Vizija EU za Bosnu i Hercegovinu
Dvije decenije nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je okončao rat u Bosni – 1992-95 – vlade EU su napokon odobrile sporazum o pridruživanju sa Bosnom i Hercegovinom, što namučenu zemlju dovodi na put za konačno članstvo u Uniju koja ima 28 članica.
Ovo je nedvojbeno dobra vijest za svakog čiji je stav da će demokratija, prosperitet i etnički sklad uzeti posljednje ostatke iz bivše Jugoslavije tek kad sve zemlje koje su nastale iz njenog pada, kao i susjedna Allbanija, budu punopravne članice EU.
Ali odluka EU da odobri pristupanje Bosne, donesena 16. marta, mora se sagledati spram krize u Ukrajini. Sa rusko-zapadnim odnosima u njihovom najgorem obliku od kraja komunizma, Kremlj je jasno pokazao tokom protekle godine da namjerava ojačati svoj uticaj na Balkanu. Inicijativa EU je signal da to evropske vlade potiskuju.
Prirodno, trebaće dugo vremena prije nego što Bosna bude u poziciji, u okviru ekonomskog učinka i administrativnog kapaciteta, da se pridruži EU. Osim toga, Jean-Claude Juncker, predsjednik Evropske komisije, je isključio svako proširenje EU tokom njegovog petogodišnjeg mandata, koji će se okončati 2019.
Ali ako bude dugoročnog napretka u Bosni prema političkom i etničkom pomirenju između Bošnjaka, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, mogućnost za članstvo u EU mora izgledati stvarna, ne vječna fatamorgana, ljudima sve tri nacionalnosti. Kad je najavljivao pauzu u proširenju, Juncker je trebao više učiniti da naglasi pozitivnu viziju EU za Bosnu.
Desilo se da je palo na britansku i njemačku vladu da se potrude da ubijede stranačke političare u Bosni da se opredijele za paket reformi koji će dopustiti da EU odobri sporazum o pridruživanju. (Ovo je, uostalom, pokazalo da britanska diplomatija u Evropi nije sasvim paralizovana, kako to neki kritičari ističu.) Bosanske reforme obuhvataju područja kao što su antikorupcijske mjere, efikasnost vlade, pomirenje među ratnim neprijateljima, ekonomska stabilizacija i otvaranje radnih mjesta.
Neizbježno je da se pojave sumnje u to koliko su neki političari u Bosni spremni za implementaciju tih reformi. Kao što je Edward Ferguson, britanski ambasador u Sarajevu, napisao u svom blogu prošle sedmice: “Nisam naivan. Znam da je bilo mnogo inicijativa u prošlosti koje su propale. Neki ljudi su uveliko investirali u status quo”.
Istakao bih da se ovo posebno odnosi na Milorada Dodika, lidera bosanskih Srba. Godinama je posvećen diskreditovanju kompleksnog sistema decentralizovane vlade, balansirajući interese tri nacionalnosti, kako je to uspostavljeno Dejtonskim sporazumom.
Ne zaboravimo da je Dodik prošle godine požurio da pozdravi rusku aneksiju Krima u Ukrajini. Na isti način Dodik sanja o secesiji Republike Srpske (entitet bosanskih Srba) od Bosne.
Nijedna vlada u Beogradu sa ambicijama za članstvo u EU ne bi smjela podržati takav korak. Izgleda da je sadašnja srbijanska vlada, iako nevoljka da se priključi EU u nametanju sankcija Rusiji zbog njene intervencije u Ukrajini, snažno opredijeljena u razgovorima o njenom pridruženju u EU.
Što se tiče Rusije, nema sumnje da će učiniti sve da postavi prepreke na putu u EU Bosni, Srbiji i drugim državama u regionu, kao što su Makedonija i Crna Gora.
Ali, ako to ne uspije, Moskva svakako ima Plan B – da razvije ruski uticaj u tim zemljama na takav način da će, kad jednom postanu članice EU, barem neke od njih djelovati, ponekad, promoskovski. Za ovo su primjer Kipar i Grčka.
(FT.com)
