-TopSLIDEKolumne

Mostar i građanska država BiH

Bosna i Hercegovina nije građanska država naprosto stoga jer bosanskohercegovačko društvo nije ni zrelo, ni svjesno ni spremno prihvatiti odgovornost odnosno, u ovoj zemlji nema dovoljan broj, a kamoli kritična masa ljudi spremnih početi rješavati svoje probleme umjesto da čekaju da im ih neko drugi riješi.

Piše: Dr. sc. Edin Urjan Kukavica

Mostar nije pokazatelj stvarnog stanja ni kvalitete odnosa između Hrvata i Bošnjaka, kao što nije pokazatelj veće ili manje zastupjenosti ovih ili onih.

Nažalost, Mostar nije ni pokazatelj postojanja politika jer ni jednom jedinom riječi nije spomenut bilo koji opći interes koji politike zastupaju i promoviraju politički subjekti.

Mostar je u prvom redu pokazatelj stanja sujeta u Domu za nezbrinute političare pogrešno, pretenciozno i tendenciozno nazvanom Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, potom i izravan rezultat glupe dječije igrice u kojoj se jedna riječ ponavlja dok potpuno ne izgubi smisao i, izravan pokazatelj da Bosna i Hercegovina po nužnosti mora biti građanska država – u protivnom, neće opstati – ali, i da za to nema ni osnovni preduvjet, ozbiljnu, stabilnu i vjerodostojnu građansku stranku ili koaliciju sa jasnim, razumljivim i beskompromisnim građanskim političkim programom, na čijem će čelu biti kredibilni političari osobnog i političkog integriteta koji ništa ne može poljuljati, a kamoli uništiti.

Bosna i Hercegovina nije građanska država naprosto stoga jer bosanskohercegovačko društvo nije ni zrelo, ni svjesno ni spremno prihvatiti odgovornost odnosno, u ovoj zemlji nema dovoljan broj, a kamoli kritična masa ljudi spremnih početi rješavati svoje probleme umjesto da čekaju da im ih neko drugi riješi. Dokaza za ovu tezu je doista, više nego dovoljno i svi su bjelodano jasni i očevidni od Vijeća ministara i Doma naroda preko Vlade Federacije do ulice… Ulice koja zorno pokazuje da se ova zemlja, društvo i država su neka vrsta masovnog reality programa sa hipnotiziranom publikom koja sve svoje male potrebe zadovoljava malim primanjima i jeftinom hranom, a frustracije i prizemne porive kojih je sve više, komentiranjem na portalima i sablažnjavanjem na društvenim mrežama.

Mostarska lakrdija

Sve to – etnička, stranačka i individualna politika – u pravom svjetlu pokazalo se u Mostaru.

Dijametralno protivno javno, glasno i „nedvojbeno“ proklamiranom zasićenju dvopartijskom vlasti, starim strukturama, jednonacionalnom gradonačelniku, drugonacionalnom šefu gradskog računovodstva, želji za promjenama… Prije svega podaci o izlaznosti glasača / birača i rezultati izbora – kako god se do njih došlo – pokazuju sasvim suprotno: ljudi ne žele promjene. I tačka… što bi rekao jedan, i to Hercegovac, koji je tu istinu na najtragikomičniji način, vlastitim primjerom. Je li ili nije razmišljao o tome da će svojim potezom možda, ubiti posljednju nadu da u tom nekoć narodnom pokretu još uvijek ima dobrih i nesebičnih ljudi kojima je opće i zajedničko preče od ličnog i privatnog, ne znam. Naknadna patetična i blijeda objašnjenja, s koliko god da su s ozbiljnom facijalnom ekspresijom izrečena, nisu uspjela sakriti podsmijeh u lice svim dobronamjernim i neinformiranim. Ne želeći ovome davati više pažnje nego što zaslužuje jer je ipak, riječ o samo jednom – dominantnom, makjavelistički pragmatičnom i neukusno oportunom – ali, i dalje jednom licu politike u kojemu privid moći i ugleda, posuđeni autoritet i osobni interes ima primat nad svim ostalim, treba reći da ste takva prilika ukazuje jednom u (političkom) životu te da će svi naredni potezi biti njome obilježeni i dočekivani sa dozom sumnjičavosti ako ne i uzvratnog podsmijeha. U najmanjem, nečega s čime se dočekuju i na što nailaze političke izjave iz sjedišta vjerskih zajednica.

