O poeziji Mensura Ćatiće kao recenzent pisao je Salamon Jazbec pjesnik i književni publicist iz Zagreba

ZULEJHIN ZAREZ

(drama)

ja, sam čovjek

***

Prije tri godine, nesretnim je slučajem u Bangkoku stradao američki glumac i filmski redatelj David Carradine. I taj David izreknu jednom prilikom misao Golijatovog formata, kako nismo svi pjesnici, ali svi možemo biti pjesma. Ne, doista, ne možemo svi biti pjesnici, ali svi možemo biti pjesma. Na Davidovom tragu ustvrđujem nešto smionije: nismo svi pjesnici, ali svi smo pjesma. A ova knjiga stihova Mensura Ćatića sadrži nas sve. Svaki čovjek mora otkriti svoje unutarnje lirsko ustrojstvo. U ovoj zbirci od četiri krila sa sto sedamdeset pera svatko će naći svoju pjesmu. U „Golubovima nad odrom“ će svatko pronaći sebe. A tko pronađe sebe – taj je spašen.

Svatko od nas nosi u sebi zlatnu Davidovu harfu. I traži vješte prste koji će po tim žicama preći i iznijeti pjesmu. Za mene je taj biblijski svirač upravo pjesnik Mensur Ćatić iz Visokog u Bosni i Hercegovini. On je zatitrao harfu kralja Davida Psalmotvorca u meni i stvorio očaravajuće suzvučje tona i riječi. I to odzvanja i ječi. Želio bih da umijeće ovog svirača i u drugima pobudi mesijansku pjesmu, kao poetski iskaz nebeskih sfera i navještaj novog sebstva.

***

Jer što je pjesništvo? Eto, u jednom pismu svojem izdavaču Louisu Untermeyeru 1916. godine, američki pjesnik Robert Frost to ovako opisa: „Poezija je kad osjećaji nađu svoje misli, a misli nađu svoje riječi.“ Tek kad čovjek uroni u čarobnu poeziju nekog pjesničkog maga, kao što je Mensur, virtuoz lirske riječi, kad joj se potpuno preda, onako kao što se zaljubljenici jedno drugom predaju, strastveno, opojno, bez ograda, s krajnjom i trajnom dubinom shvaćanja i poznavanja, blagoslovom konačnog prepoznavanja, intuitivnog upijanja u onom bergsonovskom bljesku samoočiglednosti, tek se onda shvati što poezija jest i što je pjesnik Frost mislio reći gornjim riječima. Jer pjesnik Mensur Ćatić u svojim pjesmama razotkriva beskrajno jednostavan i beskrajno složen poetski proces, kroz koji su osjećaji našli svoje misli, a misli zatim našle svoje riječi – da bi stvorile plemenito pjesništvo ljudskoj duši na dar. I to je divno!

Od Pindara i Sapfo do naših dana nije se to bitno promijenilo. Svako doba ima svoje velike pjesnike. Oni nisu samo bili veliki – oni su velikima i ostali.

Organizator nekih pjesničkih događanja, u kojima se pjesnici – vjerovali ili ne – natječu, baš kao da je poezija sport, napisa prije nekog vremena na našem globalnom slazištu i susretištu Facebooku, da njegovoj generaciji Petrarca više ništa ne govori, da je to naprosto zastarjela poezija, da je Francesco Petrarca današnjoj publici upravo – smiješan.

No bilo koja od 366 Petrarcinih pjesama iz „Rasutih rima“ nije izgubila ništa od svojeg celestijalnog sjaja, u to vas uvjeravam, niti nakon sedam i pol stoljeća – bilo koji od 317 soneta, 29 kancona, 9 sestina, 4 madrigala i 7 balada. Niti jedna. To je odlika svjetskih velikana lirike, u koje ja bez ikakvog ustručavanja ubrajam Mensura Ćatića. Prepoznalo to naše doba ili ne – to je tako… Bilo kakvo neprepoznavanje ide na račun ignoranciji vremena, vremena koje preko svojih glasnogovornika drsko ustvrđuje da je Petrarca zanijemio i nema više što reći svijetu. Ja smatram da i Petrarca i Mensur imaju što reći svijetu, jučer, danas i sutra, i da će govoriti svima koji budu željeli slušati i čitati, koji nakane u svoje srce pripustiti mudrost i ljepotu pjesničkog govora i štiva.

