Vješto skrivani sirijski politički mozaik i ima li Assad razloga bojati se izbora i suočavanja s “inozemnom oporbom”?
“Ujedinjena komunistička partija Sirije” (Al-Hizb Al-Shuyū'ī Al-Sūrī) je 29. listopada inaugurirala rad XII Kongresa na kojem je potvrđena volja za nastavak borbe protiv terorizma, zajedno s narodom, vojskom i vladom na čelu s predsjednikom Basharom Al-Assadom.
Glavni tajnik u UKPS, Hanin Nimir, naglasio je svim članovima stranke i gostima Kongresa da je glavni zadatak da obraniti domovinu i uklanjanje terorističkih skupina koje u Siriji djeluju od 2011.
On je naglasio da će se sirijski komunisti zalagati za potragom za političkim rješenjima za krizu i pacifikaciju zemlje, ali je s druge strane potvrdio svoju potporu otporu i borbi protiv terorizma kojom treba vratiti sigurnost u svim područjima Sirije, prenosi portal Antidiplomatico.
U svom govoru je Nimir rekao da je njihova partija platila krvavi danak u ovom nametnutom ratu njihovoj zemlji, jer je na desetke komunističkih militanata poginulo u obrani domovine.
On je također naglasio važnost XII Kongresa u ovom povijesnom trenutku, te istaknuo važnost izazova s kojima će se sirijski komunisti suočiti u budućnosti.
Hanin Nimir je također spomenuo međunarodnu solidarnost, posebno odlučujuću pomoć Rusije na svim poljima, kao i Irana, libanonskog pokreta Hezbollah, kao i Kube, Venezuele, Brazila, Sjeverne Koreje i Južne Afrike u različitim kontekstima na međunarodnoj sceni.
Za stolom predsjedništva XII Kongresa UKPS je bio prisutan Shaaban Aziz, član regionalnog vodstva Arapske socijalističke stranke Ba'ath i tajnik Saveza sirijskih radnika, kao i glavni tajnici i čelnici stranaka sirijskog “Nacionalnog progresivnog fronta” (National Progressive Front – Syria).
Bile su prisutne i brojne delegacije arapskih komunističkih stranaka, predstavnici političkih stranaka i palestinskih organizacija u Siriji, poznate ličnosti političkog i društvenog života te arapske zemlje, kao i predstavnici diplomatskog zbora akreditirani u Damasku.
Gassan Abdelaziz Othman, glavni tajnik stranke Al-Ahed, govorio je u ime stranaka Nacionalnog progresivnog fronta, dok je Abu Ahmed Fouad, kao glavni tajnik Narodnog fronta za oslobođenje Palestine, govorio u ime prisutnih palestinskih organizacija.
Delegat Komunističke partije Ruske Federacije je u razgovoru s arapskim komunističkim strankama pročitao pozdrav glavnog tajnika KPRF, Genadija Zjuganova.
Slogan XII Kongresa “Ujedinjene komunističke partije Sirije” je bio “Obrana domovine i borba protiv terorizma.” Konferencija je trajala dva dana, a raspravljalo se političkim, ekonomskim i socijalnim pitanjima i izboru novih stranačkih lidera.
Sustavno prešućivana raznolika galaksija unutarnje i legitimne sirijske oporbe
Informacija o kongresu UKPS na globalnoj razini za mnoge možda i nema neku važnost, ali još jednom potvrđuje uvelike prešućivanu činjenicu da u Siriji postoji i legitimna oporba koja svoje nezadovoljstvo vladom i vodstvom države nije odlučila staviti u službu stranih sila i podići oružanu pobunu koja je zemlju do sada koštala oko 250 000 mrtvih, nekoliko milijuna raseljenih i na desetine, stotine devastiranih gradova i sela.
