Vjekoslav Domljan: Vizija za BiH

Agatha Christie u knjizi The Secret of Chimneys (Tajna dimnjaka) za jednog  od svojih junaka kaže da je “iz jedne od balkanskih država… čije su glavne rijeke: nepoznate; glavne planine: nepoznate takođe, ali brojne; glavni grad: Ekarest; stanovništvo: uglavnom mafijaši; hobi: ubijanje kraljeva, i dizanje revolucija.” Polazeći od te percepcije regije pa preko povijesno doživljenih svjetskih i balkanskih ratova, pitamo se kako, početkom 21. stoljeća funkcioniraju bh. društvo i ekonomija u takvom regionalnom okviru.

Duboko neuravnotežena ekonomija

Od 1995. do danas BiH pati od dubokih vanjskih i unutarnjih ekonomskih neravnoteža. Deficiti tekućeg računa su  stalno ispod -4% bruto domaćeg proizvoda (BDP), što vodi deficitima internacionalne investicijske pozicije, koja je stalno ispod -35% BDP. Na to se nadovezuje unutarnja neravnoteža iskazana kroz stopu nezaposlenosti koje oscilira oko 25-27% radnosposobnog stanovništva. Kratko kazano, kao što laboratorijski nalazi krvi pokazuju odstupanja od normale, tako laboratorijski nalazi EU (zvani mehanizam upozoravanja) pokazuju zastrašujuća odstupanja bh. ekonomije od normalne ekonomije.

Bh. ekonomija je u takvoj situaciji zbog niza razloga: (i) nepostajanja vizije, strategija i politika razvoja, (ii) kočenja djelovanja pravnog sistema (nefunkcioniranje pravnih pravila, posebice prinudnog izvršenja ugovora), pa su ekonomske transakcije, u koje su ugrađene rente (koje narod naziva „ima li mene tu“) sporo i teško odvijaju, (iii) gušenje poduzetnika tj. neomogućavanje nastanka tržišne ekonomije ‘odozdo’ (pa nisu stvoreni temeljni preduvjeti za izvlačenje bošnjačkog, hrvatskog, srpskog i ostalog naroda iz siromaštva, neaktivnosti i nezaposlenosti), (iv) neodmjereno liberaliziranje ekonomije (koje dovodi do toga da se slabašne tuzemne proizvođače izlaže snažnim inozemnim šokovima), (v) neuvođenje financijskih institucija i instrumenata te nepoduzimanje adekvatne regulacije i nadzora nad financijskim tržištima, (vi) neobnavljanje, a kamoli podržavanja razvoja istraživačko-razvojnog sektora (pa je BiH zadnja u Europi po izdvajanju za istraživanja i razvoj na per capita osnovi); (vii) prakticiranje ortodoksnog currency boarda i ‘zakovanog’ deviznog tečaja (čime se pospješuje uvoz nestabilnosti u zemlju), (viii) održavanje obrazovnog sustava zatvorenih etno-nacionalnih društva umjesto razvoja obrazovnog sustava sukladnog potreba globaliziranog svijeta, (ix) nepodržavanje znanjske reindustrijalizacije ekonomije tj. uvođenja softvera i robota u proizvodnju, (x) totalna dominacija neproduktivnih (socijalnih i administrativnih) nad produktivnim javnim rashodima (istraživanja i razvoj, infrastruktura) i (xi) nepodržavanje razvoja lanaca vrijednosti i klastera proizvodnje (putem javnih nabavki, paketa podrške firmama i sl.), (xii) neprovođenje adekvatne politike cijena, posebice njihovog stabiliziranja putem robnih rezervi itd. itd.

Na neadekvatnu tuzemnu politiku – koja je posljedica trijumfa vitalnog nacionalnog interesa nad vitalnim racionalnim interesom, koji za temeljni cilj ima održavanje statusa quoa, tj. održavanja budžetarijata na vlasti reduciranjem demokracije na načelo „jedna budžetska marka jedan glas“-  nakalemila se globalna/EU kriza i resetiranje globalizacije slabljenjem tražnje za bh. robama/uslugama i  drastičnim smanjivanjem priliva financijskih sredstava. To je doprinijelo produbljivanju strukturnih neravnoteža bh. ekonomije, posebice fiskalnih i vanjskotrgovinskih, i u konačnici rezultiralo slabljenjem zaposlenosti privatnog sektora.

Bh. ekonomija nije konkurentna (produktivna), jer je diskonektovana iz tokova globalne ekonomije zbog  nerazvijenog informaciono-komunikacionog sektora i zastarjele transportne infrastrukture.

 

Za tržišnu, a ne administrativnu ekonomiju

Ispravljanje  tih grešaka politike iziskivaće vrijeme koje se mjeri generacijama. Primjerice, greške u ekonomskoj  politici ispravljaju se tijekom razdoblja od jedne do pet godina. Greške u izgradnji javnih institucija npr. reformi mirovinskih fondova ispravljaju se za 5-10 godina. Ispravljanje grešaka u društvenim reformama npr. grešaka obrazovnih „reforama“ iziskuje 10-30 godina.

