-TopSLIDEUrednički kutakVisoko

Visočka javna riječ: Sloboda govora ili o slobodi lupetanja

U članu 19. Opće deklaracije o pravima čovjeka koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija 1994. se kaže da „svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, što obuhvata i pravo da ne bude uznemiravan zbog svoga mišljenja, kao i pravo da traži, prima i širi obavještenja i ideje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice“.
Sloboda govora predstavlja samo jedno u nizu univerzalnih ljudskih prava, prava svakog pojedinca u cijelome svijetu. Zbog toga se kaže da je neko pravo univerzalno ljudsko pravo, jer treba važiti za svakog pojedinca podjednako u cijelome svijetu.
Rezolucija 428 Parlamentarne Skupštine Savjeta Evrope glasi da pravo na slobodu izražavanja “obuhvata pravo da se traži, dobije,  saopštava,  učini  javnom  ili  distribuira  informacija  od  javnog  interesa”  i da mediji  imaju dužnost da  šire opšte  i potpune informacije o pitanjima od  javnog  interesa. Uz  to, državni organi moraju u razumnim granicama učiniti dostupnima informacije od javnog interesa.
“Nikada ne možemo biti sigurni da je mišljenje koje pokušavamo ugušiti pogrešno, a kad bismo i bili sigurni, takvo bi gušenje ipak bilo zlo.”  (John Stuart Mill)

Ipak, postoje vrste govora koje uopšte ne ciljaju na istinu, ono što  nazivamo „baljezganjem“.
Konačno, postoji i govor koji cilja na istinu, ali ne barata argumentima, niti  reaguje na argumente – primjer bi mogao biti konspirativni govor. Hiljadu puta ponovljene laži relativiziraju i argumentiranu istinu? Vrijedi li argumentima ubjeđivati one koji su već i samo postojanje činjenica koje se ne uklapaju u njihovu konspirološku teoriju, u stanju da objasne samom tom teorijom? Kao u vicu: ako nikada niste vidjeli vola na drvetu, to samo znači da se dobro sakrio.

Poštujući ljudsko dostojanstvo u visočkim “baljezgatorima”, poštujemo i njihovo pravo na slobodu govora – princip liberalne demokratije: jednakost u dostojanstvu svih građana. Sloboda govora podrazumjeva, uključuje i pravo na “lupetanje” i “baljezganje”.
Za razliku od “normalnog” svijeta u Visokm se ta vrsta mentalne retardacije finansira poreskim novcima.
Svjesno se dezinformiraju građani s ciljem prekrivanja katastrofalnih pokazatelja koje su proizveli politički i privredni lideri grada.
Mentalno zavedeni, naivni ili prosto glupi mediokriteti, koristeći se poreskim novcima a u službi sitno-šičarskih ologarhija, postaju megafoni za širenje urotničkih teorija i proizvodnju paranoičnog javnog mnijenja.

