BiHPrivreda

Vjekoslav Domljan: Kako ukloniti 10-godišnji zastoj

Vjekoslav Domljan: KAKO UKLONITI 10-GODIŠNJI ZASTOJ

Kad bi svaka općina svaki dan tijekom srednjoročnog razdoblja registrirala po jedno mikro poduzeće, BiH bi postigla punu zaposlenost.

“Ne može se ni izračunati koliki gubitak za zemlju predstavlja desetogodišnji zastoj ekonomskog razvoja.” (lord Keynes)

Znameniti ekonomist lord Balogh običavao je porediti ekonomiste s biblijskim likovima da bi lakše prikazao učenje pojedinih ekonomista. Po njemu je lord Keynes ekvivalent od Krista („koji je došao ispuniti i transformirati staro učenje“) dok je A. Smith bio ekvivalent od Abrahama, Marshal od  Mojsija, a Malthus  od Jeremije.

Slijedeći logiku lorda Balogha, mogli bi kazati da postoje i ekonomisti-ateisti, i to znameniti, koji se uopće ne bi složili s Baloghovim gledištem da je Keynes Krist. To su primjerice Schumpeter, J. Robinson, Perroux, Hayek, Friedman itd od starije generacije te Lucas, Prescot, Sargent, Baro itd. od suvremene generacije.

Primjerice, Perroux ističe da su Keynesova gledišta sumnjive vrijednost i za razvijene zemlje (koje imaju razvijeno financijsko i monetarno tržište te poduzeća koja opslužuje razvijen porezni i bankovni sustav) dok apsolutno nisu primjenjiva u nerazvijenim zemljama.

No, za mnoge je lord Keynes najznamenitiji ekonomist 20. stoljeća. Istina, koncem 1960-tih razvio se snažan ateistički pokret koji je dominirao ekonomskom znanošću do 2007. tj. do izbijanja Globalne recesije koja je, barem privremeno, potisnula ateistički pokret, i reafirmirala vjeru u aktivnu ulogu države u vidu novog kejnzijanizma.

Uvijek je među ekonomistima bilo i heretika, a najnoviji je Romer (2016) koji  je  objavio tekst „Nevolja s makroekonomikom“ tvrdeći da ekonomska nauka propada već 30 godina i pri tome napao Lucasa, Sargenta i Prescotta, vodeće predstavnike nove klasične makroekonomike (ili škole racionalnih očekivanja) i dobitnike Nobelove nagrade za takvo učenje. Od njih je jedino reagirao Sargent, koji je kazao da nije čitao rad ali misli da Romer možda nije upućen u način na koji je škola  racionalnih očekivanja razvila modele kojima objašnjava ponašanje pojedinaca i firmi, a što je koristio i Romer „dok se još bavio znanstvenim radom prije 25 ili 30 godina.“

Na Romerov tekst koji je odjeknuo kao bomba, posebice u medijima, reagirao je ateist Williamson (2017) tekstom „Nevolja s Paulom Romerom“. No, ovaj put hereza je ozbiljnija u odnosu na neke ranije. Romer, globalno poznat po razvoju modela ekonomskog rasta, mogao bi postati utemeljitelj reformacije – ono što je bio Martin Luther.

Romer je u međuvremenu dobio posao glavnog ekonomiste u World Bank, koja na tom mjestu nije trpila ni jednog Josepha Stiglitza, ali jeste sve one prije i poslije njega koji su slijedili politiku matice i „ne talasaj.“

Za one koji nisu upućeni šta se dešava u makroekonomici posljednjih 30 godina, rasprave se vode o DSGE (“dynamic stochastic general equilibrium.”) tj. o dinamično stohastičkim modelom opće ravnoteže. Nema nekog standardnog DSGE modela već samo standardna reference na Franka Smetsa i Rafaela Woutersa (2007, 2016).

Za novi kejnzijanizm ključno je osporiti postojanje automatskog uravnotežavanja tržišta, jer je ono čini ugaoni kamen (neo)klasičnog učenja utemeljenog na gledištu da su cijene i plaće ‘ljepljive’ te kao takve koče automatsko uravnoteživanje tržišta. To je izvlačenje tepiha ispod nogu Lucasa i družine i urušavanje temelja nove klasične makroekonomike. Jednostavno kazano, tržište ne može samo obaviti posao, pa je nužna državna intervencija.

