-TopSLIDEUrednički kutak

Sloboda laganja je civilizacijska tekovina a pasivnost bijeg od odgvornosti

Ponavljamo rukopis iz 2015. godine, a sami se uvjerite koliko je aktuelan i danas.

Pasivnost se u neku ruku javlja kao nusprodukt zapadnog društva u kakvom živimo. Pasivnost se često javlja kao nusprodukt situacije. U psihologiji je poznat fenomen difuzije odgovornosti koji govori da, što je veća skupina ljudi na nekom mjestu, to je manja vjerojatnost da će itko preuzeti  odgovornost i prvi krenuti u akciju kad se pojavi potreba za reagiranjem jer svatko očekuje da je netko drugi tko je bliži, brži, upućeniji… vjerojatno pozvaniji  prvi reagirati.

Motiv da se zaštitimo dobar je dok ima opravdanu funkciju pred realnom prijetnjom – kad nas strah preplavi preko mjere, onemogućava nam da normalno funkcioniramo i propuštamo i ono što nikako ne bismo trebali. Svaka akcija u životu predstavlja određeni rizik. Nikad ne riskirati i ne iskoračiti prema nečemu što želimo ili osjećamo kao dužnost zapravo se svodi na propuštanje života. Život se sastoji od akcija i događaja: ako odlučimo ne sudjelovati, možda ćemo se zaštititi od nekih negativnih posljedica, ali ćemo isto tako propustiti i mnoge pozitivne stvari. Istraživanja pokazuju da, gledajući unatrag, ljudi uglavnom više žale za stvarima koje su propustili nego za stvarima koje su učinili.

Francuski teoretičar Žil Delez u svojoj studiji “Kafka” tvrdi da su kulture i kulturni proizvodi malih naroda – uvijek – politika. Pod pojmom kulture i kulturnih proizvoda jesu svi društveni segmenti koji se tretiraju društvenom nadgradnjom.

KRIZNE situacije u bilo kojem društvu samo ubrzavaju procese devalviranja svih vrijednosti – afirmišući populističku retoriku kao kompenzacioni faktor u mentalnoj svijesti pojedinca, u nastojanju da sami sebe amnestiraju od građanske i ljudske odgovornosti.
U tom svijetu više se ne odigrava sukob između zauvijek datih ili kritičkim diskursom preispitivanih, pozitivnih humanističkih ideala i negativnih vrijednosti, već sukob između bespomoćne, lične, individualne ljudske patnje i globalno/lokalno cinično-ravnodušnog društvenog, političkog i vrijednosnog haosa nasuprot nje. Pa kako sa tim izaći na kraj? Kako se oduprijeti opštoj ravnodušnosti, cinizmu, licemjerju i autističnom eskapizmu vremena u kome živimo?

(Eskapizam je mentalna diverzija, najčešće u obliku zabave, u svrhu „bijega“ od dnevnog stresa i neugodne stvarnosti.)

Može jedno društvo imati i ustavom zagarantovan politički pluralizam i sve ostale “all inclusive” demokratske institucije, ali ukoliko je proces formiranja javnog mnjenja teledirigovan i politički manipulisan, tu ne može biti govora o pravoj demokratiji u punom smislu tog pojma. Fingiranje demokratskih vrijednosti se vrlo teško sprovodi ukoliko postoji neka vrsta spoljnog nadzora od međunarodne javnosti, a ukoliko je ta neka apstraktna međunarodna javnost preokupirana sopstvenim problemima, onda se spoljni nadzor svodi na interes međunarodne političke elite koja vrlo često ne stavlja demokratske vrijednosti druge zemlje na vrh prioriteta onoga što je interesuje u vezi s njom.

Svako pravo se može zloupotrijebiti i svaka sloboda može postati sopstvena suprotnost. Svako je slobodan da kaže šta želi, a samim tim slobodan je i da laže. Može se to nekome ne dopadati ali sloboda laganja je jednostavno rečeno, civilizacijska tekovina, a istina je zaista nekada teško saznatljiva.