Čini se da je očuvanje digniteta poezije prepušteno pjesnicima. Kad prepoznamo koji svjetionik među nama, moramo čuvati njegovu spasonosnu svjetlost.

***

Razmatrajući pjesništvo, pošli smo od glumca Carradinea i preko kralja Davida došli do pjesnika Frosta – no kako poeta Ćatić nazire na poeziju? „Nemam pojma šta je to poezija“, piše Mensur u uvodu „Golubova nad odrom“, „ali sam se s vremena na vrijeme, kao i moj pas što radi u nekim noćima, izlajavao na mjesec, pa rekoh npr. da je poezija naša ritmična svijest o samoći, da je svijest tamo gdje svi jesu, a da je samoća tamo gdje ničega nema osim naših izgubljenih lica, da je ritam raspored riječi po mjestima na kojima nam je zastajalo srce, o Bože, govorio sam i da je nebo naslov, te da je tako poezija jedina istinska povijest čovjeka, jednom rekoh da je pjesma most između razuma i istine gdje mostari za prolaz uglavnom traže srce, a jednom rekoh da je poezija rekonstrukcija ptice pomoću jednog pera (…) i tako jutros mislim da je poezija najljepši nesporazum koji nam se dosada desio.“

Sve to što Mensur o poeziji misli, razotkriva se, pjesmu po pjesmu, u ovoj okrilatjeloj knjizi, i tako kroz 171 nebesku postaju na letu do spoznaje – od pjesme „Uvijek ću naći neki razlog da te volim“ u prvoj zbirci stihova („Sinoć kad se vraćah“), pa do „Pisma Mariji“ u četvrtoj („Odakle dolaziš, Eliza“), kojom se i zaključuje knjiga. Drugi dio knjige „Golubovi nad odrom“ zauzima zbirka „Nebo na rasklapanje“; treći zbirka „I kada ti nisi tu“. U ovoj su knjizi pjesama, tako, četiri zbirke stihova, kao četiri krila jedne mitske ptice.

Da ima dva krila više, bila bi serafim, da ima četiri krila više, bila bi kerubim. Ali i ovakva kakva jest, ona je anđeo među knjigama. (I anđeli su neke ptice, zar ne? Ptice s misijom, možda, koje povezuju dva svijeta: svijet duhovnog i svijet ljudskog. Neki kažu da su anđeli ljudi, a ja bih rekao da su pjesnici ptice koje se pripremaju za dužnost anđela.)

Ova knjiga je sva jedna ptica, sva od uzmaha, leta i pjeva. Ponekad je statistika lirska kategorija: ptica se u Zbirci spominje 54 puta; osim toga, jedanaest puta golubovi, pet puta vrapci, triput grlice, dvaput čavke, jedanput prepelice, oroz i perad, ždral, zmaj, jedan krilati konj i jedan krilati otac. Jedanput anđeli. Petnaest puta let, dvanaest puta krilo, šest puta pero, jednom kljun. I kavez jedan. A koliko pjesme, pjeva i pjevanja –  ne znam, pogubio sam se u računu, pa ću reći: nema broja! Ali neka ostane zabilježeno da se s pjesnikom, najraspjevanijom pticom pjevicom u prirodi, u „Golubovima nad odrom“ susrećemo 36 puta.

***

Nije to slučajno. Moj vršnjak, turski pjesnik i dramatičar Mehmet Murat ildan zapisa: „Sigmund Freud jednom reče: ‘Gdje god da idem, nalazim da je pjesnik ondje već bio prije mene.’ To je naprosto zato, što znanost hoda ili trči, a umjetnost ima krila i leti.“ Poezija je ptica krilata što prelijeće svjetove. Pjesnik je doletio tamo gdje se tek treba ići. Mensur pjeva o dalekim zvijezdama. O unutrašnjosti srdaca. Pjesnik stiže na svako mjesto, pjesnik opisuje sve, zavlači se u svaku pukotinu kao lastavica, pronađe svaku mrvicu kao vrabac, preleti svaku razdaljinu kao čiopa, izgradi gnijezdo na svakoj litici kao galeb, prouči sve kao sova i gavran, iščeprka sve kao žuna i djetlić, uzdiže se do oblaka kao sokol i sup, zaranja ispod mora kao vodenkos i zovoj. Pjeva kao slavuj, kao vrtni kos, kao češljugar, sjenica i zlatna vuga.