No, nesporno je da postoje sistemske slabosti tržišta (štetni eksterni efekti, nedovoljna proizvodnja javnih dobara, štetne posljedice postojanje monopola i sl.), ali i to da postoje sistemske slabosti državne intervencije (uticaj lobija, zasebni interesi administracije, slaba informiranost itd.).

 

Imamo li alat za nezaposlenost?

Nama je to ovdje bitno jer moramo znati koji alat koristiti za popravljanje kola. Možemo biti znalci u poznavanju i korištenju alata, no šta ako nije djelotvoran? No, smanjenje nezaposlenosti može se pokušati prvenstveno kejnzijanskim alatom, primjerenog novom dobu tj. novokejnzijanskim alatom. Alternativa je: proglasiti nezaposlenost i dohodak ‘prirodnim’, kako zagovara nova klasična makroekonomika, i pustiti stvari da idu kako idu.  No, ta ideja razvijena nakon Drugog svjetskog rata nije nova.

Još je Marx tvrdio da je „rezervna armija rada“ nužna za opstanak kapitalizma. Nezaposlenost nije rezultat slučajnih grešaka u prilagođavanju firmi i pojedinaca kretanjima tržišta niti posljedica pogrešne ekonomske politike već specifična karakteristika kapitalizma. Nezaposlenost se ne može riješiti jedino  iskorjenjivanjem kapitalističke eksploatacije.

A šta bi bilo poslije toga tj. poslije kapitalizma, to nam nisu kazali ni Marx ni njegovi sljedbenici. Teorijusocijalističke ekonomije razvio je Enrico Barone (1908), čovjek koji nije imao nikakvih simpatija za komunizam i koji je marksističku ekonomiku smatrao beskorisnom.

Tijekom 1920-tih i 1930-tih vodila se velika debata o Baroneovoj teoriji odnosno o ‘socijalističkom rješenju’. Ludwig Heinrich Edler von Mises nalazio je socijalističko rješenje logički ne­održivim. Ako nema slobodnog tržišta, nema ni cjenovnog mehanizma, pa ni ekonomskih računica. Drugi zname­niti učesnik velike debate, Friedrich August Hayek dopuštao je logičku, ali ne i praktičku mo­gućnost socijalističkog rješenja. Smatrao je da bi planiranje, kako ga je zamišljao Lange, treći znameniti učesnik debate i zagovornik socijalizma, vodilo tome da čovjek postane čisti instrument vlasti, pa nije čudno da ga   Friedman naziva ‘parodijom kapitalizma’.

 

Ukazanje Keynesa u BiH

Kad bi se lord Keynes ukazao u BiH, kakav bi ekonomski program ponudio? Može se suditi o tome na temelju Programa razvoja(A Programme of Expansion), kojega je Keynes pripremio za izbore u V. Britaniji održane maja 1929. Nakon što je u pamfletu Kraj laissez-faire (The End of Laissez-Faire) napisanog 1926. raščistio s državnim socijalizmom, odlučio se za injekciju neke poluautonomne javne korporacije kao lijek protiv zastoja.

A ima li nas tu, u programu pisanog  za laburiste u trci s konzervativcima u doba Velike ekonomske krize? Ima li u  njemu išta relevantno za bh. građane uoči bh. oktobarskih općih  izbora 2018, skoro stoljeće poslije, i opet u doba još uvijek neprevladanih efekata Globalne recesije u BiH?

UProgramu razvoja Keynes se fokusira na nezaposlenost kao temeljeno pitanje, jer, kako navodi: „više od desetine radno sposobnog stanovništva ove zemlje već je više od osam godina bez posla – činjenica bez presedana u našoj povijesti. Od 1923, otkada Ministarstvo rada vodi prvu statistiku,  broj nezaposlenih nikada nije pao ispod miliona. Danas (april 1929. – V. D.) je 1,14 miliona radnika bez posla.”