Istina u politici je naročito relativna kategorija, jer proces formiranja društvene svijesti o činjenicama vodi preko formiranja javnog mnjenja. Ukoliko neko društvo njeguje dijalog i sukob argumenata, mnogo će se lakše približiti istini nego društvo u kojem nema pluralizma mišljenja i gdje vlada strah od iskazivanja stava suprotnog od onog koji se diktira sa vrha vlasti.

U idealnim demokratijama, ukoliko takve postoje, mediji su nezavisni od svega osim od svog izvora finansiranja. Ukoliko medij ima raznovrsnost prihoda iz više izvora (brojnost oglašivača npr.), veća je šansa tom mediju da se odupre pokušajima uticaja na uređivačku politiku. Tamo gde medij ne može da se održi na tržištu (što zbog sopstvenog kvaliteta ili zbog slabosti tržišta), dešava se da se izvori prihoda nalaze u političkim centrima moći, bilo institucionalnim ili vaninstitucionalnim. Tada mediji postaju politički projekti pojedinaca ili stranaka, a ne društva u cjelini. Ukoliko neke novine ili TV zavise od jedne kompanije, bila ona privatna ili javna, oštrica njenog istraživačkog noža neće nikada biti uperena protiv nje. Naravno, može da se desi da postoje i neke mecene koje nemaju interese da diriguju javnim mnjenjem, ali to su samo teorijske mogućnosti, nažalost.

VISOKO ili slučajnost podudarnosti

Koliko god da se svaka individua, ili bilo koji vid društvenog organizovanja poziva na sebi svojstvene specifičnosti, ograđujući se od toga da jesu školskim primjerom naprijed navedenih teorisjkih polazišta, ovdašnja zbilja i davno uspostavljene definicija društvenog egzistencionalizma jesu identične.

Izgubljeni svi normativni kriteriji za valorizaciju, degradirani parametri za utvrđivanja kompetencija i kvalitativnih normi te realtivizacija do krajnjih – ekstremnih vidova laicizma; jedino i uvjek proizvode svojevrsnu politokratiju širih razmjera. Ista se ogleda u činjenici da svaka budala koja se okiti legitimitetom političke moći uzima sebi za pravo da afirmiše “lojalnost PRVOM” kao jedini kriterij za formiranje institucija društva po svim osnovama – i po horizontali i po vertikali. Politika tada određuje normativne kriterije od obdaništa do prioriteta komemorativnih naravi.

U tako uspostavljenom društvenom poretku formiraju se dvije krajnje suprostavljene grupacije građanske percepcije – bespogovornih lojalista i velika većina pasivnih koji se inertnošću brane od aktuelnog društvenog poretka.
I jedni i drugi su izravni akteri aktuelnih okolnosti s podjednakom odgovornošću, ali i podjednakim obavezama.

U osvrtu na isčitavanje stvarnosti iz ovakve perspektive, treba se i mora uzeti u obzir činjenica da građanska većina nikada nije bila onaj segment društva koji donosi kvalitativne civilizacijske i društvene promjene. Od pamtivjeka civilizacijske tekovine su unapređivali pojedinci – individualci koji su se pasionirano, skoro patološki predavali vlastitom izboru (nauka, umjetnost, sport, itd). Skoro da ništa pod nebeskim svodom, a što danas uživamo kao civilizacijsku tekovinu, nije produkt kolektiviteta bilo koje vrste. Kolektivitet je uvijek i vazda s rezervom prihvatao svaku vrstu inovativnosti, prije svega skeptično, potom relativizirajući da bi u konačnici prihvatali kao društvenu vrijednost.

Elementrana pretpostavka za bilo kakav rezultatski efekat u bilo kojem vidu društvene organizacije, podrazumjeva usaglašavanje minimum normative s kojih se pristupa organizovanom djelovanju. U okolnostima kada svaki pojedinac polazi iz vlastite interesne ravni, i na bazi vlastite – iskustvene nedorečenosti, najnormalnije je da se “vlastito viđenje stvari” nameće kao polazište ali i ishodište. Sve između, ali i u međuvremenu funkcioniše na bazi isključivosti, gdje se KOMPROMIS doživljava kao poniženje ili neuspijeh.