Još u „Eskimskoj ruži“ iz 2010. ptice se spominju šesnaest puta, dok se sama ruža spominje pet puta, a cvijeće dvanaest. U „Golubovima nad odrom“ ruža se spominje trinaest puta, a cvijeće jedanaest. Ovo je, dakle, zbirka rajskog vrta.

Ptice se štoviše javljaju u devet naslova pjesama „Golubova nad odrom“: „Istrgnuta ptica“; „Kućica za ptice“; „Groblje za ptice“; „Ptica od sjena“; „Kako se crta ptica“; „Izgubljene ptice“; „Lađa sa pticama i cvijećem“; „Ptice u vrtu mjeseca“ i „Srca malih ptica“. Uz to: „Pjesma o grlici“; „Čovjek kojeg dozivaju čavke“ i „Kako se vrabac zeznuo sa mnom“; te, naravno, naslovna pjesma knjige – „Golubovi nad odrom“.

Ta je pjesma kvintesencija pjesničkog osjećanja autorovog, iako u samoj knjizi ima još antologijskih ostvarenja. („Pismo Mariji“, „Mujo kuje konja po mjesecu“, „Sokrat na psihijatriji“, „Koliko je mrtav Jesenjin“, „Život u trešnji“, „Prošenje gospođe Larsen“, „Srnovrat“, „Utičnica zaljevena šerbetom“, „Prvi san“, „Oproštaj“, Propeler“, „Kis majne Žepče“, “Soba za samoću“ i dr.) Ona u sebi sjedinjuje iskustvo prognaničko i izbjegličko, jer su golubovi nad odrom – umorni od svojih imena – svi oni silni prognani i izbjegli ljudi, što se jate ili sami lete nad lešom Europe. Pjesma je to o danima kad je Mensurova obitelj provodila čemerne izbjegličke dane u poljskom gradu Słubice, nasuprot njemačkog grada Frankfurta na Odri.

Mnoge se pjesme u ovoj knjizi bave izbjeglištvom, kao strašnim fenomenom naših dana, gdje jedan narod velik kruži svijetom bez smirenja. Ima u tim pjesmama i tuge, ljubavi, nostalgije, ponekad i smijeha, no taj smijeh nije odraz sreće ili spokojstva, već apsurda, kao ono kada upitaše jednog njemačkog kabaretista – izbjeglog 1933. iz nacističkog Trećeg Reicha – kako mu je u Americi, a on odvrati da se osjeća „happy, aber nicht glücklich“.

Stéphane Mallarmé je 1876. spjevao „Poslijepodne jednog fauna“. Mensurovo opjevano izbjeglištvo je „Faunova noć“. To je teška noć pjesnikova u sumraku jednog svijeta, gdje ratovi ostadoše nekažnjeni, ljudi rasuti, domovi razoreni, rane otvorene, a mrtvi hodaju među nama kao živi i hodat će sve dok god im ne odgovorimo na pitanje – „Zašto?“

***

Nešto o Mensurovoj lirici. Čini se da Mensuru ništa nije nemoguće, kroz njegove se pjesme neprekidno odigrava raskošno čarobnjaštvo evokacijskog (kako Baudelaire naziva pjesničko otajstvo, une sorcellerie évocatoire). To nije statično pjesništvo, već začudni teatar koji osvaja sva čula i ima vlastitu zvjezdanu postavu: Mariju, Elizu, Mariju, Ri, Mariju, Klemestru, Mariju, Hadžeru, Mariju, Reu, Mariju, Česlava, Mariju, Doru, Mariju, Fehima, Mariju, Hereju, Mariju, Beatriče, Mariju, Tenu…Mariju, Mariju. Kroz tu lirsku predstavu evociramo i postaje vlastita života, prepoznajemo univerzalnost ljudskih zapitanosti, traženja, odgonetanja, prepoznavanja, veza, raskida, izgona, lutanja, povratka, ljubavi, smrti i nade.