Prema bh. godišnjim anketama radne snage, koje su do sada provedene 11 puta tj. od 2006. do 2017. god, može se također kazati da je „više od desetine radno sposobnog stanovništva ove zemlje već više od osam godina bez posla,“ preciznije 14.1% radno sposobnog stanovništva. Pri tome pod radno sposobnim stanovništvom podrazumijevamo stanovništvo staro 15-64 godine. Kad bi uzeli definiciju Agencije za statistiku BiH (po kojoj radno sposobno stanovništvo čini ono starije od 15 godina), nezaposleno bi bilo 11% radno sposobnog stanovništva. Kako god, „više od desetine radno sposobnog stanovništva ove zemlje već je više od osam godina bez posla“, kazao bi Keynes. Oko 85% njih je dugoročno nezaposleno tj. čeka na posao preko godinu dana. Oko dvije petine njih čeka posao dulje od pet godina, a petina dulje od 10 godina.

 

Važno je i pitanje podzaposlenosti, koje se ne postavlja u BiH. Kad bi se ono uzelo u obzir stvarna nezaposlenost bi se povećala za 30-50%. Tri vrste podzaposlenosti mogu se sresti u BiH.

Prva je otvorena podzaposlenost, koja uključuje one koji na radnom mjestu provode manje od punog fonda radnih sati. Njih se može vidjeti da tijekom vrijeme radnog vremena šetaju ulicama, rade ‘nacrno’ i sl. Druga vrsta podzaposlenosti je maskirana zaposlenost. Takvi provode puno radno vrijeme na poslu i grade se da rade. Vrijeme ‘ubijaju’ kafenišući, surfajući po internetu i sl. Treća vrsta je prijevremena umirovljenost često kao drijen zdravih ljudi. Dovoljno je kazati da samo u FBiH ima 0.57 mln certificiranih boraca (na 2.2 mln stanovnika koliko ih FBiH imala prema popisu stanovništva iz 2013; usput, U komunističkoj Jugoslaviji je 1944. bilo 0.65 a 1945. 0.8 mln partizana) među kojima su i  ‘borci za penzije’. Dovoljno je kazati da je trećina  primalaca starosne mirovine u BiH mlađa je od 65 godina (World Bank, 2012).

U svezi s ovom masovnom nezaposlenošću može se postaviti pitanje troškova nezaposlenosti za te ljude: izgubljene plaće, stres, gubitak samopoštovanja i zdravstveni problemi, odanost alkoholu i drugim porocima te nasilju i kriminalu, razvodi braka i posebice zastarijevanje znanja i gubitak vještina.

 

S Kosovom pod ruku, zasad

Cijena zastoja razvoja BiH može se sagledati poređenjem dodane vrijednosti industrije BiH s jedne strane, te Švicarske, Slovačke i Kosova, s druge strane. Do pada Berlinskog zida BiH je bila poznata po preindustrijaliziranosti (slično Slovačkoj), a Kosovo po preagrariziranosti.


Stanje se u međuvremenu promijenilo. Kosovo postupno dostiže BiH, koja je izgubila korak sa Slovačkom, a o postajanju ‘drugom Švicarskom’ da i ne govorimo. Dodana vrijednost industrije BiH je 2015. iznosila 2.1 mrld. US$ iz 2010. dok je Slovačke iznosila 11 puta više, a Švicarske 54 puta više. Jednostavno kazano, ni proizvodnje izvozljivih dobara, ni održive zaposlenosti.

 

Pućka se političarima

Keynes je računao koliko britansko društvo košta nezaposlenost. Uračunava pri tom samo potpore za nezaposlene i kaže da za njih „zauzvrat nismo dobili ništa.” tj. to je bila socijalna investicija s povratom od 0% iliti bačene pare. Ne zna se pouzdano koliko bh. pojedince pojedinačno i agregatno košta nezaposlenost u vidu izravnih troškova, posebice se ne zna koliki su neizravni troškovi, niti koliki su društveni troškovi nezaposlenosti (izgubljeni bruto domaći dohodak društva) zbog masovne nezaposlenosti. Procjenjujemo da aktivne i pasivne politike zapošljavanja  koštaju bh. društvo maksimalno 100-tinjak miliona KM godišnje odnosno 0.5 % bruto domaćeg dohotka zemlje.