Provođenje neminovnih strukturnih reformi znači rušenje starog i građenje novog. Rušenje staroga znači uklanjanje snaga bezakonja i administrativne ekonomije. Građenje novog znači uvođenje vladavine prava i tržišne ekonomije. Ti procesi  (raz)gradnje se vrlo sporo odvijaju, pa je BiH postala drugoligaška balkanska zemlja, članica B-4 skupine (BiH, Kosovo, Albanija i Moldova).

Tržište nema alternativu, kako su pokazali eksperimenti provođeni tijekom 20. stoljeća. Stoga je neizbježan dio recepta za snažan i održiv ekonomski razvoj. No,  BiH zaostaje u izgradnji tržišta za svim ekonomskim komparatorima (male zemlje Centralne Europe) i nizom regionalnih komparatora (prvoligaške balkanske zemlje). Stare, administrativne institucije sporo odumiru dok se nove, tržišne sporo razvijaju.

Eksperiment uvođenja narodnog kapitalizma dodjelom certifikata je propao. Umjesto narodnog, ustoličen je rentijerski kapitalizam etno-kartelnih obitelji. To je vidljivo ne samo po tome kako i koliko država uzima kroz poreze (i doprinose) i kako i kome daje kroz plaće i potpore, nego i po tome kako se upravlja javnim kompanijama. Upravo se po načinu upravljanja javnim kompanijama (telekomima, elektroprivredama, razvojnim bankama i sl.) najbolje oslikava karakter upravljanja bh. ekonomijom i društvom tj. vidi kakve vrijednosti promovira i kakav poredak gradi vladajuća klasa društva.

Privatni sektor je malen, jer njegov razvoj budžetarijat sputava na svakom koraku, umjesto da podupire nastanak velikih, transnacionalnih poduzeća, lidera lanaca vrijednosti, koji bi djelovali kao lokomotive razvoja na koje bi se kačili mnogi vagoni tj. mikro, mala i srednja poduzeća. Neefikasna javna uprava (sa svojim čipom iz davnina, koji je topli obrok napravio glavnim instrumentom ekonomske politike) ometa potencijalnog poduzetnika, crpi mu energiju i zavlači ruku u novčanik. Tako se sprečava nastanak privatnog sektora ‘odozdo’, organskim  putem.

Nastanak privatnog sektora ‘odozgo’ spriječen je papirnatom privatizacijom. Tigrovi od papira, zvani privatizacijski investicioni fondovi, vođeni vidljivom rukom ‘ovlaštenih’ privatizera, stvoreni su s jedinim ciljem da izvrše ‘privatizaciju’ poduzeća u društvenom vlasništvu. Da bi se dokopali zemljišta, zgrada i koliko-toliko sačuvane opreme, ‘ovlašteni’ privatizeri su razorili velika poduzeća, bacili radnike na ulicu i od njih napravili prekarijat tj. obespravljeni proletarijat. Taj proletarijat je u socijalizmu živio loše, ali sigurno, dok danas živi i loše i nesigurno.

Unatoč svim zahvaćanjima koji iznose oko polovice nacionalnog dohotka, budžetarijat je zapao  u financijske teškoće. Spašava ga MMF,  preciznije kazano MMF spašava plaće i potpore budžetskih korisnika (što odudara od poslanja MMF-a), kao i svoje plaće, jer će neko i taj MMF upitati šta radi već 18 godina u BiH. I zar je moguće da će ostati u BiH do 2027. (čak i da BiH ne dobije nijedan novi aranžman). No, zaduživanje kod MMF-a je nož u leđa privatnom sektoru, jer mu zatvara vrata međunarodnog tržišta kapitala i koči priliv ino investicija i svega onoga što one sobom nose. Kad je MMF unutra, privatni investitori su vani.

BiH 2026 (2036)

BiH nema vizije razvoja, primjerice BiH 2026 (ili 2036), koja bi ukazivala na to gdje građani vide  zemlju za 10-20 godina, slično onom što je primjerice učinila Jamajka 2009. god. kad je donijela razvojni dokument Jamajka 2030. Bez toga nema orijentira za odabir strategija i instrumenata njihovog provođenja. Ako nema vizije, strategije nemaju smisla, jer šta znači ‘kako’ (strategija) ako se ne  zna ‘gdje’ (vizija).

Indirektno bi se moglo zaključiti, temeljem anketa javnog mnijenja,  da bh. građani žele da se ukloni nezaposlenost, da se institucionalno-administrativni ustroj društva popravi, da se temeljito reformira javna uprava, da se odstrane kriminal i korupcija, da se izvrši revizija privatizacije, da se poveća konkurentnost ekonomije i uđe u EU uspravne glave u narednih 10tak godina.

Pogled na mapu Europe jasno pokazuje da postoji (ako se izuzme Švicarska) jedna jedina enklava unutar EU. Oko te zapadnobalkanske enklave, kojoj BiH pripada, obruč čine zemlje-članice EU. Na  zemljama regije, pa tako i na BiH, je samo jedan izbor: da uđu (ispunjavanjem formalnih kriterija za ulazak) ili da ih unesu u EU (kao nekoliko prethodnih zemalja članica). Što budu više radile na ispunjavanju kriterija, zemlje regije će jače kucati na vrata kluba. I obratno, što budu manje radile, to će ih morati više unositi u EU.

