Vittorio Hösle: Kada je Hobbes moralni uzor

Egoizam ugrožava državu. Stoga ne bi trebali slušati Machiavellija nego Helmuta Schmidta.

Jedna od najzavodljivijih ideja moderne je demoralizacija politike. Program oduzimanja svake religiozne legitimacije politici postao je jako atraktivan nakon stravičnih iskustava konfesionalnih građanskih ratova u Europi. Smatralo se naime da religiozni, čak svaki ushićeni moralni patos vodi razornoj agresivnosti protiv drugačijih.

 

Niccolò Machiavelli otkrio je da tradicionalni moralni zakon izaziva određeno ponašanje koje može dovesti do katastrofalnih posljedica. Također je otkrio da individualno etički loše ponašanje može izazvati socijalno poželjne posljedice, kao na primjer smirivanje sukoba na  određenom području. Thomas Hobbes je Machiavellijevo otkriće razvio u novu znanost koju će politika dalje razvijati, a ona se temelji izričito na racionalnom osobnom interesu.

Nakon Hobbesa racionalni osobni interes nije ništa manje opasan nego religiozni fanatizam. On je također potpuno dovoljan za ‘rješavanje’ problema politike. Naime racionalni akteri moraju uvidjeti da je državnost bolja od ratnog stanja svih protiv sviju jer državnost smanjuje rizik nasilne smrti. Hobbesova zapaljiva ideja u „The Fable of the Bees“ je u osnovi bila opravdanje kapitalizma, koja će onda rezultirati sveopćim nasljedovanjem egoističkih interesa.

 

Ovakav pristup se u osamnaestom stoljeću povezivao osobito sa Bernardom Mandevilleom. Čak i jedan tako strogi moralist kao što je to Immanuel Kant, čija je etika suprotstavljena Hobbesovim viđenjem, piše:

„Problem državne vladavine rješiv je … čak i za jedan đavolski narod  (samo ako imaju razuma).“ Takvo uravnoteženje užasa, prema ovome modelu, vodi izvanjski prihvatljivoj nagodbi.

 

Konzekvence dolaze tek nakon smrti

Stoji li ova teorija? Kantovo važno ograničavanje ne ispunja se uvijek, jer broj glupih đavola se nedvojbeno broji u legijama. Svaki đavo koji imalo drži do sebe nije jednostavno samo egoističan nego i zao. On se kao Shakespeareov Jago rado zalaže i pod cijenu propasti samo ako može prouzročiti patnju drugoga  kojoj se nezainteresirano naslađuje. Čak i kad bi mogli isključiti rijetki slučaj patološke zloće ili češći slučaj gluposti, Hobbesova i Kantova teorija ne bi mogle sveopće važiti. Ona funkcionira samo ako se pri povredi moralnog zakona velikom vjerojatnoćom poseže za sankcijama.

 

To međutim nije uvijek slučaj. Nekad zbog slabosti koja u sebe uvlači i koja se predstavlja kao dobrohotnost, koju kazneno pravo više ne shvaća kao prijetnju. Pogotovo kad se netko kao Berlusconi može uzdati u dobro plaćene odvjetnike vješte odugovlačenju. U nekim slučajevima pak suci bivaju uvjereni da je u njihovom interesu da budu podmitljivi. Vrlo je lako shvatiti da ovo dugoročno potkopava pravnu državu, a samim time se ugrožava vlastita sigurnost. Bogataši međutim ovim konzekvencama mogu izmaći emigriranjem.

 

radnici pretvoreni u potroae

Osnova je kapitalizma da čovjek vrijedi samo kao potrošač. (Ilustracija: advance.hr)

 

Osobe starije životne dobi mogu doći do racionalnog zaključka da ove posljedice mogu nastupiti tek nakon smrti. Tako je smrtnost đavla jednako velik problem kao i problem gluposti i zloće kada se radi o normama generacijske pravednosti. Jer nadolazeće generacije ne mogu više ugroziti ni pametni đavoli. Stoga je provedbu određenih normi beznadno povjeriti uravnoteženju egoizma.

 

Integritet Helmuta Schmidta kao uzora

Na pravom smo putu kada, unatoč raširenoj moralnoj fobiji, među narodima modernih mas-demokracija osjetimo prevrat od Mandevillevog i Hobbsovog razumijevanja gospodarstva i države. Financijska kriza je pokazala da kapitalizam oslobođen morala ne može funkcionirati. Jer njegovoj logici odgovara potkopavati politiku i podlagati pod svoju kontrolu neobjektivnim lobiranjem i suptilnim oblicima korupcije.

 

Sigurno je to da političari izučavaju brutalno zvanje. Veće opterećenje od dugog radnog dana i stalne konkurencije, pozornost je medija osobito kada su neobjektivni. Demokracija je za političara osobito frustrirajuća. Iako donosi više odluka od gospodarskih šefova, manje može doprinijeti svojim vlastitim zamislima. Jer on mora mnogo više ljudi uzimati u obzir.

 

Birači svoje zahtjeve ne mogu dizati previsoko budući da broj nadarenih ljudi koji se upuštaju u ovaj naporni posao opada. Jedno je pak jasno, nije samo kršenje zakona neprihvatljivo. Ministri koji zbog utaje poreza ili zbog donošenja određenih odluka u korist svojih prijatelja – čime tako potvrđuju svoju opasnost – moraju odmah biti odstranjeni iz politike. Čak i pohlepa za novcem u okvirima legalnoga je odvratna jer budi sumnju da bi taj način u određenim okolnostima mogla dovesti do nepokornosti. Pod kompleksnim uvjetima kasnog kapitalističkog društva bilo bi naivno nadati se nekom novom Cincinatu. Ovaj je radio za plugom kada mu je 458 pr. Kr. stigla vijest od senata da je imenovan diktatorom. Ali integritet Helmuta Schmidta bi trebalo uzeti u obzir kao model.

 

Vittorio Hösle, profesor filozofije i voditelj instituta za napredne studije pri Notre Dame univerzitetu u Indiani (USA). Hösle je habilitirao sa samo 25 godina a između ostaloga predavao je i u Tübingenu, Essenu i New Yorku. Preko 30 njegovih knjiga bave se filozofskim pitanjima o teoriji morala, ekološkoj politici, religiji, moderni i književnoj analizi. Odrastao je u Italiji i Njemačkoj a koristi se desetinama jezika.

 

S njemačkog: Darko Pejanović. Izvor: theeuropean.de

prometej.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close