Na nedavnim pregovorima u Beču su predstavnici svjetskih i regionalnih sila zajedno s predstavnicima Ujedinjenih naroda i Europske unije potpisali zajedničku deklaraciju od devet točaka i kojoj stoji da će u političkoj tranziciji u Siriji sudjelovati i takozvana “inozemna oporba” čiji predstavnici od početka pobune koja se kasnije pretvorila u otvorenu agresiju protiv Sirije sjede po istanbulskim hotelima, gdje im plaćaju boravak i daju upute njihovi inozemni sponzori. (Opširnije: Pregovore u Siriji mnogi smatraju uspješnima, ali eksperti smatraju da će se sudbina Sirije riješiti na bojnom polju, a ne u bečkim hotelima)
Koga uopće predstavljaju takozvano “Sirijsko nacionalno vijeće” (Syrian National Council) u egzilu u Istanbulu ili “Sirijska nacionalna koalicija revolucionarnih i oporbenih snaga” (National Coalition for Syrian Revolutionary and Opposition Forces) utemeljena u Kataru krajem 2012. godine, nitko ne zna, osim što se obje ove skupine takozvane sirijske “oporbe” mogu smatrati političkim krilom “Terorističke internacionale” koja razara Siriju.
Konačno, danas je valjda svima jasno da u Siriji, izuzmemo li sirijske Kurde i nekoliko manjih pobunjeničkih skupina koje zajedno jedva da broje nekoliko stotina boraca, na sirijskom bojištu ne postoje borci umjerene oporbe i da je to eufemizam koji zemljama NATO saveza, zaljevskim monarhijama i Turskoj služi za pružanje podrške islamističkim terorističkim skupinama koje se u Siriji bore za njihove interese. (Opširnije: Sirija: Obijanje suradnje s Rusijom i prizori iz “oslobođenog” Moreka konačno potvrdili da “umjerna oporba” i FSA postoje još samo u medijima)
I dok se predstavnici inozemne sirijske oporbe, ma što to trebalo značiti, prešetavaju po istanbulskim, ženevskim i drugim hotelima, ponekad čak skoče i do Moskve, činjenicu da u Siriji danas postoji na desetke političkih stranaka nitko i ne spominje.
Stranke su okupljene u dva bloka, “Nacionalni progresivni front” (National Progressive Front), koji broji deset ljevičarskih i komunističkih stranaka bliskih vladi i legitimni “Narodni front za promjene i oslobođenje” (Popular Front for Change and Liberation) u kojem su “Sirijska socijalistička nacionalistička stranka” (SSNP) i “Stranka narodne volje”. Iako mnogi zbog imena sa skepsom gledaju na SSNP, riječ je o stranci tipičnoj za zemlje Bliskog istoka i nikakve veze nema s nacional-socijalističkom ideologijom Hitlerove Njemačke. Njenih preko 100 000 članova, što je odmah nakon vladajuće Ba'ath stranke čini drugom najvećom strankom u zemlji, ljevičarsko su krilo sekularnih nacionalista koji su stranku utemeljili davne 1932.
Treba i naglasiti da je nakon promjene sirijskog ustava 2012. godine, koju svi prešućuju, a cjelokupni tekst novog temeljnog dokumenta sirijske države se može lako naći na internetu i od 26. veljače 2012. se nalazi na internetskoj stanici državne agencije SANA, utemeljeno deset novih stranaka.
Prema novom ustavu stranke moraju imati najmanje 50 članova utemeljitelja u dobi od 25 ili više godina, koji su bili sirijski državljani više od 10 godina, a nisu članovi neke druge stranke, sirijske ili nesirijske. Dakle, još 2012. je otvoren prostor političkom djelovanju svima “koji su bili sirijski državljani barem deset godina”, a ne oni “koji su državljani Sirije u proteklih deset godina”, što znači da su se mnogi mogli uključiti u politički život zemlje, ali su radije odabrali “mučenički disidentski život”, nadajući se da će oružjem zauzeti državne institucije u Damasku.