Kako sada stvari stoje, BiH može jedino biti unijeta u EU, jer se od nje sve više udaljava. Fizički, jer se sve dulje, sve nesigurnije i sve skuplje putuje u Europu. Propadanje transportne infrastrukture i obrazovanja temeljni su razlozi slabljenja konkurentnosti ekonomije zemlje, pa tako i ispunjavanja ekonomskih kriterija za priključenje klubu.

Širi, bolji i politički neutralniji cilj (koji je i kompatibilan s EU putom) za BiH bi trebao biti postati zemlja visokog dohotka. Da bi zemlja Zapadnog Balkana postala članicom EU mora zadovoljiti izvjesne političke, ekonomske i administrativne kriterije, a ispunjavanje tih kriterija je de facto preduvjet postajanja zemljom visokog dohotka.

Prema klasifikaciji World Bank,  BiH je zemlja s višim srednjim dohotkom. Stoga bh. lideri trebaju povesti zemlju prema skupini zemalja s visokim dohotkom – jer nema drugog puta. No, šta uraditi da se dohodak po stanovniku poveća za najmanje 2.5 puta, tj. da dosegne barem prag zemalja s visokom dohotkom.

Za bh. ekonomiju nisu prihvatljive stope ekonomskog rasta niže od 6-7% godišnje. Nužno je povećavati produktivnost radi popravljanja konkurentnosti za oko 2.5-3% godišnje (radi ostvarivanja kopenhagenskih kriterija ulaska u EU)  i povećavati zaposlenost po stopi od oko 3-4% godišnje (radi smanjenja masovne neaktivnosti i nezaposlenosti te sprečavanja kolapsa mirovinskih i zdravstvenih fondova).

A BiH to može, jer je već bila na pragu toga – imala je 2007. god. stopu rasta 6.7%, a 2008. god. 6.8%. Dakle, u dvije uzastopne godine bila se približila brojci od 7%. I nije joj smetao Dayton! Kad bi održala stopu rasta od oko 7%, mogla bi za deset  godina dostići dohodak od 9,400 US$. Time bi se približila prvoj balkanskoj ligi tj. dostigla Rumuniju.

Tek dvocifrenom stopom rasta tj. postizanjem stope rasta od 10.5-11.0% na rok od deset godina BiH bi osigurala dostizanje dohotka po stanovniku od 12,196 US$ i osigurala ulazak u sadašnji klub zemalja s visokim dohotkom.

Proizvodnja ideja – ključna proizvodnja

Ideje, znanje, inovacije i tehnologija su od ključne važnosti za bh. ekonomiju u dostizanju zemalja s visokim dohotkom. Bez sticanja znanja nema uklanjanja tehnološkog jaza u odnosu na zemlje s visokim dohotkom, pa je to glavni racionalni interes bh. društva. Zemlje na višim stupnjevima razvijenosti ne konkuriraju robama nego mozgovima.

Poboljšanje konkurentnost (produktivnosti) poduzeća je ključni izazov koji stoji pred bh. ekonomijom u narednih desetak godina. Taj izazov se rješava upravljanjem agregatnom ponudom ekonomije  tj. uticanjem na inovacijski i tehnološki sustav zemlje.

Bogatstvo nacije je smješteno prije svega u glavama njenih ljudi, u njihovoj inovativnosti i kreativnosti, a tek onda i drugdje,  npr. u inozemstvu (dijaspora) i u prirodnom bogatstvu. Nisu presudi prirodni resursi ni geografska lokacija, nego znanje o tome šta i kako stvarati. Država svojim instrumentima treba da potiče procese sticanja i rasijanja znanja.

U postojećem vakuumu koordinacije proizvođača i potrošača, smještenom u daytonski administrativno-institucionalni aranžman, država u BiH se, promatrano u ekonomskoj sferi, treba osloniti na stranu ponude ekonomije tj. poticati globalno konkurentnu proizvodnju materijalnih i kulturnih dobara.

Pri odricanju od korištenja monetarne politike i politike valutnog tečaja, te u mogućnosti korištenja jedino politike indirektnih poreza na makro razini ekonomije, glavni pravac djelovanja politike može i treba biti usmjerenje na stranu ponude.

U aktualnoj ekonomiji ‘nepostojeće ruke’ općine/gradovi/entiteti/distrikt/kantoni/entiteti trebaju se fokusirati na podržavanje: lidera razvoja/lanaca vrijednosti/klastera (na razini gradova-regija), poduzetništva (na lokalnoj razini), osiguranje infrastrukture (fizičke, poslovne i znanstvene), podržavanje inovacija i transfera tehnologija te osiguranje pristupa zdravstvu, obrazovanju i financijama. Za to nam ne treba dogovor tri naroda i dva entiteta. Trebamo shvatiti da su, kao što kaže Henry Kaiser, „problemi prilike u radnoj odjeći“.
Autorski tekst profesora Vjekoslava Domljana za BUKU