Keynes kaže da društvo ne gubi samo stoga što nisu zaposleni neki njegovi članovi. Naravno, najviše gube ti (u veličine razlike plaće i novčane potpore za nezaposlenost), no gube i drugi: poslodavci gube profite dok država gubi poreze itd. Keynes (1931) kaže da se ne može ni izračunati koliki gubitak „desetogodišnjeg zastoja ekonomskog razvoja“ zemlje. Isto se može kazati za gubitak desetogodišnjeg zastoja razvoja BiH od izbijanja globalne recesije 2007. pa do danas.

Ukupnu izgubljenu dobit zbog nezaposlenosti V. Britanije Keynes izračunava množenjem prosječne veličine godišnje proizvodnje po zaposlenom s brojem nezaposlenih. Njegov izračun pokazuje da nezaposlenost znači gubitak kapitala kojim bi se moglo izgraditi “gotovo dva puta više od postojećih željezničkih pruga u zemlji.” Program razvoja  u veličini od 100 miliona funti godišnje bi mogao vratiti na posao 500,000 ljudi. Iznos nije velik (posebice spram gubitaka radi nezaposlenosti) jer iznosi svega 2.5% nacionalnog dohotka.

Keynes (1931) kaže: “Radi se o nužnoj akciji radi sprečavanja zastrašujućeg poremećaja. Netko će reći da je pametnije sjediti skrštenih ruku i sumnjičavo vrtiti glavom. No, dok oklijevamo, neiskorišteni rad nezaposlenih neće se gomilati na bankovnim računima, spreman za neko kasnije korištenje. On se nepovratno gubi – neumitno se pretvara u ništa. Svaki dim iz Baldwinove lule košta nas hiljade funti.” Baldwin je bio konzervativni premijer, koji je izgubio izbore 1929. god. protiv laburiste Ramsayja MacDonalda, koji je formirao Vijeće ekonomskih savjetnika, član kojega je bio i Keynes, koji je savjetovao Vladu da stvara tražnju za radom i robama, čak i ako će to rezultirati budžetskim deficitom.

Tvrdnju da bi novac koji bi država uložila u zapošljavanje značio manje novca za gospodarstvo,  Keynes drži pogrešnom. “Jasno je”, kaže, “da se pomenuta tvrdnja ne zasniva na zdravom razumu.” Smatra da postoje tri izvora sredstava za financiranje programa zapošljavanja: novac koji se daje za potpore nezaposlenim, štednja koja propada zbog nepretvaranja u kredite i smanjivanje odlika kapitala u inozemstvo.

 

Bez investicija nema zapošljavanja

Jedna od pouka iz iskustva zemalja koje su se snažno razvijale, a neke od njih i svjetska čuda (p)ostala, je da nema visokih stopa ekonomskog rasta i zapošljavanja bez visokih stopa štednje i investicija. Primjerice, Kina je štedila svake godine više od trećine dohotka dulje od četvrt stoljeća, a posljednjih godina štedi oko polovice bruto domaćeg proizvoda.

S druge strane, BiH ima negativnu stopu domaće štednje, koja se kreće od -3 do -6 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP) i nisku stopu ukupne nacionalne štednje, koja se kreće oko 9-13% BDP-a. Globalni prosjek nacionalne i domaće štednje iznosi oko dvije desetine BDP-a, dok BiH spada među 10-tak zemalja svijeta koje najmanje štede. Svega dvije europske zemlje (Kosovo i Moldova) štede manje od BiH.

S druge strane, BiH investira oko 15-tak procenata BDP-a u razdoblju poslije izbijanja Globalne recesije iz 2007, što je znatno ispod globalnog prosjeka koji iznosi skoro četvrtinu BDP-a.

BiH ima veću stopu investicija od  stope štednje, što znači da vrši ‘uvoz’ ino štednje, odnosno priliv ino resursa u veličini te razlike. Koliko je uvoz veći od izvoza roba i usluga, toliko su investicije financirane ‘uvozom’ štednje.

Generalno promatrano, štednja se ne mora materijalizirati kroz investicije, jer nema voljnosti poduzetnika da koriste štednju i plasiraju je kroz domaće investicije. Povećanje obima investicija preduvjet je povećanja zaposlenosti. Ako firme neće da koriste štednju kroz investicije, jer se u doba krize svako čvrsto drži svog novčanika, pa i građani koji neće da kupuju proizvedena dobra, preostaje da država uzme stvar u ruke i pogura agregatnu tražnju na veću razinu, što Keynes naziva „početno punjenje pumpe“. A država može poglavito pumpati kroz investicije u fizičku infrastrukturu i sl.

