga što se zalažem za malo drugačiju strategiju u vezi toga kako sklopiti mir s Palestincima. Dakle, ne kažem, naravno, da je svatko tko podigne svoj glas protiv nečega fanatik. Sasvim sigurno ne ukazujem na to da je svatko tko ima čvrst stav fanatik. Kažem da se sjeme fanatizma uvijek krije u kreposti nespremnoj na odstupanja, kugi mnogih stoljeća. Naravno da postoje stupnjevi zla. Militantni pobornik očuvanja okoliša može biti pun kreposti nespremne na odstupanja, a opet će takav prouzročiti vrlo malo zla u usporedbi s, primjerice, pobornikom etničkog čišćenja ili teroristom. A opet, sve fanatike posebno privlači, posebno im godi kič. Vrlo često fanatik može izbrojiti samo do jedan; dva je za njega ili nju prevelika brojka. Istodobno ćete otkriti da su fanatici beznadno sentimentalni: često im je milije osjećati nego misliti i posebno ih opčinjava njihova vlastita smrt. Preziru ovaj svijet i spremni su ga zamijeniti “rajem”. No njihov je raj obično zamišljen kao sreća dovijeka na kraju loših filmova.
(…)
Bit fanatizma leži u želji da prisilom promijenimo druge ljude. Poznata težnja da poboljšamo svoga susjeda, prepravimo supružnika, ili da programiramo svoje dijete, ili da pokažemo svome bratu pravi put, radije no da ih ostavimo takvima kakvi jesu. Fanatik je najnesebičniji stvor na svijetu. Fanatik je veliki altruist. Često se fanatik mnogo više zanima za tebe no za sebe sama. Želi spasiti tvoju dušu, želi te izbaviti, želi te osloboditi od grijeha, od pogreške, od pušenja, od tvoje vjere ili bezvjerja, želi poboljšati tvoje prehrambene navike, ili te izliječiti od ovisnosti o piću ili glasovanju. Fanatiku je jako stalo do tebe, uvijek ti se vješa oko vrata jer te iskreno ljubi, ili te hvata za grlo u slučaju da se pokažeš kao slučaj koji je neprijemčiv za izbavljenje. I u svakom slučaju, s topografske točke gledišta, vješanje oko vrata i hvatanje za grlo gotovo su ista radnja. Bilo kako bilo, fanatika više zanimaš ti nego on sam, iz jednostavnog razloga što fanatik ima vrlo malo sebe ili se uopće nema. Gospodin Bin Laden i njegova klika nisu samo mrzitelji Zapada. Nije to tako jednostavno. Umjesto toga, ja mislim da oni žele spasiti vaše duše, osloboditi vas, nas, od naših prezrenih vrijednosti, od materijalizma, od pluralizma, od demokracije, od slobode govora, od emancipacije žena…
Svaki od gore navedenih pojmova, smatraju islamski fundamentalisti – vrlo je, vrlo loš za vaše zdravlje. Neposredna meta Bin Ladena može biti New York, ili Madrid, no njegov je cilj bio pretvoriti umjerene, pragmatične muslimane u “prave” vjernike. S Bin Ladenove točke gledišta, Islam je oslabljen zbog “američkih vrijednosti”, a da obraniš islam, ne samo da moraš pogoditi Zapad, i to jako ga pogoditi, već moraš eventualno i preobratiti Zapad. Mir će zavladati svijetom samo u slučaju da se svijet preobrati, ne na Islam, već u najljući fundamentalistički žestoki i kruti oblik Islama. Jer to će biti dobro za tebe. Bin Laden te u biti voli: u njegovu načinu razmišljanja 11. rujan bio je čin ljubavi. Učinio je to za tvoje dobro, želi te promijeniti, želi te izbaviti.