Isto vrijedi i za Mostar i Mostarce. Puno dreke ni oko šta. Drugim riječima i u najkraćem, Mostarce ne zanima građanska Hercegovina, a kamoli Bosna. Kao uostalom, ni većinu Hercegovaca i Bosanaca, naročito onih koji umjesto izlaska na izbore radije biraju izlazak iz zemlje.

Kad bi bila građanska

A da je građanska, svaki stanovnik Bosne i Hercegovine bio bi politički subjekt, svojim glasom doprinosio bi odlukama o kolektivnoj sudbini države, pitao bi se za sve o čemu ovisi njegov život u lokalnoj i široj zajednici, svi narodi bili bi zastupljeni u vjerodostojnom kapacitetu onih koji glasaju za njih i niko ne bi mogao imati više nego što mu / im po pravu i pravdi pripada, uvijek dobrodošlo opravdanje i razlog za sve neuspjehe „nedostatak političke volje“ izgubio bi svu snagu skupa sa jednako ozloglašenim „vitalnim nacionalnim interesom“ i „dogovorom naroda“, drastično bi se smanjila mogućnost političke trgovine, stranačkog zapošljavanja, mešetarenja mešetara, jednako, ako ne i više, bi se povećala mogućnost kontrole i proporcionalno smanjila mogućnost zloupotrebe položaja i ovlaštenja, možda bi došlo do promjene i u kriterijalnom kontekstu, kvalitet bi dobio prednost nad kvantitetom, znanje i vještine možda bi stekle prednost pred pripadnošću i poslušnošću, pomak naprijed možda bi se cijenio više od „ne talasanja“ i održavanja statusa quo. Opći interes dokinuo bi stranački, bilo bi manje važno ko je na vlasti, a više šta radi i, imali bismo zakone… I onaj o porijeklu imovine, a kamoli ove o sukobu interesa, javnim nabavkama i VSTV-u.

Ništa od ovoga što nas muči desetljećima ne bi bilo problem da je Bosna i Hercegovina uređena kao građanska republika. Ne bi bilo odgađanja provođenja rezultata izbora, ne bi bilo zastoja u formiranju vlasti, bilo bi malo više sposobnih i korisnih nego podobnih štetočina, vladao bi zakon, a ne tužioci i sudije… Ne bi se puno promijenilo u smislu zastupljenosti i učešća predstavnika naroda u vlasti a ni stranke – koliko god se naviše pomakao izborni cenzus koji je sada, kritično i besmisleno nizak – ne bi puno izgubile jer, Bosna i Hercegovina je toliko administrativno fragmentirana i demografski koncentrirana da ne bi bilo značajnih pomjeranja. 

Zašto ne bi bila građanska?

Tačno vidim pogled moga profesora koji dobijem svaki put kad postavim pitanje na koje je odgovor topla voda: Pa, upravo zato! Prvo: zato što narod(i) ne žele promjene! Da žele promjene pokazali bi to na izborima, a ne po komentarima na vijesti na portalima, društvenim mrežama i privatnim sijelima. I drugo: Etnonacionalistička politika načelno – a tri feudalna patrijarha posebno – žive od neriješenih problema. Što ih je više i što je mogućnost njihovog rješavanja bez uplitanja spomenutih etničkih patrijarha neizvjesnija, sve je izglednije da se situacija u Bosni i Hercegovini zadugo neće promijeniti. Naime, etnonacionalističke oligarhije uložile su sve što su znale i imale, od nacionalizma, šovinizma, apologije fašizma i krajnjeg primitivizma, antikulture i reality programa preko malograđanske nezajažljive pohlepe oličene u astronomskim nezarađenim platama, nezasluženim paušalima, besmislenim komisijskim nadoknadama i nikada uvećanjima nego, samo usklađivanjima tih i takvih primjera pa do 3.600 parafiskalnih nameta koji služe samo punjenju kase iz koje se finansiraju njihovi apetiti… da bi sad, olahko, sve stečeno, od pozicija i privilegija do zasljepljujuće moći posjedovanja privatnih državica, prepustili „heterogenoj skupini ljevičara i bivših esdeaovaca“.