Međutim, brojnim disidentima koji Siriju godinama podrivaju iz inozemstva to ionako nije bilo važno. To i ne čudi, jer ako se uzme u obzir da je riječ o pripadnicima kriminalnog “Muslimanskog bratstva” i za mnoge terorističkog pokreta imena “Hizb ut-Tahrir“, te drugih političkih organizacija kao što su Kurdi iz Kurdistanske demokratske stranke, onda je jasno da je sirijska vlada posegnula za mehanizmima kojima je morala braniti suverenitet naroda i zemlje. Zapad sve te stranke i političke organizacije smatra “oporbom u egzilu”, kako piše Carnegie Institute, pa čak i one koje su svojim djelovanjem u proteklih nekoliko godina arapske zemlje pretvorile u bojno polje s nesagledivim posljedicama.
Da bilo koja zapadna zemlja ima slične stranke kao one koje su se okupile u “Sirijsko nacionalno vijeće” i “Sirijsku nacionalnu koaliciju revolucionarnih i oporbenih snaga”, jednako bi ih zabranila kao i vlada u Damasku, a ako bi se njihovi pristaše odlučile oružjem svrgnuti legalno izabranu vlast u Berlinu, Parizu, Londonu ili Washingtonu, istog bi trenutka intervenirale specijalne protuterorističke postrojbe i likvidirale ih bez ikakvog obrazloženja. Malobrojni preživjeli “revolucionari” bi, kao što je bio slučaj u Italiji (Crvene brigade), Njemačkoj (RAF), Velikoj Britaniji (IRA) ili Španjolskoj (ETA) dobili doživotne zatvorske kazne, a sve bi bilo u skladu s “demokratskim standardima” i “temeljnim načelima pravne države”.
Galaksiju ustavne i legitimne sirijske oporbe se prešućuje do te mjere da se svakom čini kako tom zemljom vlada samo i isključivo Bashar Al-Assad, što je nemoguće, jer je logično da kao predstavnik sirijske alavitske manjine sa svom raspoloživom silom ne bi mogao ostati na vlasti da sirijski narod to ne želi.
Poseban problem takozvanim “Prijateljima Sirije”, koje čine Zapad, Turska, zaljevske monarhije i još neki sateliti Washingtona, još uoči pregovora u Ženevi krajem 2013. godine je bilo osnivanje koalicije od 28 legitimnih oporbenih sirijskih stranaka koje su se okupile u “Nacionalni demokratski savez za mirnu promjenu”, a rezultat ove koalicije je i program nacionalne pomirbe koji je doveo do toga da je nekoliko tisuća sirijskih pobunjenika diljem zemlje položilo oružje i vratilo se svojim domovima.
Uoči pregovora u Ženevi koji su održani krajem 2013. godine, i to nakon što su Sjedinjene Države odustale od vojne kampanje protiv Sirije, tadašnji specijalni mirovni izaslanik Ujedinjenih naroda i Arapske lige za Siriju, Lakhdar Brahimi, izjavio je kako se nada da će se pregovori održati, iako ih je duže vrijeme opstruirala tzv. “sirijska oporba”.
Tadašnji lider “Sirijskog nacionalnog vijeća”, Ahmed Jarba, poručio je “kako SNC neće doći na nikakve pregovore ukoliko bude postojala mogućnost da Assad ostane na vlasti”, a u razgovoru s Lakhdarom Brahimiem se usprotivio i bilo kakvoj mogućnosti sudjelovanja Irana u iznalaženju političkog rješenja za sirijsku krizu.
“Dolazak iranskih predstavnika u Ženevu bi bila čista provokacija”, u listopadu 2013. izjavljuje je čelnik Ahmed Jarba i u svom obraćanju optužuje vladu u Damasku “što je dozvolila da u sirijskoj krizi sudjeluju Iran, milicije Hezbollaha, brigada Abu Al-Fadl Abbas i Iranska revolucionarna garda”.
