U Mostu RSE razgovaralo se o nepotizmu u Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili Esad Bajtal, filozof iz Sarajeva, i Mladen Mirosavljević, stručnjak za javno mnijenje iz Banjaluke i profesor Banjaluka Collegue-a.
Bilo je riječi o tome kako su državne institucije i javna preduzeća postali rezervat za srodnike funkcionera, zašto funkcioneri smatraju da je normalno da svoju djecu zapošljavaju u državnim službama, zašto se niBakir Izetbegović, ni Dragan Čović, ni Milorad Dodik, ni Željka Cvijanović ne boje da će nepotizam ugroziti njihov rejting kod birača, zašto se građani mire sa nepotizmom, pa i sami traže nekog rođaka na funkciji ne bi li zaposlili svoju djecu, koliko nepotizam uništava kreativne potencijala Bosne i Hercegovine i tjera mlade, sposobne ljude da šansu traže u inostranstvu, kao i o tome da li Bosnom i Hercegovinom vlada desetak moćnih porodica.
Omer Karabeg: Izgleda da se sinovi, zetovi, rođaci i prijatelji političkih moćnika najviše zapošljavaju u državnim službama i javnim preduzećima. Dovoljno je pogledati spisak zaposlenih u tim ustanovama i preduzećima, pa vidjeti koliko ima istih prezimena. Zašto su državne službe i javna preduzeća omiljena mjesta za srodnike funkcionera?
Esad Bajtal: To su omiljena mjesta porodičnih okupljanja. U to treba uključiti i one sporedne porodične veze – kumovske, daidžinske, stričevske i druge koje se ne mogu prepoznati po prezimenima. Zašto baš u javnim i državnim preduzećima? Zato što je u ovoj zemlji sve upropašteno i osiromašeno i novac se vrti još samo u toj vrsti firmi i kolektiva. Javna i državna preduzeća vrte budžetski novac, zato su tamo plaće, primanja i svi drugi dodaci koji uz to idu – redovni. To su najbolja mjesta za uhljebljenje svoje porodice, rodbine, bližih i daljih prijatelja.
Omer Karabeg: Postoji onaj vic da u institucijama Bosne i Hercegovine nema ljubavnih afera, jer su svi u rodbinskim odnosima.
Esad Bajtal: Taj vic se oslanja na stvarnost. Ovo je privatna država, a tamo gdje vladaju privatne veze nema potrebe za pravom, nema potrebe za normativima, nema potrebe za pravnom legislativom. Sve se rješava po minder principu, na sijelima i u noćnim kafanskim dogovorima. Vic i stvarnost su se našli u jednoj te istoj tački.
Mladen Mirosavljević: Činjenica je da smo se mi saživjeli sa nepotizmom, kao što smo se saživjeli i sa korupcijom ili sa činjenicom da se veliki broj ljudi učlanjuje u vladajuće političke stranke da bi lakše došli do posla, pri čemu se podrazumijeva posao u javnoj upravi ili u preduzećima pod državnom kontrolom. Nepotizam je postao dio naše svakodnevne kulture. Javna je tajna da su danas u Bosni i Hercegovini političke i rodbinske veze često presudan kriterij za dobijanje posla. I dok je za većinu građana posao misaona imenica, neki drugi to rješavaju bez ikakvih problema.
Omer Karabeg: Čini se da je zapošljavanje srodnika postalo nešto toliko uobičajeno da funkcioneri to i ne kriju. Smatra se potpuno normalnim da sin jednog funkcionera radi u kabinetu drugog funkcionera.
Esad Bajtal: Ako ste funkcioner, možete raditi šta želite, što vam je volja i što vam najviše odgovara, jer u odsustvu pravne države prava i odgovornosti ne idu zajedno. Ovdje niko ni za šta ne odgovara, niko se ne osjeća obaveznim položiti račun za svoje postupke. Zašto bi neko razbijao glavu kako da zaposli djecu i suprugu, zašto bi dozvolio da njegova familija dijeli sudbinu običnog naroda, kada svoje porodične probleme može da rješava preko državnih firmi i javnih preduzeća.
Mladen Mirosavljević: Danas mnogi uticajni direktori državnih institucija i javnih preduzeća ne samo da u svojoj firmi zapošljavaju članove svoje uže porodice, nego se to počelo smatrati pitanjem časti. Ako nekoga od tih ljudi upitate kako imaju obraza da čine tako nešto, gledaće vas sa podsmijehom kao na nekoga ko nema pojma u kom vremenu i prostoru živi. Bitno je da je sve to po zakonu, što će nadležne inspekcije uvijek potvrditi, a što to predstavlja očigledan sukob interesa, što je takva praksa u suprotnosti sa etikom i moralom – to nikoga ne zanima.