Mensur razumije i rabi poeziju kao Rimbaudovu alkemiju riječi (l'alchimie du verbe). Ako je sir Isaac Newton mogao biti alkemičar, a znanstvenik, onda i pisac može biti alkemičar, a umjetnik. Svaka riječ je tajanstvo i mudrost, u nju je ukorijenjeno iskonsko i izvorno znanje, a nadahnut pjesnik od riječi stvara čuda. Mensur je u tom smislu alkemičar, baš kao i svaki vrhunski stihotvorac.

***

Mensur Ćatić „Golubove nad odrom“ objavljuje u vlastitoj nakladi. À propos: kratak osvrt na položaj i ulogu poezije danas.

Najstrašniji članak u dnevnim novinama izvan „Crne kronike“, objavljen je 16. travnja 2011. u 391. broju subotnjeg priloga „Obzor“ zagrebačkog dnevnika Večernji list. U članku pod naslovom „Mrtvi fond – Knjige koje nitko ne čita“, kaskadno su iznijeti porazni podaci o nemilom usudu Poezije među Hrvatima – slobodno čitaj: Poezije na Balkanu.

Prema recentnim podacima, koje je za potrebe svoje ankete Večernji list dobio od gradskih knjižnica na području Republike Hrvatske, pjesničke knjige se više uopće ne posuđuju, iako se kontinuirano nabavljaju (uglavnom preko inventariziranja zaprimljenih otkupljenih primjeraka od strane Ministarstva kulture). U varaždinskoj gradskoj knjižnici i čitaonici „Metel Ožegović“, prema iskazu ravnatelja Marija Šoštarića, postoji određen broj knjiga koji nikad nije posuđen. „Osim što ih nitko nikada nije poželio odnijeti kući“, piše novinarka Renata Rašović, „ovim je knjigama zajedničko još jedno: u pitanju su zbirke poezije. A kako će pokazati naša kulturna inspekcija na nasumce odabranom uzorku od šest hrvatskih gradova, riječ je o čitateljima posve nezanimljivoj sferi.“

U požeškoj gradskoj knjižnici i čitaonici ima zbirki poezije koje nikad nisu bile posuđene. „Ispostavilo se da tamošnja čitalačka publika, baš kao i varaždinska, zazire od poezije.“ Po riječima ravnateljice požeške knjižnice Jasenke Bešlić, „u njihovoj se knjižnici ne posuđuju knjige ni poznatih suvremenih pjesnika, premda su među njima i autori višestruko nagrađivani na domaćim i međunarodnim natječajima“. „Zbirke poezije na prvom su mjestu onih knjiga koje se ne posuđuju“, svjedoči J. Bešlić. U ostalim hrvatskim bibliotekama za zbirke poezije starije od godinu dana nema nikakvog interesa.

Na stranici 54. žurnalistički okvirić, naslovljen „Poeziju u Osijeku čita – jedna žena“, s podnaslovom „Kod nas ne prolaze čak ni klasici ako nisu na popisu obvezne lektire“, u kojem ravnateljica osječke gradske i sveučilišne knjižnice Dubravka Pađen-Farkaš izjavljuje: „Poezija je definitivno najnepoželjnija među našim korisnicima, ali imamo jednu gospođu koja isključivo to čita.“ Najviše prašine na policama skupljaju „knjige koje je otkupilo Ministarstvo kulture, a riječ je mahom o domaćim autorima koji pišu poeziju“.

Samo je jednom u novijoj povijesti te ustanove posuđen dramski spjev u pet činova Gottholda Ephraima Lessinga „Nathan Mudri“ – 1996. godine.