Vrlo često takve stvari počinju u obitelji. Fanatizam počinje kod kuće. Počinje upravo s vrlo raširenom potrebom da promijenimo dragog člana obitelji za njegovo ili njezino dobro. Počinje potrebom da se žrtvujemo za dobrobit dragog voljenog susjeda, počinje potrebom da kažemo vlastitom djetetu: “Moraš postati kao ja, ne kao tvoja majka”, ili: “Moraš postati kao ja, ne kao tvoj otac”, ili: “Molim te, postani nešto vrlo drugačije od obaju svojih roditelja.” Ili, između bračnih partnera: “Moraš se promijeniti, moraš vidjeti stvari mojim očima ili ovaj brak neće opstati.” Vrlo često to počinje potrebom da živimo svoj život kroz život nekog drugog. Odustati od sebe da bismo isposlovali ispunjenje nekog drugog, ili dobrobit generacije koja dolazi. Žrtvovanje sebe sama često uključuje buđenje groznih osjećaja krivnje u dobročinitelja, koji njime upravljaju ili ga čak nadziru. Kad bih morao odabrati između dviju stereotipnih majki iz poznatog židovskog vica – majke koja kaže djetetu: “Pojedi do kraja doručak ili ću te ubiti”, ili one koja kaže: “Pojedi do kraja doručak ili ću se ubiti”, vjerojatno bih odabrao manje od ta dva zla. A to je radije ne pojesti doručak do kraja i umrijeti, nego ne pojesti doručak do kraja i imati napadaje grižnje savjesti cijeloga života.
A sada da se okrenemo mučnoj ulozi fanatika i fanatizma u izraelsko-palestinskom sukobu, sukobu Izraela i većine arapskog svijeta. Izraelsko-palestinski sukob u osnovi nije građanski rat između dvaju segmenata iste populacije, ili istog naroda, ili iste kulture. To nije unutarnji sukob, već međunarodni sukob. Što je zapravo sretna okolnost, jer je međunarodne sukobe mnogo lakše riješiti nego unutarnje sukobe, vjerske ratove, klasne ratove, ratove vrijednosti. Rekao sam lakše, ali ne i lako. U biti, bitka između izraelskih Židova i palestinskih Arapa nije vjerski rat, iako ga fanatici s obiju strana pokušavaju vrlo revno pretvoriti u vjerski rat. Zapravo to nije ništa više no teritorijalni sukob oko bolnog pitanja: “Čija je zemlja?” To je sukob između pravednoga i pravednoga, između dvaju vrlo moćnih, vrlo uvjerljivih prava na istu malu zemlju. Ne vjerski rat, ne rat kultura, ne nesuglasica između dviju tradicija, već jednostavno nesuglasica oko nekretnina – čija je to zapravo kuća. I ja vjerujem da je to rješivo.
Na skroman način, na oprezan način, vjerujem da mašta može poslužiti kao djelomičan i ograničen mehanizam obrane od fanatizma. Vjerujem da osoba koja može zamisliti, prema svojoj moći shvaćanja, susret s uplakanom bebom na četvrtom katu, da takva osoba može postati manje cjelovit fanatik, što je blag napredak. Bilo bi lijepo kada bih vam sada mogao reći da je književnost odgovor, zato što književnost sadrži protuotrov za fanatizam ubrizgavajući maštu u svoje čitatelje. Bilo bi lijepo kada bih vam mogao prepisati: čitajte književnost, i izliječit ćete se od fanatizma. Na žalost, to nije tako jednostavno. Na žalost, mnoge su pjesme, mnoge priče i drame kroz povijest bile upotrijebljene u svrhu rasplamsavanja mržnje i rasplamsavanja nacionalističke samovoljne kreposti. No ipak, postoje određena književna djela za koja vjerujem da mogu pomoći do određene granice. Svaki ekstremizam, svaki beskompromisni križarski rat, svaki oblik fanatizma kod Shakespearea završi tragedijom ili komedijom. Fanatik nikada nije sretniji ili zadovoljniji na kraju; ili je mrtav, ili postane predmet sprdačine. To je dobra vrsta cjepiva. A i Gogolj može isto tako pomoći: Gogolj groteskno osvještava svoje čitatelje o tome kako malo znamo, čak i kad smo uvjereni da smo sto posto u pravu. Gogolj nas uči da vlastiti nos može postati ljuti neprijatelj, može postati čak fanatični neprijatelj, pa se možemo naći u situaciji da fanatično proganjamo vlastiti nos. To nije loša pouka o sebi samom. U tom smislu Kafka je dobar odgajatelj, iako sam siguran da nikada nije mislio da bi ga se moglo upotrijebiti u svrhu obrazovanja protiv fanatizma. Kafka nam pokazuje da postoji mrak i zagonetka i ruglo čak i onda kad mislimo da nismo učinili ništa pogrešno. To pomaže. (Kad bismo imali cijeli eon vremena, sada bih opširno nastavio o Kafki i Gogolju, i vezi, tajnoj vezi koju vidim između njih dvojice, no otome ćemo drugom prilikom.) Također može pomoći William Faulkner. Izraelski pjesnik Yehuda Amichai izražava sve to bolje no što bih se ja ikada ponadao da se mogu izraziti, kada kaže: “Tamo gdje smo u pravu, nijedno cvijeće ne može izrasti.” To je jedna vrlo korisna rečenica. Pa tako, do određene mjere, neke vrste književnosti mogu pomoći, ali ne sve.