Keynes tvrdi da parole „Ne smijete ništa poduzimati, jer ćete time samo pokazati da ama baš ništa drugo ne možete učiniti”, „Sigurnost prije svega,”  „Politika održavanja brojke od milion nezaposlenih provodi se već osam godina bez težih posljedica. Zašto rizikovati i bilo što mijenjati?”, „Ne obećavamo ništa što nismo u stanju učiniti. Zato ništa i ne obećavamo” odražavaju razmišljanja vlastodržaca. „To su parole krize i propasti – kukavičluk, ograničenost i glupost vlade koja prestaje da postoji.”

Ekonomisti su tijekom zadnja dva stoljeća spoznali da tržišta ne djeluju savršeno i da je masovna nezaposlenost, kako tvrdi Stiglitz, najbolji dokaz toga. Arthur Okun je prvi ustanovio vezu između smanjenja nezaposlenosti i rasta dohotka, što je postalo poznato kao Okunov zakon. Jednostavno kazano, kad dohodak snažno raste, nezaposlenost pada.

 

Bez poduzetništva nema zapošljavanja

U proteklih 20 godina bilo je u BiH previše oslanjanja na uvođenje kapitalizma ‘odozgo’ tj. na privatizaciju, dok je bilo premalo oslanjanja na nastajanje kapitalizma ‘odozdo’ tj. na organski, samonikli način nastanka kapitalizma. To potvrđuju i istraživanja World Bank o lakoći poslovanja, koja tradicionalno svrstavaju BiH na dno balkanske i europske ljestvice, a po otpočinjanju poslovanja, kao važne komponente te lakoće poslovanja, među zadnjih desetak zemalja svijeta.

U svakom slučaju, BiH ne može izaći iz ‘zamke srednjeg dohotka’ bez razvoja poduzetničkog sektora ekonomije. Organizacijska struktura sektora poduzeća zemalja članica EU, čijem članstvu BiH teži, je takva da mikro poduzeća (ona do deset zaposlenih) zapošljavaju oko 30% ukupno zaposlenih, skoro koliko i velika poduzeća, koja zapošljavaju trećinu ukupnog broja zaposlenih. To pokazuje da bh. privreda treba disati na oba plućna krila tj. imati i jako velika i jako mala poduzeća.

Na fenomen nedostatka mikro poduzeća odnosno na fenomen nerazvijenosti poduzetničkog sektora ekonomije općenito ukazuje Globalni monitoring poduzetništva (GEM). On ukazuje na nisku razinu poduzetničke aktivnosti  i na prepreke njenom razvoju kao i načine uklanjanja tih prepreka. Razvidno je da se poduzetništvo u BiH uglavnom javlja iz nužde, kad nema drugog izbora nego baviti se njime. Nasuprot tome, poduzetništvo koje se javlja iz iskorištavanja prilike je slabo prisutno i niže nego kod svih zemalja komparatora. Stvari su, dakle, jasne.

 

Slušati Lenjina

Bh. kreatori politika moraju izvući važnu pouku iz iskustava reformi zemalja Zapada. Profesor Ludwig Erhard, tvorac njemačkog gospodarskog čuda, ‘otac svih ekonomskih reforama’ (J. Sachs), fokusirao se na konkurenciju kao najefikasniji način postizanja i održavanja napretka društva. Konkurencija je srž tržišne ekonomije. Nasuprot time, snažno otvoriti ekonomiju pri nepostojanja domaće konkurencije put je u propast. To tvrdi i najzagorljiviji zagovornik otvorene ekonomije Jagdish Bhagwati. BiH je izvanredan primjer propadanja ekonomije poradi izlaganja tuzemnih firmi vanjskim šokovima – sve zarad interesa uvoznih trgovačkih lobija i interesa podzemne ekonomije.