Na službenoj stranici tzv. “sirijske oporbe” Ahmed Jarba, čovjek od nikakvog autoriteta ni političke težine, zahtjeva “da svi teroristi, pripadnici Hezbollaha i brigade Abu al-Fadl Abbas odmah napuste teritorij Sirije”, dok s druge strane vješto prešućuje da u to vrijeme na bojištu među takozvanim “pobunjenicima” glavnu riječ ne vode ni FSA, ni kasnije smijenjeni generalčić Salim Idris, nego teroristi Al-Nusra Fronta, “Islamske države” i ostalih islamističkih skupina nad kojima SNC nema nikakvu kontrolu.
Rusija još tada insistira da na pregovorima mora sudjelovati i Iran, a sa Sergejom Lavrovom se složio i novozelandski ministar vanjskih poslova Murray McCully.
Situacija oko mirovnih pregovora je bila jasna onda, jednako kao i danas, iako su se okolnosti promijenile. No, marionetama takozvane “oporbe” koja djeluje iz inozemstva tada jednostavno nije bilo cilju da se sukobi okončaju, jer su se još uvijek nadali da će se ratna sreća okrenuti u njihovu korist i da će se uz pomoć Saudijske Arabije i ostalih “Prijatelja Sirije” ipak dokopati vlasti i pobjedonosno umarširati u Damask. No, protekle dvije godine su pokazale da je to ostao neostvareni san i danas takva mogućnost gotovo da i ne postoji.
Unatoč svemu, mass-mediji danas, kao i onda uporno iznose netočne podatke o tome kako je “jedina oporba vladi u Damasku ona koju predstavljaju Sirijska nacionalna koalicija i Sirijsko nacionalno vijeće” koji Siriju vide iz svojih skupih hotela samo preko televizijskih ekrana.
Kada se govori o mirovnim pregovorima i političkim organizacijama koje bi trebale sudjelovati u političkoj tranziciji u Siriji, sustavno se izostavlja da “inozemna oporba” nije jedina skupina koja treba pregovarati i sudjelovati u radu s predstavnicima vlade iz Damaska.
Kada se piše o Siriji, uglavnom se spominju “režim u Damasku”, “demokratska oporba u egzilu” i napokon jedinice sirijskih Kurda koje su se dokazale u borbama protiv terorista na sjeveru zemlje.
Kurde je važno spomenuti, jer je tek nakon pobjeda na bojnom polju lider sirijskih Kurda i čelnik “Kurdske demokratske stranke jedinstva” (PYD) – Salih Muslim, postao nezaobilazan čimbenik u pregovorima o budućnosti Sirije.
S druge strane, ostale kurdske političke stranke su okupljene u “Kurdsko nacionalno vijeće” (KNC) koje je povezano sa sirijskom “oporbom” u Istanbulu, ali je njihova zastupljenost gotovo neznatna, jednako kao i popularnost u narodu. Doduše, KNC se zbog jakih veza s liderom iračkih Kurda Massoudom Barzaniem znao nametnuti kao “nezaobilazni čimbenik”, ali je istina je posve drukčija i zbog suradnje sa sirijskom oporbom u egzilu u Istanbulu u većini kurdskih sela i gradova na sjeveru Sirije nemaju pravo pristupa, niti djelovanja.
“Sirijsko nacionalno vijeće” je ogorčeno na Saliha Muslima, koji se prvi put u sirijskim pregovorima na susretu sukobljenih strana u Moskvi, a ranije je za ruske medije iznio svoje stavove oko Ženeve II i tražio rusku humanitarnu pomoć.
Zapadni mediji su unutarnju sirijsku oporbu rijetko prvi put spomenuli kada je Bashar Al-Assad razriješio dužnosti Qadria Jamila, zamjenika premijera iz redova oporbenog “Narodnog fronta za promjene i oslobođenje” koji je na izborima održanim u svibnju 2012. izgubio izbore od Assadove koalicije “Nacionalnog progresivnog fronta” kojeg predvodi vladajuća “Arapska socijalistička stranka Ba'ath”.