I ako mi obećate da ćete ovo što govorim uzeti s velikim zrnom soli, mogu vam reći da sam, barem načelno izmislio lijek za fanatizam. Smisao za humor odličan je lijek. Ni jednom u životu nisam vidio fanatika koji ima smisla za humor, niti sam vidio da osoba sa smislom za humor postaje fanatikom, osim ako ga negdje ne izgubi. Fanatici su često sarkastični. Neki od njih imaju vrlo ciljan smisao za sarkazam, ali nemaju humora. Humor sadrži sposobnost da se smijemo sebi samima. Humor je relativizam, humor je mogućnost da se vidiš onakvim kakvim te možda vide drugi, humor je sposobnost da shvatiš da, bez obzira na to koliko si krepostan i koliko su ti zla nanijeli, postoji određena strana života koja je uvijek pomalo smiješna. Što si više u pravu, to si smješniji. A kad smo već kod toga, možeš biti pravedni Izraelac ili pravedni Palestinac ili pravedni bilo što, no dok imaš smisla za humor, moguće je da si djelomice otporan na fanatizam.
Kad bih barem mogao zbiti osjećaj za humor u kapsule i uvjeriti cijelo čovječanstvo da proguta moje humor-pilule, i na taj način svakoga cijepiti protiv fanatizma; možda bih se čak jednoga dana mogao prijaviti za Nobelovu nagradu iz medicine, ne iz književnosti.
No barem me poslušajte! Sama zamisao da zbijem smisao za humor u kapsule, sama ideja da navedem druge ljude da progutaju moje humor-pilule za svoje dobro, jer će ih izliječiti od njihovih nedaća, već je pomalo zagađena fanatizmom. Budite vrlo oprezni, fanatizam je iznimno prenosiv, zarazniji je od bilo kojeg virusa. Možete ga lako navući na sebe čak i u slučaju kad ga pokušavate poraziti ili potući. Sve što je potrebno jest da pročitate novine, pogledate vijesti na televiziji, i možete vidjeti kako lako ljudi mogu postati protufanatični fanatici, protufundamentalistički izbavitelji, križari protiv muslimanskog svetog rata. U svakom slučaju, ako već ne možemo poraziti fanatizam, možda ga barem možemo malko zauzdati. Kao što sam rekao, sposobnost da se sami sebi smijemo – djelomični je lijek, sposobnost da se vidimo onako kako nas vide drugi – dodatni je lijek. Sposobnost da živimo u situacijama koje imaju mogućnost otvorenog kraja, čak i da naučimo uživati u takvim situacijama, da naučimo uživati u različitosti, to bi također moglo pomoći. Ne propovijedam sada potpuni ćudoredni relativizam, zasigurno ne. Pokušavam istaknuti potrebu da zamislimo jedni druge. Na svakoj razini, na razini čiste svakodnevice, samo da zamislimo jedni druge.