Niz užasa nastavlja se s Rijekom, Splitom i Zagrebom, hrvatskom metropolom. „Bez obzira koju zagrebačku knjižnicu posjetili“, piše autorica članka, „bez obzira na to s kojom osobom u knjižnici razgovarali, svi će vam gotovo uglas reći jedno: ne čita se poezija! Zvuči poznato, zar ne? Bez obzira na to je li riječ o domaćoj, stranoj, kvalitetnoj ili lošoj – poezija se jednostavno ne čita.“ Voditeljica zagrebačke knjižnice „Tin Ujević“ Tea Grašić-Kvesić tim povodom kaže: „Pokušavamo na sve načine popularizirati poeziju. Organiziramo promocije, trudimo se čitateljima predstaviti knjige, ali poezija se jednostavno ne čita kao nekad. Nama je to posebno žao jer nosimo ime velikog hrvatskog pjesnika.“

„Poezija se malo čita“, izjavljuje ravnateljica riječke gradske knjižnice Gordana Tuškan-Mihočić, dok ravnateljica splitske gradske knjižnice Marka Marulića Eli Pecotić na kraju otkriva sudbinu takvih knjiga, na temelju čega autorica članka zaključuje: „I tako su knjige koje se malo ili nimalo ne traže u velikom zdanju splitske Gradske knjižnice svoje mjesto pronašle u podrumu.“

Cijeli se članak glatko mogao zvati – „Poezija u podrumu“.

***

S izdavaštvom na Balkanu situacija je slična. Zbirke poezije se sve rjeđe izdaju. Ugledni hrvatski nakladnik izdaje jednu zbirku stihova godišnje, s popunjenim programom izdavanja pet godina unaprijed. Drugi niti nemaju izdavanje poezije u planu. Kvalitetni su autori sve češće prisiljeni izdavati pjesme u vlastitoj nakladi. To znači da smo na početku XXI. stoljeća ispod standarda izdavanja poezije s kraja XIX. stoljeća.

Pjesničke antologije očajno su zastarjele. Udžbenici i čitanke također. Lektira pogotovo. Dnevne i tjedne tiskovine već odavno nemaju pjesničke rubrike, niti posjeduju navadu sporadičnog objavljivanja poezije.

Pjesništvo je kroz pet godina stjerano u geto blogova i malotiražnih književnih časopisa, prepušteno informacijskoj entropiji društvenih mreža. Zaštita autorskih prava u domeni lirskog stvaralaštva gotovo je ništavna: bilo tko može bez naknade i privole autora iskoristiti bilo koji stih za radijski jingl ili reklamni slogan na lecima, ma kako to neumjesno bilo. Autorska lirika se neovlašteno prerađuje za potrebe zabavnih glazbenih festivala.

Pjesnička scena je atomizirana, ne postoje pjesnički forumi, kružoci i grupe. Pjesma odlazi u ilegalu, njezin život postaje opskuran, katakombičan, recitira se zemlji, oblacima, kućnim ljubimcima; do ljudi posve teško dopire njezin glas. Pjesniku preostaje glumljenje izvođačkog majmuna koji se natječe za bombon iz džepa, ili – šutnja. Ovo drugo pjesnici sve radije izabiru, odlazeći u stanje unutarnje internacije, egzila, nepotrebni u kulturi, nepoželjni u književnosti.

Nerijetko se u posljednje vrijeme susrećem sa sindromom ladice, kad vrsni autori odabiru neobjavljivanje, kao izraz vlastite nemoći i autorske rezignacije, kreativno moćni i plodni, a stvarno nemoćni da svoje djelo afirmiraju i podastru svijetu na volitbu. Pjesnička se družina izjednačava s članstvom kulta prema kojem ljudi gaje podozrenje. Ili ih se pak smatra društvenim marginalcima, unaprijed stigmatiziranima i nehumano izopćenima iz egzistencijalne matice. „Nakon što sam jednom prilikom u nekom društvu rekao da pišem poeziju“, reče mi odličan mladi pjesnik Alen Brlek, „bio sam upitan – jesam li gay.“

Na misteriozan način poezija je negdje usput ispala iz kulture. Ili je postala kulturna bagaža: nešto što se nevoljko tegli po inerciji i otužno vuče unedogled. Prepuštena je pjesnicima, baš kao da je pjesništvo neka pjesnička ekskluziva. Ostali slabo za poeziju mare, pa čak i kad pripadaju tzv. kulturnoj eliti. Ponekad poeziju čak i bagateliziraju.