Qadri Jamil je razriješen s dužnosti jer se sredinom listopada sastao s predstavnicima Rusije i Sjedinjenih Država i kao zamjenik premijera iznosio stavove koje prethodno nije usuglasio s uredom predsjednika. Iako je u izjavi za medije dao punu podršku politici predsjedničkog ureda, predsjednik Assad je smatrao kako Jamil nije smio samoinicijativno razgovarati s američkim predstavnicima i iznositi zahtjeve koji bi mogli štetiti nacionalnim interesima zemlje.
Manje je važno to što je Jamil smijenjen, koliko činjenica da u Siriji postoji legitimna oporba koja ima svoje predstavnike u parlamentu, iako nas u dan danas uvjeravaju “kako je jedina oporba ona disidentska”, za koju se ne zna koga u domovini uopće predstavlja.
Podsjetimo da su prvi višestranački izbori u Siriji održani 07. svibnja 2012. i to nakon što je na referendumu 26. veljače 2012. usvojen spomenuti sirijski ustav. Sve to, kao i brojne započete reforme, nije bilo dovoljno i mediji na Zapadu su tada svejedno pisali “kako parlamentarni izbori u Siriji bojkotirani od strane oporbe”.
Dakle, ako se sagleda način na koji je vlada u Damasku odgovorila na zahtjev naroda, odnosno pokrenula reforme i promjenu političkog ustroja u zemlji, logično je da se svako razuman zapita o kakvom je uopće “režimu” ovdje riječ?
Oporbena galaksija u Siriji prema pisanju zapadnih medija
Krajem 2012. su mediji nagađali “Tko bi mogao naslijediti Assada” i kao sirijsku oporbu navodili “Sirijsko nacionalno vijeće”, koje je cijelo vrijeme bilo i ostalo zagovornik strane intervencije i nasilnog svrgavanja vlade u Damasku, te sirijsko “Muslimansko bratstvo” koje je “povijesni neprijatelj stranke Ba'ath i koje predstavlja umjerene islamiste”. Na nesreću “demokratske oporbe u egzilu” i analitičara, bliži se kraj 2015. godine, a vladajuća koalicija i predsjednik Assad su još uvijek u Damasku.
Kao unutarnja oporba su se spominjali “Nacionalni komitet za demokratske promjene” (National Coordinating Committee for Democratic Change), “Lokalna koordinaciju komiteta” (Local Coordinating Committees), “Glavno sirijsko revolucionarno povjerenstvo” (Syrian Revolution General Commission) i tek na kraju sirijske Kurde. Od ove četiri skupine koje objedinjuju političke stranke, nevladine udruge, razne sekularne i vjerske organizacije, pojedince i aktiviste, jedino NCC ne želi nikakvu suradnju s “inozemnom oporbom”, koju optužuju “za suradnju sa stranim silama”, zalaže se obranu suvereniteta, te multietničke i multikonfesionalne Sirije. To što se dijelom ne slaže s politikom stranke Ba'ath, NCC nije natjeralo da se okrenu Washingtonu, Dohi, Rijadu, Istanbulu ili nekoj drugoj prijestolnici koja ima svoje interese na Bliskom Istoku.
“Lokalna koordinacija komiteta” se može opisati kao neovisna sekularna skupina, dok u “Revolucionarnom povjerenstvu” glavnu riječ vode islamisti.
Mediji su tada i pogrešno navodili “kako Kurdsko nacionalno vijeće zastupa sirijske Kurde”,no to se da objasniti i činjenicom da je u prosincu 2012. najjača kurdska stranka PYD još stajala po strani, a surađivala je i s predstavnicima Kurda u parlamentu u Damasku i s Kurdskim nacionalnim vijećem koje se kasnije otvoreno svrstalo na stranu SNC.
No, kada su se kurdska sela i gradovi našli na meti ekstremista i oni su počeli preispitivati svoje stavove, jednako kao što su se kasnije “umjereni islamisti” i oni iz “Revolucionarnog povjerenstva” priklonili naoružanim islamističkim skupinama koje su, kako to znaju tvrditi na Zapadu, “preotele demokratski ustanak”.