Pritom, nezapaženo promakne činjenica da su pojmovi „ljevičar(i)“ i „bivši esdaovci“ izgovoreni sa dozom gađenja i upotrijebljeni u krajnje pežorativnom kontekstu. Je li riječ o navici da se ovakve izjave ili pak njihovi izjavitelji ne uzmaju ozbiljno ili je razlog ipak, nešto dublji? Svejednako neprimijećeno prošla je i izjava šefice misije IOM-a u Bosni i Hercegovini gospođe Laure Lungarotti, da bi trebalo porazmisliti o „socijalnom uključivanju migranata“ nad kojom su se svi odgovorni i potpuno potkapacitirani i nerelevantni politički i institucionalni subjekti u ovoj zemlji trebali nemalo zamisliti. No, migranti i sve u vezi s njima, naročito znakovito kompliciranje situacije sa tendencijom eskalacije, potpuno je druga tema koju nipošto ne bi trebalo ostaviti po strani.

Politikantske veljače

Odakle onda, uopće priča o (želji za) promjenama u BiH pa i u Mostaru?

Čini se iz iste kuhinje iz koje se plasira i teza da će najmoćniji čovjek na svijetu ostaviti po strani sve brige i probleme koje mu je ostavio njegov prethodnik, da ujutro uz kafu prvo pregleda portale iz Bosne i Hercegovine, pa sa Kosova i tek onda smišlja šta bi za doručak… Prema konstruktorima tih ideja, ni gospođa Merkel svoj radni dan ne počinje znakovito drugačije nego, brigom za Bosance i Hercegovce.

Četiri relevantne politike u Bosni i Hercegovini međunarodna i tri etnonacionalističke, bošnjačka, srpska i hrvatska, pa i peta koju je kako teško uzeti zaozbiljno, lijeva i / ili građanska, još uvijek ne djeluju i nije izgledno da će u skorije vrijeme početi djelovati jedinstveno u pravcu izgrađivanja države kao zajednice ravnopravnih građana i jednakopravnih naroda i brojnih nacionalnih manjina.

Sva politička, mentalna i svaka druga energija svih političkih subjekata u zemlji usmjerena je na sve osim ka izgradnji jedinstvene države i pronalasku jedinstvene makar i kompromisne državne politike kao političkog rješenja koje će u tom pravcu uspješno usmjeravati političke aktivnosti, međusobne odnose političkih subjekata na vlasti i onih u opoziciji te unutarnje procese. Načelno, srpska etnonacionalna politika iscrpljuje se u borbi za očuvanje entiteta kao jedinog dobitka iz svih ratova koje je na Balkanu, a naročito u bivšoj Jugoslaviji inicirala, započela i vodila, hrvatska u borbi za dokazivanje ugroženosti i ponovno zadobivanje izgubljene jednakopravnosti s druga dva naroda, a bošnjačka na stvaranju prevlasti nad Hrvatima u Federaciji i pokušaju dominiranja nad oba malobrojnija naroda u državi.

Svejednako načelno, stoji činjenica da sudbina Bosne i Hercegovine ovisi o zauzdavanju srpskog i hrvatskog nacionalizma ali, svejednako ovisi i o spremnosti bošnjačkog vođstva da se suprotstavi refleksu vladanja cijelom državom jer od toga (refleksa i spremnosti za njegovo kontroliranje) te od istinske naklonjenosti otvorenom društvu nužni su preduvjeti ne samo za pridobivanje naklonosti Hrvata i Srba, nego također za dugoročnu potporu Zapada. To je jedina nada Bošnjaka za održanje Bosne i Hercegovine kao suverene države.

No, ništa od toga nije ostvarivo sa tri dominantna etnonacionalistička narativa i mnoštvom submisivnih stranaka i strančica u opoziciji, od kojih prvi uopće nemaju namjeru učiniti bilo šta da se stanje i situacija promijene, a drugi nemaju pojma šta učiniti da promjene pokrenu.

politicki.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close