(…)
Sposobnost da živimo u situacijama s otvorenim krajem dozvoljena je pomoću mašte svima nama: na primjer, pisanje romana uključuje, uz ostale terete, prijeku potrebu da svakog jutra ustaneš, popiješ svoju kavu i kreneš zamišljati druge ljude. A što da sam ja ona, a što da si ti on. A kada je riječ o mojoj vlastitoj pozadini, o mojoj vlastitoj životnoj i obiteljskoj priči, ne mogu si pomoći a da o tome često ne mislim, da bih uz mali pomak u genima, ili u životnim okolnostima svojih roditelja, i ja mogao biti on ili ona, mogao bih biti naseljenik sa židovske Zapadne obale, mogao bih biti ultraortodoksni ekstremist, mogao bih biti orijentalni Židov iz neke zemlje Trećeg svijeta, mogao bih biti bilo tko. Mogao bih biti jedan od svojih neprijatelja. Zamisliti drugoga uvijek je od pomoći. Prije mnogo godina, dok sam još bio dijete, moja mi je mudra baka objasnila jednostavnim riječima koja je razlika između Židova i kršćanina – ne između Židova i muslimana, nego između Židova i kršćanina: “Vidiš”, rekla je, “kršćani vjeruju da je Mesija jednom bio ovdje i da će se zasigurno jednoga dana opet vratiti. Židovi smatraju da Mesija tek treba doći. Oko toga”, rekla je moja baka, “oko toga se dogodilo toliko bijesa, proganjanja, krvoprolića, mržnje… Zašto?” rekla je. “Zašto svi ne mogu jednostavno pričekati i onda vidjeti? Ako dođe Mesija i kaže: ‘Bok, lijepo vas je ponovo vidjeti’, Židovi će se morati povući. Ako, s druge strane, Mesija dođe i kaže: ‘Dobar vam dan, jako mi je drago upoznati vas’, cijeli će se kršćanski svijet morati ispričati Židovima. A od sada do tada”, rekla je moja mudra baka, “samo živi i pusti druge da žive.”
Ona je definitivno bila otporna na fanatizam. Poznavala je tajnu življenja sa situacijama otvorenog kraja, bez nepomirljivih sukoba, s drugošću onih drugih.
Počeo sam govoreći da fanatizam često započinje kod kuće. Dopustite mi da završim govoreći da se protuotrov također može nad kod kuće, doslovno pod prstima. Ali, ni jedan čovjek nije otok, rekao je John Donne, a ja se ponizno usuđujem dodati: ni jedan muškarac i ni jedna žena nisu otok, no svatko je od nas poluotok, napola priključen kopnu, napola suočen s oceanom; napola povezan s obitelji i prijateljima i kulturom i tradicijom i zemljom i narodom i seksualnošću i jezikom i mnogim drugim vezama. A ona druga polovica želi da je se ostavi da na miru promatra ocean. Smatram da bi nam se moralo dopustiti da ostanemo poluotoci. Svako društveno ili političko ustrojstvo koje nas pretvara u darvinovske otoke, a ostatak čovječanstva u neprijatelja ili suparnika, čudovišno je. No istodobno, svako društveno i političko i ideološko ustrojstvo koje nas želi pretvoriti u ništa više do molekule kopna, također je monstruozno. Stanje poluotoka zdravo je ljudsko stanje. To je ono što jesmo i ono što zaslužujemo ostati. Tako da na neki način u svakoj kući, svakoj obitelji, svakoj ljudskoj povezanosti zapravo imamo odnos između mnoštva poluotoka i bolje je da to upamtimo prije no što krenemo oblikovati jedan drugoga i preobraćati jedan drugoga i tjerati osobu pored sebe da se okrene prema nama, dok on ili ona zapravo treba jedno vrijeme promatrati ocean. I to vrijedi za društvene grupe i kulture i civilizacije i narode i, dakako, za Izraelce i Palestince. Nitko od njih nije otok i nitko od njih ne može se u potpunosti prožeti s onim drugim. Ta dva poluotoka trebala bi biti u vezi, no istodobno i sami sa sobom. Znam da je to neobična poruka u ove dane nasilja i bijesa i osvete i fundamentalizma i fanatizma i rasizma, koji su svi razulareni po Bliskom istoku i svagdje drugdje. Smisao za humor, sposobnost da zamislimo onog drugog, moć da prepoznamo odliku poluotoka u svakomu od nas, može biti barem djelomična obrana od gena fanatizma koji je u svima nama.
Ovaj esej Amoza Oza (ovdje djelomično skraćen) objavljen je u njegovoj knjizi Kako izliječiti fanatika, Fraktura, 2006. Čitatelje upućujemo na tu knjigu, kao i na srodnu knjigu Pozdrav fanaticima, Fraktura, 2018.
Prometej