Kao “naoružana oporba”, za koju Assad i svatko razuman znaju da je besmislica, jer “ako je oporba, onda nije naoružana”, spominju se tzv. “Slobodna sirijska vojsku”, što se također pokazalo netočnim, ali više od četiri godine dobar dio svjetske javnosti svejedno vjeruje u laž da na jednoj strani “postoje umjereni pobunjenici”, a na drugoj “ekstremisti koji imaju veze s Al-Qaedom i Islamskom državom”.
Carnegie Middle East Center za sirijsku “Nacionalnu demokratsku partiju solidarnosti” (NDPS), koju predvodi Salim Abdul-Wahab Al-Kharat, tvrdi da je “pseudo-opozicija koju je stvorio režim”. Politička platforma Al-Kharrattove stranke je “oštro protivljenje stranoj vojnoj intervenciji i suradnji s naoružanom oporbom, podrška dijalogu s režimom i uspostava demokratskog poretka koji će poštovati slobodno volju građana, kao i slobodu izražavanja, mišljenja, te liberalizacija gospodarstva i razvoj privatnog sektora kojeg Ba'ath i ostale vladajuće stranke ljevice drže pod strogom kontrolom”.
Moglo bi se reći da je riječ o oporbenoj stranci koja se programski djelomično razlikuje od Assadove koalicije, no postoji nešto mnogo važnije za što je zaslužan lider Salim Abdul-Wahab Al-Kharat, koji je i sam zahtijevao reforme, a to je da se još od prvih prosvjeda oštro protivio pobuni i uplitanju Zapada u unutarnja pitanja suverene Sirije. Već tada se tzv. “Treća struja” zalagala za “mirne demokratske promjene kroz dijalog s postojećom vlasti i bez svrgavanja režima, kojeg u isto vrijeme smatraju dijelom problema, ali i rješenja za demokratske promjene i sigurnost svih Sirijaca”.
U tom smislu sve inicijative u zemlji i inozemstvu morale su imati cilj rješavanja nacionalne krize u Siriji i prijelaz na demokratski državnu pluralizma, zadržavajući strukturu države i sirijskog suvereniteta, neovisnost i jedinstvo zemlje i naroda. Po mišljenju unutarnje oporbe, u dijalogu moraju sudjelovati sve strane u krizi, uključujući i sirijsku vladu, bez obzira na njihov politički stav.
Kako je SNC, koji je primao izdašna financijska sredstva od Zapada, Katara, Saudijske Arabije i Turske uvijek bio u prvom planu, konstruktivne prijedloge lidera oporbenih skupina koji nisu insistirali na ostanku Assada na vlasti, ali u isto vrijeme i zahtijevali da do promjena mora doći na miran i demokratski način, te kroz dijalog s vladom u Damasku, nikada nisu uzete u obzir i zemlja je sve više tonula u krvavu spiralu nasilja i razaranja.
Uoči mirovne konferencije u Ženevi krajem 2013. godine, uvidjevši monopol koji kao “oporba” na pregovore ima “Sirijsko nacionalno vijeće”, Salim Al-Kharat se odlučio oformiti koaliciju “Nacionalni demokratski savez za mirnu promjenu” u kojem je više od 28 sirijskih oporbenih stranaka iz svih krajeva Sirije.
Osim politički, koalicija je heterogena etnički i konfesionalno, tako da u njoj imamo Druze, Kurde, kršćane, alavite, šiite i sunite, a cilj im je bio dobiti mogućnost da na pregovorima u Ženevi nastupe kao jedinstvena oporbena skupina i protuteža prozapadnom SNC-u Ahmeda Jarbe.
Salim Al-Kharat se u to vrijeme u više navrata susreo s Lakhdarom Brahimiem, a krajem 2012. se s njim susreo u Damasku jer je tadašnji specijalni izaslanik želio čuo što ima za reći legitimna oporba Assadovoj vladi i kakvi su prijedlozi oporbenih lidera za okončanje sirijske krize.