Kratki tečaj o novinarstvu – Prof. dr Čedomir Čupić

Civilizacija je izdvojila tri sveta poziva: ljekar, učitelj (profesor) i sudija. Poziv koji će vjerovatno dobiti oreol svetosti u trećem milenijumu jeste novinarski. Informacija postaje najznačajnija  roba – od nje zavisi održanje  i kvalitet života. Oni koji se profesionalno bave  informacijama  i  informisanjem postaju  i značajni  i bitni. Zbog  toga  je novinarska profesija na putu da dobije najveću  čast  i  zaslugu – da postane  sveta.  Poziv zahtjeva da dvije moći s kojima profesionalac raspolaže – moć znanja (stručnost) i moć savjesti, budu u skladu i da jedna drugu prožimaju. Moć znanja (stručnost) bez moći savjesti može biti i najčešće je opasna. Jer, stručnjaci bez savjesti na smišljen i organizovan način pripremaju i realizuju zlo. Zato novinarski poziv zahtjeva intelektualne, stručne i moralne kvalitete.
Istina  je  temelj  svake profesije,  a u novinarstvu  svi ostali  standardi na njoj počivaju  i  iz nje  izrastaju. Informacija  je  istinita  ili  je uopšte nema. Neistinita  informacija  je  laž, prevara ili manipulacija. Novinar treba da dâ tačnu informaciju o događajima. To je prvi uslov istine. Svaka činjenica koja se javno saopštava ili objavljuje mora se provjeriti, odnosno zasnivati na dovoljnim i čvrstim dokazima.
U „Deklaraciji o pravima i obavezama novinara” usvojenoj u Minhenu 1971. godine (Minhenska deklaracija o pravima  i obavezama novinara Evropske  zajednice, u Daniel Korni, Etika informisanja, Clio, Beograd, 1999, str. 146.) u dijelu o dužnostima ističe se da novinar mora „da poštuje istinu, ma kakve
bile posljedice po njega/nju, zbog prava javnosti da istinu dozna”.
Istina nije samo profesionalni standard već i etička norma i moralna dužnost i odgovornost. Istina u
novinarstvu trostruko obavezuje: kao pravo, kao dužnost i kao odgovornost.
Ko se u novinarskoj profesiji drži istine taj se štiti i od mogućih sudskih tužbi i procesa. Preporučuje se novinarima da se drže pravila koji glasi: „Ne objavljujte ništa što ne možete na sudu dokazati i odbraniti”.
Ono što je opasno ili štetno i za novinarsku struku i za javnost jeste objavljivanje nepotpunih istina ili poluistina. Njima se urušava i srozava struka i dezorijentiše javnost. Na žalost, mnogi u novinarskoj profesiji  skloni  su da ne provejravaju ono što  objavljuju. Razlozi  su  brzina  ili  trka  za  uspjehom  ili  slavom. Brzina pokazuje površnost, a trka za uspehom i slavom nezajažljivost i ambicije bez pokrića. Pravilo je da se ne piše o onome što nije viđeno, što nije plod saznanja iz povjerljivih tačnih izvora i što nije provjereno.
Tačnost je sljedeći standard dobrog obavljanja profesije. Istine nema bez tačnosti. Tačnost  je prvi  i osnovni element  istine. Ona garantuje da nešto potpuno odgovora onome što se dogodilo ili šta predstavlja ili na čemu se zasniva. Tačnost je pokazatelj stvarnog stanja.
Poštenje (objektivnost)  je  svojstvo  čestitosti  koje  se  pokazuje  otvorenošeću  i ispravnog postupanju u odnosu prema drugima  i  javnosti. Poštenje u novinarstvu pretpostavlja objektivnost i posebno isključuje ličnu pristrasnost. Poštenje u obavljanju  novinarske  profesije  podrazumjeva  neizostavljanje  činjenica,  cjelovit  pristup obradi događaja, primjerenost (relevantnost), odnosno isticanje važnih u odnosu na nevažne činjenice a ne obrnuto, iskrenost prema javnosti (nikakvo zavođenje ili manipulacija) i jasnoću umjesto fraziranja. Poštenje novinara isključuje bilo kakvu ličnu korist  i privilegiju, posebno materijalnu.
Nepristrasnost podrazumjeva da se novinar ne smije svrstavati na bilo koju stranu o kojoj javnost obavještava. Događaj se prikazuje onako kako se dogodio. Bilo kakvo komentarisanje jeste gubljenje nepristrasnosti. Nepristrasnost ne  znači da novinari nemaju uvjerenja,  sklonosti  i  shvatanja.
Nepristrasni novinari događaje ne pokazuju već se drže činjenica i istina.

Jedan od profesionalnih standarda novinarskog poziva  je i poštovanje ljudske ličnosti. Taj standard proističe iz dva principa pozitivnog prava: poštovanje privatnog života i zaštite od povrede časti. Minhenska deklaracija novinara obavezuje „da poštuje privatnost drugih lica” i da se „teškim povredama profesije” smatra plagiranje, blaćenje, uvreda, kleveta i neosnovane optužbe.


magazinplus.eu – M.H.

Objava iz 2011.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close