Bosanski fratri: Bog, čovjek i smijeh
Prije dvije godine je u izdanju sarajevskog Svjetla riječi i franjevačkog samostana Rama-Šćit objavljena knjiga „Fratri u zgodama i nezgodama (anegdote, legende, izreke, kazivanja)“, u kojoj se na tristotinjak stranica malog formata sedamstoljetna povijest bosanskoga franjevaštva svela na upamćenu 381 kratku pripovijest, stvarnu ili izmišljenu, koje su, obično, kao prirepak i prišivak, pratile pojedinog redovnika, da bi ga često i nadživjele. Takve su pripovijesti obično zabavne i smiješne, katkad nalik gegovima iz nijemih komedija, ili apsurdistične poput zen koana, kao otkinute iz Andrićevih fratarskih priča, filozofične i šašave, ili su jednostavne narativne skice o čovjekovoj psihologiji, mentalitetu i povijesnome vremenu. Na naslovnici knjige karikatura je debeloga, hedonističnog fratra, što ga je, kao i niz sjajnih ilustracija koje slijede, nacrtao Otto Reisinger. Knjigu je priredio fra Tomislav Brković, a pogovor napisao Jozo Džambo.
Prva anegdota, pod naslovom “Tri sužnja”, kako je i red, posvećena je fra Anđelu Zvizdoviću, koji je 1463. na polju Milodražu od sultana Mehmeda el Fatiha primio ahdnamu, vladarsku povelju kojom će se u naredna četiri stoljeća jamčiti pravo katolicima da ispovijedaju svoju vjeru oko tri samostana koji su im u to vrijeme bili preostali. Ovaj povijesni događaj se u doba tuđmanizma na različite načine tumačio, a tumači se i danas, naročito u ivkošićadi i u hercegovačke sisovčadi po Večernjemu listu, gdje se bosanski ujaci, rasistički dosljedno, nazivaju daižama, no činjenica jest da je na smjernosti fra Anđelovoj zasnovana jedna orijentalna mikrocivilizacija, o kojoj, posredno, govori i ova neobična, skrajnuta knjiga.
Dakle, kako je fra Anđeo u legendi i anegdoti doskočio Mehmedu Osvajaču i odgovorio ga od nakane, koja bi bila u skladu s vremenom i s ponašanjem svih tadašnjih osvajača, da razori ono malo preostalog kršćanluka, redovnike da rastjera, a raju da poturči? Fratar mu je, kaže ova priča, prišao kao jednak jednakome, i rekao mu: “Beg ja, beg ti! Nemoj sjeći narod, nego neka živi i nek ti služi!” Sultanu se svidjela odvažnost čovjeka koji je njemu, osvajaču svjetova, morao djelovati kao neki pustahija, ili čudak kojeg vrijedi poslušati ako ni zbog čega drugog, a ono zato da bi se po povratku iz pohoda imalo o čemu razgovarati i što pripovijedati, pa ga je, iz vladarske zahvalnosti i velikodušnosti, zapitao: “Što hoćeš da ti darujem?” Fra Anđeo je poželio tri sužnja. Sultan je pitao za njihova imena, da ih pusti, na što mu je fratar odgovorio: fojnički, kreševski i sutješki samostan! I kako to u priči biva, sultan je tada shvatio da ga je fratar prevario, pa je umjesto tri osobe tražio tri manastira. Pravilo je, međutim, barem u priči i u bajci, da vladar ne mijenja svoju odluku nakon što ga nadmudre, pa je fra Anđelu ispunio želju, i tako je fratar spasio svoju Bosnu.
Stoljećima kasnije, fra Stipe Nevistić, koji je volio ići u lov, ali bje slab lovac, imao je dobroga lovačkog psa Lisu. Za jednoga lova, veli priča, Liso mu dvaput nagonio zeca na nišan, a nakon što je lovac dvaput promašio, pas ga je prijekorno gledao. “Gledao me je tako – pričao je fra Stipo – da bi mi opsovao i oca i mater, kad bi znao govoriti.” Ova malena i vedra pripovijest, kao i prva, o fra Anđelu Zvizdoviću, govoreći o običnim stvarima, govori i o pravilima reda, i o svjetovnosti bosanskih franjevaca. Premda anegdota nije historiografski, a nije ni književni žanr, u anegdotu se, po potrebi, salijeva povijest, i iz nje, ako je pisca i u piscu talenta, nastaje književnost.