Jedan hrvatski uglednik, besmrtnik pače, upita me na nekom prijemu: „Čime se vi bavite?“ Rekoh: „Ja sam pjesnik.“ On će na to: „Aha! A osim toga, bavite li se nečim ozbiljnim?“

Nije to samo slučaj sa stvaralaštvom naših dana.

Idući tako prije nekog vremena Zagrebom, ugledah oglas na zidu za književnu tribinu. U nekoj maloj uličnoj vitrini, pod staklom stoji plakat i na njemu ovo: „Krleža – trideset godina poslije. ZNAČI LI NAM JOŠ IŠTA MIROSLAV KRLEŽA?“

Zamislite, vi, da smo kao uljuđeno društvo u samo tri desetljeća i kusur prešli dug humanistički put/pad do legitimnosti tog i takvog čudovišnog pitanja! Dakle, nije to samo stvar poezije, već sve lijepe pisane riječi. Time je pjesnička odgovornost za očuvanje digniteta spisateljstva i književnosti veća, a misija čitateljstva  ponajveća, upravo spasiteljska.

***

Nakon svih nazovinakladničkih i nadriizdavačkih peripetija, pjesnik Mensur Ćatić svoju zbirku poezije tiska u vlastitoj nakladi. Borio sam se sâm sa sobom da ne kažem neke stvari, ali pukao sam i moram to istresti na papir; moram, pa makar na trifrtalj stranice.

Nećemo glumiti da smo liričari u Arkadiji, da nas zaneseno slušaju muze i njihova uzvišena pratnja, kad nas ne sluša niti bližnji. Ne možemo se pretvarati da stihove prosipamo ebanovinom i mermerom Aleksandrijske biblioteke poput zlaćana peluda, kad ne možemo izdati knjigu od stotinjak stranica, bez da posegnemo u svoj plitki džep ili tanku slamaricu. To je krah kulture, nad kojom se zacario besmisao. Eto vam gore izvaci iz članka o tome koliko se poezija u nas čita i cijeni. Međutim, neki tu vrag ne štima, pa ne štima. Ili štima, ali sam ja preblesav da shvatim, zašto baš tako biti mora – i ne može drugačije biti.

Uče nas da imamo kulturu. (S uljudbom kao endemom ili ekcemom.) Tako nam bajaju još u osmoljetki, pa nastavljaju redom, sve do eventualnog primanja među moćnu gomilicu zemaljske akademije znanosti i umjetnosti, bez obzira, jesmo li taj primitak zaslužili, ili nas je u društvo izabranika oktrojirao kakav regionalni satrap na čelu novovjeke demokrature. (Još su svježi dani kad je Elena Ceauşescu s pučkom školom – u kojoj je jedinu dobru ocjenu imala iz ručnog rada – bila predsjednica rumunjske Akademije znanosti i umjetnosti. Reklo bi se da su ti dani prošli – jesu brus! Pogledajte malo oko sebe, svo to dično stubovlje društva koje se naherilo, pa će nam uskoro šuplji krov biti u razini temelja.) Mi pokušavamo deklamirati stihove u togi na klizištu kulture, nad provalijom u kojoj nas slušaju samo životinjski kosturi. Smiješni smo.

Ili je to samo kod nas tako? Kod nas ovdje, na zemlji tragično odvojenoj od ostatka svijeta, poput sante leda koja se odlomila od ledenjaka veličine Like i smušeno pluta mrzlim morem, pusta i prazna, ometajući rute ribarica, ne predstavljajući ništa drugo doli podmuklu prepreku na međunarodnim plovnim putevima. Kako dovesti u sklad posvemašnji nemar naše javnosti naspram poezije – od čitateljstva do nakladništva i natrag – i, primjerice, Nobelovu nagradu? Nemoguće. To je neko drugo sazviježđe, nama nepojmljiv sustav, nešto posve strano. Nema znanstvenog popularizatora koji bi nam taj daleki sistem mogao objasniti i približiti.