Ovakve se vijesti sustavno prešućuju i u prvi plan guraju “disidenti” za koje se tvrdi da su “proganjani intelektualci ili političari koji svojoj zemlji žele dobro”, ali koje, eto, “proganja okrutni režim“. To što su isti ti “disidenti” zazivali NATO projektile da sa zemljom sravne i “režim” i narod, to je za naše “demokrate” i “progresivne medije” potpuno sporedno.
Propaganda u širenju dezinformacija je dosegla takvu razinu da na engleskom jeziku ništa ne možete naći o koaliciji Salima Al-Kharata, vjerojatno jer se time htjelo spriječiti da postane nezaobilazan oporbeni politički čimbenik u Siriji i da se afirmira na međunarodnom planu. Informacije o “Nacionalnom demokratskom savezu za mirnu promjenu” se mogu naći samo na arapskom jeziku i na njihovoj Facebook stranici. Opet na arapskom.
Spoznajom da u sirijski postoji legitimna unutarnja oporba koja se ne slaže s vladom Bashara Al-Assada, ali ne želi strana uplitanja u unutarnja pitanja Sirije kao suverene zemlje bi se izbio posljednji adut kojeg misle da u rukavu imaju “Prijatelji Sirije”, a to je da u Siriji ne postoji nikakva oporba i da postoji samo “jedna stranka”, “jedan vođa” i “okrutni režim“, što sudeći prema slobodi političkog organiziranja apsolutno nije točno.
Osim toga, ovim se objašnjava i zbog čega su Rusija i Iran pristali na slobodne parlamentarne izbore u Siriji pod izravnim nadzorom Ujedinjenih naroda, jer ako se uzme da samo SSNP ima 100 000 članova, stranka predsjednika Assada 2003. je brojala 1,8 milijuna članova, Kurdi i Druzi na jugu zemlje su odlučili sudjelovati u obrani Sirije i mirnom rješenju političke krize, a dodamo li svemu tome u početku spomenute komuniste, kršćane koji će bez ikakve sumnje glasati za aktualnu vlast, onda ništa ne treba čuditi da se i Damask složio s ruskim prijedlogom da u političkom procesu, koji ne prejudicira ostavku Assada, sudjeluju sve skupine “koje nisu na spisku terorističkih organizacija”. Kako će ih na kraju takvih biti, nije teško za pretpostaviti.
Konačno, s ruskim prijedlogom se složio i specijalni izaslanik Ujedinjenih naroda za Siriju, Staffan de Mistura, koji je u prešućenom intervjuu za talijanski dnevni list La Repubblica izjavio i kako je “ruska intervencija naglo osujetile izglede svih onih koji su se nadali da će vladu u Damasku svrgnuti s oružjem”.
Staffan de Mistura je nakon summita u Beču izjavio “kako je postignut dogovor koji je otvorio put miru, ali još nije riješeno pitanje ostanka Assada na vlasti”.
“Svi sukobi, prije ili kasnije, moraju završiti. I sad, nakon pet godina krvoprolića, vrijeme je za privođenje kraju tog rata. Svi su rezultati postignuti zbog osjećaja hitnosti uzrokovanog različitim čimbenicima. Prvi je ruska vojna intervencija koja je radikalno i naglo osujetila želje onih koji se još uvijek nadaju da će oružjem promijeniti vlast u Damasku. U isto vrijeme, Rusija je svjesna da je, kako bi se izbjegao afganistanski, somalijski i libijski scenarij, hitno potrebno pristupiti procesu političkog rješenja krize pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda”, rekao je Staffan de Mistura.
Što, dakle, ostaje za učiniti? Odgovor je jednostavan. Poraziti terorističke skupine na bojnom polju, pokrenuti političku tranziciju i provesti izbore, a sirijski narod će već znati za koga će glasati – predstavnike vladajuće koalicije, unutarnju legitimnu oporbu među koju spada u kurdski PYD ili fantomsku i nepostojeću “inozemnu oporbu u egzilu”.