 

Prvi cilj profesora Erharda bio je ohrabriti što je moguće više ljudi da se uključe u poduzetništvo. Dakle, nije bio cilj ‘uvesti u pravo’ potrošnje, kao što čine bh. vlasti, nego u ‘pravo rada’, prije svega poduzetnog rada.

Šest je temeljnih vrsta poduzetništva u BiH: nomenklaturno(vezano za javne kompanije, javne resurse i javne nabavke), mafijaško (fokusirano na ‘crnu ekonomiju’: drogu, kladioničarstvo, prostituciju, krađu, reketiranje i sl.), tajkunsko (proisteklo iz ‘iskorištavanja prilike’ kako u ratu, tako i u poraću kroz privatizaciju), vjersko (fokusirano  na socijalno poduzetništvo, vjerski turizam i sl.), samoniklo (koje se rađa iz nužnosti, a nalazi se u nišama formalne ekonomije, u ‘crnoj ekonomiji’ i kao ekonomiji opstanka u ‘sivoj ekonomiji’), tradicijsko(predratni poduzetnici koji su nastavili aktivnost i u poraću), produktivnopoduzetništvo (mali poduzetnici formalne ekonomije npr. zanatlije) i ostalo poduzetništvo (Kinezi, Albanci i drugi stranci.).

Na neefikasan javni sektor naslonio se krhak privatni sektor. Ako nema poduzeća-krava (jer nema uvjeta za njihov nastanak), dominiraju poduzeća-hijene i poduzeća-krave. Takva poduzeća ne traže pravdu, štaviše protiv su njenog uvođenja, pa nema kvalitetne platežno sposobne tražnja pravde u BiH, a onda ni vladavine prava.

 

Više je razloga što postoji mali broj produktivnih poduzetnika u BiH. Prvo, visoka poduzetnička aktivnost u tranzicijskim ekonomijama, pa tako i u BiH, je koncentrirana u urbanim područjima, no bh. društvo je još uvijek ruralno. Drugo, žene općenito u Jugoistočnoj Europi, nisu odveć uključene u poduzetništvo, a kod BiH ne da nisu uključene, nego nisu uključene ni u rad uopće. Treće, vrlo je mali rezervoar insajdera. Ni 10% predratnog stanovništva nije bilo članovima tada vladajuće Komunističke partije (od kojih je znatan broj takođe bio autsajderima) i oni danas čine jezgra vladajućih etno-nacionalnih stranaka koje svojim rentijerskim ponašanjem guše poduzetništvo. Četvrto, snalažljivi, go-getters među Hrvatima i Srbima decenijama odlaze u Hrvatsku i Srbiju, a danas čak i dalje, čiji odliv ne može naknaditi skorašnji priliv go-gettersa među pridošlim Sandžaklijama, Albancima i Kinezima. Peto, stopa neaktivnosti i nezaposlenosti je vrlo visoka, a te grupe stanovništva su slab izvor produktivnih poduzetnika. Šesto, ne postoji tradicija produktivnog poduzetništva u BiH, izuzev u poljoprivredi, ugostiteljstvu, trgovini na malo, transportu i graditeljstvu. Sedmo, ekonomija je neravnomjerno razvijena; predominantno locirana u 6-7 centara. Osmo, vojna industrija i teška industrija, koje su bile razvijene prije rata i služile potrebama bivše Jugoslavije i šire, bile su vrlo razvijene, no znanje iz tih djelatnosti ne može se lako prenositi u poduzetnički sektor. Deveto, postoje velike psiho-socijalne barijere, primjerice neprijateljsko socijalno okruženje (‘poduzetnici su  lopovi’), strah od neuspjeha (‘šta će on’) i sl.

No, nema druge nego raditi upravo ono čega se Lenjin plašio. On je tvrdio da „mala proizvodnja rađa kapitalizam i građansku klasu neprekidno, dnevno, iz sata u sat, spontano i masovno.“  Nužno je, dakle, razvijati poduzetništvo i ekonomiju iz sata u sat i masovno udeseterostručenjem broja aktualnih poduzetnika podizati ekonomiju ‘odozdo’ i stvarati srednju klasu. Kad bi svaka općina svaki dan tijekom srednjoročnog razdoblja registrirala po jedno mikro poduzeće, BiH bi postigla punu zaposlenost.

Autorski tekst za BUKU

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close