Kako da pojmimo činjenicu dodjeljivanja pjesnicima Nobelove nagrade za književnost, od onog prvog laureata (francuski poeta Sully Proudhomme 1901. godine), pa do pretposljednjeg (švedski poeta Tomas Transtömer 2011. godine)? Kad bi se nas pitalo, bi li ijedan pjesnik na svijetu dobio to priznanje? Czesław Miłosz? Eugenio Montale? Rabindranath Tagore? William Butler Yeats? Salvatore Quasimodo? Pablo Neruda? Joseph Brodsky? Gabriela Mistral? Thomas Stearns Eliot? Wole Soyinka? Wisława Szymborska? Octavio Paz? Derek Walcott? Seamus Heaney? Jaroslav Seifert? Frédéric Mistral? Giosuè Carducci? Karl Adolph Gjellerupp? Erik Axel Karlfeldt? Odysseus Elytis? Pär Fabian Lagerkvist? Juan Ramón Jiménez? Saint-John Perse? Vicente Aleixandre? Giorgos Seferis? Mensur Ćatić?

***

Kako je moguće da pjesnik koji već zaslužuje izdanje sabranih pjesama – mora svoju kapitalnu knjigu stihova izdavati u vlastitoj nakladi? Kako je moguće da pjesnik, koji zaslužuje najviša priznanja za svoje stvaralaštvo – mora primati druge nagrade na našim pjesničkim manifestacijama, u Stocu, u Mrkonjić Gradu.

Sjajna mlada pjesnikinja iz Konjica Minela Masleša, lirski se referirala na slučaj s dodjelama književnih (pjesničkih, štoviše) nagrada u Mensurovoj i njezinoj rodnoj Bosni i Hercegovini, pa svoju lijepu pjesmu naslovila imenom Ćatićeve prve tiskane zbirke „Pjesme za drugo mjesto“…

***

Umiranje svijeta počinje kad većina ljudi na svijetu umre prije svoje fizičke smrti, jer kad umre ljudskost, svijet je mrtav, pa čak i kad životinje i biljke i vode bezazleno produžuju svoj život, nesvjesne svega onog što se s homo sapiensom zbiva. Ne živi nakon te humanističke točke infleksije čovječanstvo; žive su otad tek nebrojene individue. (I to oni koji nisu dozvolili da povodanj ohole neljudskosti utrne iskru duha u njihovoj duši. Bez uznositosti ponosan čovjek ne smije si dozvoliti da izgubi dragocjen duh, bez ikakve nade u ponovni nalazak čeonog uresa ljudskosti.)

Uvijek će – i stalno – biti živih ljudi, uza sve više odumrlih ljudskih jedinki, sve do potpunog civilizacijskog rasapa. No čovječanstvo kao kolektiv, koji iz ruke u ruku, iz oka u oko, iz uha u uho, iz srca u srce pronosi misao i ljepotu, novost i dobrotu poput posvećene štafete s Olimpa iz probranih dragulja i morske pjene, posustat će u toj duhovnoj misiji, a karizma izgradnje ljudske kulture napokon će se jadno otrcati i postati pukim mehanicističkim bilježenjem onoga što proživljavamo, poput šrajbmašine po kojoj tipka sto milijardi prstiju.

Više no ikad, evidentno je da smo u tjeskobnom humanističkom ćorsokaku, pjesništvo kao odgovor više ne funkcionira – poezija ionako nije nikad bila rektifikacija zbilje, već šlagvort za kulturu; dobro je da je tu, iako od nje nema neke koristi. (Tako se eto uvriježilo u našem rajonu ignorancije i diletantizma, utilitarizma, merkantilizma i bordelizacije kulture. Ali… ima li koristi od ptice? Ima li koristi od sjena? Od bòja? Od broja? Ima li koristi od svake riječi? Od svake grane? Od svakog zrnca prašine? Ima li koristi od svijeta?)

Poezija nas čini živima, jer kroz stih ovaj život u laganom ili naglom odumiranju reanimiramo i činimo punovrijednim življenja. Ne objašnjavamo ništa, nije to naša dužnost, već činimo sve u cilju prepoznavanja plemenitosti života čovjekova, razotkrivamo životnu dubinu, u onim časovima kad poezija dubi egzistencijalno površje rasprodajâ, plaćâ, kreditâ, nagradnih bodova, nekretnina, obrazovanja, utaživanja gladi, blebetanja, seksa. Ukoliko sačuvamo poeziju, sačuvali smo život. I zato je pjesma ključ kulture, a ne tek blazirani kulturni prirepak ili štof za vodvilj na svjetskoj pozornici.