A neki fra Nedjeljko, plehanski mladomisnik, došao da ispovijedi starca, bolesnika. Ovaj uvrijeđen što su mu za tu vjerojatno posljednju zemaljsku priliku poslali mladoga fratra, i sve ponavlja: “Zelen si ti, dite, da me ispovidiš!” Fra Nedjeljko pokušava lijepo, ali starac se ne da: “Znaš li ti da je mene ispovido pokojni Pekez (fra Lovro Pekez-Tomić), još kad se cesta probijala za Brod. Pa pokojni Grle (fra Lovro Grlić), prije neg’ se manastir počeo graditi. Čast i onom ko te je poslao i tebi koji si došao, ali brate, zelen si ti da mene ispovidiš!” Mladomisnik je na kraju izgubio živce od ponavljanje te jedne iste rečenice pa je zgrabio bolesnika, digao ga iz kreveta i zagrmio: “Hoću li ja sad ić na groblje i zvati mrtve tvoje Pekeze i Grle da ustaju i dođu tebe ispovijedati? Ispovijedaj se, dok te nisam poslao k njima, da te oni na drugom svijetu ispovijedaju.” Umirući je tu vidio da je vrag odnio šalu, pa se prekriži i poče: “Ispovijedam se Bogu i tebi, Oče svemogući…”
Što je razlika između života i smrti manja, obično biva da je priča tragičnija, osim onda kada pripovjedač ima golem i nepotkupljiv dar, ili iskreno i čisto vjeruje u Boga. Anegdota o plehanskome mladomisniku na diskretan način, lijepo i nenametljivo, potvrđuje obje pretpostavke za komediju između života i smrti. Ako u njoj ima čega blasfemičnog, tada je to ista ona blasfemija iz koje je Nikola Šop pisao pjesme o živome Isusu Kristu. U njoj je vjera vedra, što svakako zna smetati crkvenim zastupnicima prijetećega Boga.
Fra Bonifac Badrov jedno je od većih bosanskih redovničkih imena prošloga stoljeća, a za njega je, među ostalima, vezana i ona anegdota kako su ga opljačkali u milanskom tramvaju. Fra Bonifac je primijetio i osjetio džeparoša, ali je šutio i puštao ga da mu uzme lisnicu s ispravama i novcem. Kada su ga upitali zašto, odgovorio je svetački razložno: “Bilo mi žao čovjeka da ga pred svijetom brukam!”
A fra Vitomir Slugić, naš suvremenik, nešto se ushodao po sobi, i kad ga je sudrug upitao što mu je, odgovorio je: “Valja obaviti posao.” Koji posao, upita ga ovaj. “Valja umrijeti.”
Zašto je ova mala, začudna priča tako dobra? Zato što je, kao i većina drugih, slojevita i dvosmislena, zato što je to priča duploga dna, zato što se u njoj, tako kratkoj i malenoj, učas ispolji psihologija onoga tko je pripovijeda, ili tko je odabere, i psihologija njezina glavnog lika, čiji nas odgovor u isto vrijeme šokira, ili neugodno kosne, nasmije, ali i navede da o njemu razmišljamo na nekoliko različitih načina. Na kraju krajeva: umiranje je izlika za sve i svašta, recimo i za grintavu hodnju po sobi, ali je i ozbiljan posao, pogotovu za nekoga tko o umiranju govori i kome je u opisu posla da svijetu umiranje predstavi kao prijelaz, takoreći šetnju, s jedne na drugu stranu.
Knjiga fra Tomislava Brkovića, načinjena po svim pravilima zanata, pa još opremljena cjelokupnim znanstvenim rekvizitarijem, rječnikom, imenikom, popisom literature i izvorima, lijepo je i važno svjedočanstvo živoga postojanja i prožimanja bosanskih franjevaca, ujaka koji su s radošću vazda prihvaćali da svome svijetu budu i daiže, ali ova je knjiga i herbarijum različitih narativnih postupaka, pripovjednih pirueta, zvrkova i ornamenata, iza kojih stoji velika i moćna književna kultura, i nalazi načina da kreativno korespondira s Bosnom iz viceva o Sulji (kojega u Hrvatskoj, ne znam zašto, uporno zovu – Haso!) i Muji. U ovoj se knjizi, povremeno, dosegnu oni vrhunci mudrosti u humoru, čiji se nedohvatljivi i neponovljivi artizam sastoji upravo u tome što čitatelj (ili slušatelj) ne može ni sebi objasniti što je tu tako mudro i tako smiješno, i zašto mu se neke riječi zanavijek u pamet usijeku. Evo, kada je fra Anđeo Anđelović Moskov nakon Drugoga svjetskog rata iz Kraljeve Sutjeske pisao pismo u Vareš, svome bivšem kapelanu fra Boni Ravliću, potpisao se: “Vaš brat u sv. Franji i drug u Titu.”
Miljenko Jergović
Tako je o prvom izdanju knjige fra Tomislava Brkovića pisao Miljenko Jergović. Poslije četiri godine, pred nama je treće izdanje Fratara u zgodama i nezgodama. Predstavljanje ovog izdanja, koje je znatno nadopunjeno u odnosu na prvo, održat će se 6. prosinaca u Franjevačkom samostanu na Bistriku u Sarajevu i dva dana poslije u Prozoru-Rami.