Ovdašnji analitičari, pa i oni koji su nusprodukt društvenog posrnuća  ( i takvi su neminovsnost ako se društvena zajednica posmatra kao zaokružena funkcionalna cjelina), ovo će isčitavati kao “frojdovsko preseravanje” ili kao “pametovanje” šifrovanog karaktera. Na taj način će i dalje potvrđivati sve naprijed rečeno, jer takvi ničim ne žele da sebe shvate dijelom pluralnih interesa – njihov egocentrizam je osnov njihovog egzistencionalnog bitisanja.

( Egocentrizam je osobina mišljenja u ranim fazama razvoja, koja se manifestuje kao nesposobnost subjekta da svijet posmatra iz ugla drugog pojedinca, već isključivo iz sopstvenog koji se apsolutizuje. Egocentrično djete ili odrasla osoba nije sebično, prosto nema izgradjeno samosvjesno i bezobzirno ja, a opet, egoista nije egocentričan jer on vrlo dobro poznaje potrebe i interese drugih ljudi, ali ih ignoriše. Egocentrizam je srodan narcizmu pošto se i njemu zanemaruje objekt.)

Sve naprijed navedeno, danas se može isčitavati iz svih visočkih lidera, od političkih do nevladinog sektora.
Argumenti takvoj tvrdnji očituju se kroz činjenicu da su sve aktivne političke partije u Visokom, u posljednjih nekoliko godina prerasle u družine pojedinaca koji su imali liderske ambicije.
Aktuelni politički estabilišment u posljednje vrijeme javno komunicira iz “prvog lica jednine”, a ne u ime pratije koja mu je osigurala javni legitimitet i legalitet.
Ništa bolji odnos naspram društvene zajednice ne manifestiraju ni ostali segmenti društvene zajednice – ista “politika” se realizira u sportskim, kulturnim, obrazovnim, medijskim, nevladinom organizacijama.

Produkt ovakvog pristupa društvenom djelovanja – aktivizmu ogleda se u hiperprodukciji svega i svačega a na uštrb kvaliteta.
Visoko u ovom trenutku ima preko 50 registrovanih sportskih klubova iza kojih su sramotni ili izrazito skromni rezultati. Više od tog broja je nevladinih organizacija koje se ne mogu pohvaliti bilo čim što je ostalo kao bilo kakvo društveno dobro ove zajednice.
Samo iz Općinskog budžeta godišnje se skrka oko 500 000 KM, a da ni pod lupom ne primjete se rezultati ili trag tog novca.

Privredni subjekti su se zaokružili u granicama vizija svojih lidera, a okruženje im je bitno koliko lanjski snijeg. Društvena odgovornost privrednih subjekata može se gledati kao incidentni slučajevi, koji obično ostaju ne zapaženi i od političkih zvaničnika i od medijskih mecena.

Visoko je danas “muslimanska” avlija u kojoj svaka budala poseže za društvenom afirmacijom pod plaštom vjerskog manifestacionizma, ili eventualno humanizma.

GAĐENJE je najprimjereniji izraz s kojim čovjek može definisati osjećaje nakon sagledavanja aktuelne društvene zbilje ovog urbanog konglomerata koji ne zadovoljava status grada, a ima viših referensi da bi se uspoređivao sa kasabom.