Koliko poezije ima u svijetu, toliko je svijet živ. To vrijedi i za izvanzemaljske civilizacije, siguran sam da su i one došle do egzistencijalnih veleizazova i da je neki ludi stihopisac poput mene, nadošao na istu zamisao, zrcaleći se s mojim mislima preko cijelog galaktičkog rukavca. A onda smo obojica zaključili kako je možda ipak prekasno za sve, pa sjeli na deblo koje je palo u šumi – moje dugo trideset metara, a njegovo tristo – da spjevamo epitaf voljenom svijetu. I Mensur slično zbori u svojoj pjesmi „Sjećanje na pjesmu Zemljana“, kad kaže: „sjećam se, u ruci ti knjiga / i zemlja je nedavno podignuta krčma / pored zabačenog svemirskog / raskrižja u moru kreatura“.

***

Na izmaku mog djetinjstva, na nekom nastupu glazbene škole „Josip Štolcer Slavenski“ u mjesnom kazalištu, otpjevasmo u pamtljivoj zborskoj obradi profesorice Jergović kanconu Gilberta Bécauda „Quando mori’ il poeta“. Kad umire pjesnik – cijeli svijet plače.

Kako umire pjesnik? To znamo… A kako umire poezija? To ćemo tek vidjeti. Mi ćemo se boriti da je spasimo i da preko nje spasimo svijet. Hoće li nam uspjeti, pokazat će vrijeme. Ili neće, jer će se agonija svijeta produžavati i nakon našeg uminuća. (Na kraju krajeva, to je svejedno. Kraj može biti haiku ili kakva druga lirska minijatura; može biti epski spjev ili sonetni vijenac; može biti krik, stihovana tragedija; kraj može biti i komedija, kabaretski kuplet, junački deseterac. Posljednji odlazi pjesnik, opjevavši prije toga Veliki Kraj. Možemo li to u konačnici nazvati poetskom pravdom?)

***

I ovom tekstu dođe kraj.

Dragi čitatelji, uzimanjem Mensurove zbirke u ruke, spašeni ste i spašavate. Knjiga stihova „Golubovi nad odrom“ obilježit će naše doba: ako ste je danas uzeli pod svoju mišku, bit ćete već noćas dionicima jednog otajstva – stvaranja pjesničke povijesti na licu mjesta. Ukoliko uronite u njezino blago, možda do kraja godine kao alkemičari ovog grada pronađete svoju pjesmu, da konačno iznađete sebe kao pjesmu, uz blagotvornu pomoć stihova Mensura Ćatića.

I čitajte Mensurove pjesme jedni drugima naglas; pjesnik najbolje govori svojom pjesmom. Pa ukoliko ga u konačnici recitiramo, izazivamo ga da govori iz svoje nutrine preko nas. U tom pobratimstvu dijaloga s pjesnikom i autodijaloga sa samim sobom, počinjemo se naposljetku izgrađivati kao pjesničko djelo. Postajemo i sami pjesmom. Ono što već jesmo, ali nismo toga bili svjesni, te sada u konačnici samo svijetu predočavamo svoje lirsko lice, lice slušača, lice čitača, lice pjesme. Na kraju, sve postaje nebitno – i ime i prezime i slika i JMBG i OIB – sve zgasne, a ostane samo navlastit stih, stih koji nas čini, pjesma koja nas opisuje, naša pjesma, ostajemo mi, kao osobna poema sa sadržajem cjelokupne sudbine.

***

Da u završnici ne odem predaleko od pjesništva, završavam svoj osvrt na jednu značajnu knjigu pjesama vlastitim stihovima.

Skromni su to stihovi, posvećeni jednom velikom pjesniku. Neka ih primi kao što se prima dječji osmijeh, kao starački pogled, kao mali list što s drvca pade u krilo.

Salamon Jazbec

pjesnik i književni publicist iz Zagreba