Zbog toga je jako teško javno o tome govoritii, jer kada imenujete nekoga – odmah ćete dobiti odgovor da je sve po zakonu. Ne sjećam se da je iko odgovarao zbog nepotizma, niti da je stavljen na stub srama. Naprotiv, moćne osobe koje to čine na neki način nailaze na odobravanje za takve postupke.
Omer Karabeg: Može li se reći da Bosnom i Hercegovinom vladaju porodični klanovi? Neko je, čini mi se, rekao da se u Bosni i Hercegovini želi uspostaviti bliskoistočni model vladavine desetak porodica.
Esad Bajtal: Tu vrstu konstatacije mogli smo čuti posljednjih dvadesetak dana povodom slučaja bivše Vojne bolnice u Sarajevu. Ako je kriterij porodičnog pripadanja najvažniji kriterij prilikom zapošljavanja ili rješavanja bilo kojeg personalnog ili stručnog problema, onda stvari počinju da izgledaju, da se tumače i interpretiraju logikom dinastičkih odnosa. Riječ je o načinu rješavanja problema srodnika kakav se ne sreće u pravnim državama, već u nekim drugim sistemima.
S druge strane, još nismo čuli nikakav demanti. Zašto niko to nije demantovao? Zašto se niko od onih koji su prozvani nije pobunio? Dakle, šutnja postaje neka vrsta priznanja da je na sceni nepotistička logika, koja je uspjela samu sebe da legalizuje i legitimizuje.
Mladen Mirosavljević: Ja to, možda, ne bih nazvao bliskoistočnim modelom, ali da postoje klanovi koji su u velikoj mjeri porodični – postoje. Možemo to nazvati i feudalizacijom države i društva. Ono na šta bih ja skrenuo pažnju – to je pitanje odgovornosti. Ja mislim da upravo zbog izostanka odgovornosti izostaju reakcije na nepotizam. On se uzima zdravo za gotovo i praktično ne postoji oblast u kojoj nije prisutan.
Mladen Mirosavljević
Nepotizmu, međutim, niko ne posvećuje pažnju. Ako ga neko i pomene to je više da bi nekoga kritikovao, a ne da bi se pozabavio ozbiljnim društvenim problemom sa kojim se treba uhvatiti u koštac. Koja je to stranka, ustanova, nevladina organizacija ili medij napravio istraživanje koje bi rasvijetlilo razmjere nepotizma? Da li je neko napravio analizu koliko su državne institucije objavile konkursa za radna mjesta i koliko je onih koji su primljeni prethodno radilo na tim istim radnim mjestima?
Omer Karabeg: Gospodine Bajtal, kako to da se, recimo, Bakir Izetbegović ne boji da će izgubiti birače kada Stranka demokratske akcije podržava njegovu suprugu da postane direktorica Kliničkog centra u Sarajevu, a onda ona krene da ukida Opću bolnicu u Sarajevu i pored protivljenja građana? To je vrlo nepopularan potez.
Esad Bajtal: Birači ovdje nisu bitni. Birači, zapravo, i ne postoje, oni su samo glasači koji glasove daju po partijsko-stranačkim direktivama. S druge strane, ovdašnji izbori već dugo nisu regularni. Toliko puta smo čuli i čitali da se glasovi kupuju. Ako u trenutku izbora 50 posto građana živi na granici siromaštva, a 27 procenata ispod te granice – kako je moguće da dobijemo takve izborne rezultate.
Dakle, ako se izbori mogu kontrolisati, zašto bi se onda neko bojao raspoloženja građana. Birači očito ne odlučuju ni o čemu, jer im je šansa da svoj glas daju onako kako žele očito uskraćena nekim manipulacijama, pa političari ne moraju baš previše da vode računa o njihovim reakcijama.
Omer Karabeg: Gospodine Mirosavljeviću, kako to da su birači u Republici Srpskoj oprostili Miloradu Dodiku, čiji je sin prije nekoliko godina dobio pozamašan kredit od državne banke, i kako to da su glasali za premijerku Željku Cvijanović, koja je u državnim institucijama zaposlila ne samo sina, nego i muža i djevera. Znači, njima nepotizam uopšte ne smeta?