Visoko je danas u fazi kulminacije GLUPOSTI po svim društveno-evidentnim parametrima, s malim ili nikakvim izgledima da u skorije vrijeme može doći do preokreta u pozitivnom smislu.
Visoko danas nema kritičnu masu referentnu da u bilo kojem društvenom segmentu bude klicom kvalitetnih promjena.
Poreskim i privrednim te međunarodnim novcem finansira se produžavanje agonije – sve drugo bi dovelo pod znak sumnje kretaore današnjeg ambijenta – a oni su upravo na svim čelnim pozicijama, od političkih stranaka do privrednih subjekata. Visočki lešinari su i danas promotori “boljeg sutra” kao i prethodnih 20 godina.
Danas više nego posljednje desetljeće su zainteresovani da se u Visokom ništa ne mijenja, jer nisu okončali započete procese.
Visočki akteri društveno-političke zbilje su isti “lideri” koji su u ratu fakturisali svoje usluge “državi i vojsci”, presretali i pljačkali humanitarne konvoje, sa statusom armijskih oficira razvijali privatne biznise, i sve to po onoj narodnoj da “u ratu vlast daje topove, a fukara sinove.” “Oni” kako nisu bili ni vlast a ni fukara, lovili su u mutnom.
Lov u mutnom nastavili su i poslije rata, naročito kada je uslijedila zakonita “prihvatizacija” svega što se zvalo društvenim ili radničkim dobrom.
Dva desetljeća poslije – danas još nisu okončali započete poslove. Nisu još ozakonili sve uspješne poslove, i nisu uspjeli stečenu imovinu pretvoriti u uspješne inveticijske projekte: pronaći inozemne “kurbane” koji će ima na nekoj od inozemnih banaka uplatiti novac za teško stečenu – otuđenu imovinu od radnika i države, ili im biti pokriće u formi multinacionalnih kompanija.

Ta vrsta UZORNIH visočkih lidera i danas kreira ovdašnje prilike po svim osnovama. Ali da ih hvata panika sada je više nego izvjesno. Vrijeme će pokazati ko i na koji način se sve vraća u aktivne političke vode Visokog, samim tim će potvrditi sve naprijed rečeno.

Vješto obmanjivanje ovdašnje javnosti “jeftinim političkim smicalicama” i finansiranjem besplatnih medijskih usluga, pokušajima kriminalizacije javnog sektora i da ne nabrajamo sve simptome poznate ali oboljele “visočke škole” – ubrzo će se razobličiti što aktuelnim istražnim postupcima tužilaštva – što dogorjelog do nokata “radničkoj klasi”.
Još uvjek aktuelni “protesti” su pucanj u prazno, i ne bi me čudilo da su režirani iz vladajućih političkih struktura, samo su “mačiji kašalj” u odnosu na ono što predstoji ovom gradu ali i državi u cjelini.
“NAROD” nema pojma u kojoj, kakvoj i kolikoj stvarnosti bitiše.
Pojednostavljeno kazano: Od prvih višestranačkih izbora u BiH, pa do danas jedino što se razvijalo i napredovalo u kontinuitetu jeste društveni sloj onih koje s pravom možemo nazvati “političkom – stečajnom mafijom”. Radi se o sprezi političara, privrednika, vjerskih lidera, pravosuđa i međunarodne zajednice.
Ta kategorija građana BiH nema predznake nacionalnog niti bilo kojeg drugog limitirajučeg faktora, osim koncenzusom usaglašene podjele nadležnosti nad teritorijom BiH, a onda unutar takvih zadatosti prema nižim nivoima društvenog organizovanja.

Iluzorno je danas promišljati o BiH kao pravnoj državi. Naprotiv po  svim pokazateljima je to država korupcije, mita i kriminala. Slijedom te logike da li neko može ustvrditi da je bilo koji grad u BiH imun na takvu državnu politiku, i da nije samo temeljno polazište državne vertikale.
Pojednostavljeno kazano, da li neko u Visokom može ustvrditi da sva praksa s viših nivoa vlasti, nad kojom se zgražavju građani ali i ostatak svijeta, ne vlada danas i ovdje.

Neka ovo bude javni poziv svim akterima ovdašnje društveno-političke zajednice da na bilo koji način proslijede nam bilo kakav argument koji će osporiti bilo šta od svega naprijed napisanog.

M.H. – magazinplus.eu

P.S.
Unaprijed se izvinjavamo svima koji neće “razumjeti šta je pisac htio da kaže”. Vjerovatno će se neći pojedini analitički “nusprodukti društvenog posrnuća” koji će vam pojednostaviti sve rečeno.
Ovakav nivo “ozbiljnosti pisanja” je posljedica dobronamjernih sugestija čitateljstva – da im je i previše medijskog prostakluka i vulgarnog žargona.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close