Mladen Mirosavljević: Kada ljudi postave takvo pitanje uvijek dobiju odgovor da je zakon ispoštovan, da su nadležni organi utvrdili da je sve legalno i da i članovi porodice funkcionera moraju negdje da rade. Na tome se priča završava, niko ne insistira da se o tome povede rasprava. Moram reći da je na ovim prostorima politička i porodična pripadnost uvijek bila važnija od sposobnosti. Što bi Nušić rekao: “Kada imaš vlast onda si sve, kada je izgubiš onda si ništa”. Kod nas još uvijek vlada parohijalna politička kultura. Zbog toga nema reakcije na ovo što ste pomenuli.
Omer Karabeg: Ali običan građanin, koji ne može da zaposli sina i čija kćerka nema posao, vidi kako se sinovi funkcionera zapošljavaju bez ikakvih problema. Zar to njemu uopšte ne smeta, pa uporno glasa za funkcionere koji zapošljavaju svoju djecu?
Mladen Mirosavljević: Tačno je da se građani, uprkos tome što na svojim leđima osjećaju sve posljedice takve politike, ponašaju iracionalno. Vjerovatno u Evropi postoji malo zemalja, ako uopšte ima ijedna, gde radnici ne primaju platu, ali uporno idu na posao i ćute nadajući se da će jednog dana, možda, ipak dobiti neku crkavicu. Vjeruju da će možda nekoga podmititi ili uhvatiti neku vezu, pa svoje dijete zaposliti u nekoj firmi, a prije svega u javnoj upravi. Njihova je logika: dobro nam je i ovako – samo da ne bude gore.
Omer Karabeg: Zanimljivo je da funkcioneri iz Federacije i Republike Srpske koji su, inače, u stalnoj svađi nikada jedni druge nisu kritikovali zbog nepotizma i rekli jedni drugima – ti si zaposlio svoga sina, ženu i kćerku?
Esad Bajtal: Ne mogu optuživati druge za ono što i sami čine. Ta njihova svađa je samo kulisa iza koje se događaju sasvim druge stvari. Na javnoj sceni je prepucavanje, a iza kulisa nepotizam. A građani šute i ovako rezonuju – ako šutim i ako se ne bunim, možda ću imati šanse da nađem neku vezu da zaposlim dijete ili da ga upišem na fakultet. Tako se zatvara magični, iracionalni krug. Apsurdni krug iz kojeg je teško izaći.
Nema boljeg načina da se izađe iz tog kruga od uspostave pravne države, a tu pravnu državu možemo dočekati samo ulaskom u Evropsku uniju. A kako stoji stvar sa tim ulaskom? Našim funkcionerima puna su usta euroatlantskih integracija, dok u isto vrijeme ono što verbalno podržavaju nastoje osujetiti na svakom koraku. Jedni to čine otvoreno, drugi tajno, ali se i jedni i drugi u suštini sasvim dobro razumiju.
Mladen Mirosavljević: Ja bih to ilustrovao jednim primjerom. Kada je jednom prilikom nekadašnji premijer Federacije Nermin Nikšić kritikovao Bakira Izetbegovića zbog nepotizma, ovaj mu je hladno poručio – nemoj samo ti da se javljaš i onda iznio primjer njegovog nepotizma. To je karakteristično i za sve ostale političare. Svako od njih ima svoj vlastiti feud u kome je on neprikosnoven i radi šta hoće. Ne dozvoljava da mu se drugi miješa u njegove poslove, a i on se ne miješa u poslove tih drugih.
Omer Karabeg: Balkanska istraživačka mreža je utvrdila da u sudovima i tužilaštvima rade djeca sudija i tužilaca i njihovi srodnici. Nepotizma ima i u pravosuđu, gdje bi trebalo najmanje da ga ima.
Esad Bajtal: To vam je priča o privatnoj državi i odsustvu pravne države. Ako imate sudstvo koje nije moglo izbjeći zamku nepotizma, kako očekivati da ono bude nezavisno. To je, ponavljam, taj magični krug koji se zatvorio i u kojem dobrostojeći uživaju, sve im je dobro i nikome ni za šta ne odgovaraju, a sirotinja živi u bijedi, čami i nada se da će tom istom matricom nepotizma, protiv koje se buni, i sama jednog dana riješiti svoje životne probleme.
Mladen Mirosavljević: Nepotizam je kao i korupcija – rak rana ove države i ne postoji sfera društva koja nije njime zahvaćena. Ako je on prisutan ne samo u državnim službama nego i u sudstvu, školstvu i zdravstvu, a to su temelji svakog društva, države i nacije, onda nam je jasno koliko je naše društvo bolesno.
Omer Karabeg: Koliko nepotizam uništava Bosnu i Hercegovinu? Koliko ubija njene kreativne potencijale? Mi u Radiju Slobodna Evropa nedavno smo objavili razgovor sa jednim mladim ljekarom iz Tuzle koji je napravio karijeru u Švajcarskoj. On je želio da ostane i da radi u Bosni i Hercegovini i po završetku studija nekoliko puta se javljao na konkurs za specijalizaciju, ali je nikada nije dobio, zato što je uvijek specijalizaciju dobijao neko ko je srodnik nekog moćnika. On kaže da mu je jednom prilikom otvoreno rečeno: ”Nemoj konkurisati, nećeš proći, to je mjesto otvoreno za tog i tog”. I taj je čovjek otišao u Švajcarsku i tamo napravio karijeru.
Esad Bajtal: On je tamo napravio karijeru, a ovdje će onaj koji je umjesto njega dobio specijalizaciju svojim neznanjem upropaštavati živote ljudi. Tome se ne treba čuditi. Mi pričamo o nepotizmu u politici, sudsvu, školstvu, ali ima ga i na fakultetima, u akademskoj zajednici koja bi morala biti savjest društva. Ako se to događa u akademskoj zajednici, šta onda očekivati od drugih dijelova društva. Šta oni mogu da poduzmu, ako su se vlastite savjesti odrekli oni kojima je zadaća da tu savjest njeguju, da je šire i da prenose znanje o tome šta je etično i moralno.
Esad Bajtal
Na ovim prostorima vladaju etnoideologije, etnopolitike i etnologike. One su uspjele razbiti ovo društvo, a kada ga razbijete onda možete uspostavljati životne matrice na način koji odgovara vašim stranačkim i porodičnim interesima. Javni interes u Bosni i Hercegovini je potpuno šutnut u stranu. Javni interes je ovdje samo verbalna zavjesa, samo element političke retorike, a u praksi ga nigdje nema. I zato smo mi propalo društvo i zato smo mi zemlja sa najmanjom kupovnom moći u Evropi.
Mladen Mirosavljević: Činjenica je da mladi ljudi sve više traže šansu van Bosne i Hercegovine. Postoji podatak da je prošle godine 68.000 stanovnika napustilo ovu zemlju. Čitav jedan gradić otišao je iz Bosne i Hercegovine. Odlaze misleći ljudi, odlazi cvijet naše mladosti, odlaze svi oni koji bi trebalo da doprinesu promjenama nabolje.
Omer Karabeg: Može li se Bosna i Hercegovina izvući iz tog, kako vi kažete gospodine Bajtal, magičnog kruga nepotizma ili je nepotizam već toliko razorio društvo da je svaka borba protiv njega uzaludna.
Esad Bajtal: U ovom trenutku ta borba nema nikakve šanse. U ovom trenutku imate situaciju da kreativni dio društva, gotovo 80 posto mladih, želi da ode iz ove zemlje. Žele da idu, jer ovdje nemaju šanse. Oni ne mogu da dobiju ono što im pripada. Uzalud su oni dobri studenti i dobri đaci. Za ljude koji vode ovu zemlju ništa ne znači činjenica da oni prave uspješne karijere u svijetu. Za njih ovdje nema šanse, jer ovdje vlada logika nepotizma. Biće vrlo teško nešto promijeni u ovoj zemlji i ta promjena ne može doći iznutra.
Ovdje se stanje može popraviti na žalost, i ponavljam – na žalost, samo uz pomoć međunarodne zajednice. Pošto nam je nametnula nemogući ustav, kakvog nema nigdje u svijetu, međunarodna zajednica ima moralnu obavezu da taj ustav i prilike u ovoj zemlji uskladi sa demokratskim i pravnim sistemom zapadnog, demokratskog svijeta. Jer, mi sami nemamo šanse da uspostavimo ono što nam je toliko nužno – državu prava i zakona.
Mladen Mirosavljević: Ja trenutno ne vidim političke snage koje sadašnju situaciju u zemlji mogu promijeniti nabolje. Ali ja se ne bih složio da to može učiniti neko sa strane, a ne vjerujem ni da je neko u međunarodnoj zajednici previše zainteresovan da se time bavi. Mislim da je izgradnja pravne države jedan dugotrajan proces koji trenutno nije na vidiku.
