Ugovor s vragom o vlasništvu nad dušama
Višestruki povratnici na vlast
Dvadeset godina investiranih u strategiju održavanja stalne napetosti, uzdržane agresivnosti i kontinuiranog sukoba niskog – uz latentnu prijetnju u prerastanje u (sukobe) visokog intenziteta, sasvim logično je odgojilo generacije luđaka koji ne prezaju ni od čega, ne boje se nikoga i ništa im nije ni važno, a kamoli sveto. Pa ni ljudski život. Ili, naročito ljudski život.
Izdajnici i ubice
Treba imati doista dobar stomak pa se suzdržati od burne reakcije onih koji se čude tolikom broju višestrukih povratnika u činjenju saobraćajnih prekršaja, krivičnih djela i kriminala. Na javnoj sceni, najpopularnijim i najisplativijim zanimanjem za koje ne morate imati doslovno nikakve kvalifikacije, a poželjno je i iste takve moralne standarde, desetljećima suvereno vladaju višestruki povratnici u činjenju nekih od najgorih krivičnih djela za koja nikada niko od njih nije odgovarao.
Štaviše, mnogi od njih su nagrađeni drugim, višim i plaćenijim položajima i funkcijama. Tu su redom: zloupotrebitelji službenog položaja i ovlaštenja, pronevjeritelji, utajivači poreza, izazivači opće opasnosti, te sticatelji materijalne koristi protivno svim ljudskim i Božijim zakonima. Potom, tu su veleizdajnici, obični izdajnici i pomagači neprijatelju, suizvršitelji i supočinitelji, serijske, masovne i sadističke ubice, ratni zločinci i druga slična halaša.
Sve redom birana bratija sado-mazohistički egzibicionista koje “narod” uredno godinama bira da bi se sljedeće dvije/četiri godine imao na koga žaliti. Svi oni, pojedinačno i zajedno, uključujući dakako i brojnu skupinu onih koji krivično djelo čine nečinjenjem kao i onih koji su ih sve – počinitelje i nečinitelje – oslobađali bilo kakve odgovornosti za krivično djelo učinjeno u ime nacionalnih ili građanskih interesa dovodeći cijelu stvar na razinu društvene opasnosti.
Društvena opasnost nekog ponašanja je osnovni kriterij i neophodan uvjet da bi se to ponašanje ocijenilo krivičnim djelom. Drugim riječima, krivično djelo je društvena pojava shvaćena kao djelatnost opasna po društvo. Koje su to ljudske djelatnosti društveno opasne i u kojoj mjeri odlučuje samo društvo preko svojih predstavničkih tijela. Društvena opasnost je, osim toga što je element krivičnog djela, također i osnov za propisivanje i izricanje kazni. Svrha kažnjavanja je mnogostruka. Kaznom se utječe na učinitelja krivičnog djela u cilju prevencije ponovnog učinjenja, zatim da se izrazi društvena osuda počinjenog krivičnog djela, da se na taj način utječe na ostale da ne postanu učinioci krivičnih djela i također, putem kazne se utječe na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i pravednosti kažnjavanja učinitelja.
Budući da u našem društvu zakone propisuje, usvaja i provodi zakonodavac kojemu čak i ratni zločin može zastarjeti (pa šta mu je onda saobraćajni prekršaj?), te prema njegovim zakonima niko nikada nije utvrdio postojanje ili društvenu opasnost spomenutih djela, a prema izvjestiteljima sigurnosna situacija nikad nije bila bolja, slijedi da je sve što normalni ljudi smatraju nenormalnim, ustvari društveno prihvatljivo, da ne kažem normalno, pa čak i oblik poželjnog socijalnog ponašanja.
Zašto bilo šta čudi u zemlji u kojoj je politika najunosniji biznis, nacionalizam garancija za osvajanje i ostanak na vlasti, a stalno insistiranje na razdruživanju pod krinkom svega od jednakopravnosti do nacionalnih prava uvijek u svrhu izgradnji sujeta, zavisti, ljubomore, podizanju tenzija i agresivnosti…, a sve u cilju manipulacije masama i dominiranja kolektivnom sviješću. Sve je to svojevrstan ugovor s vragom ili đavolom ili šejtanom o vlasništvu nad ljudskim dušama.
Zašto čudi agresivnost i neiživljenost mladih kad ni stari nisu ništa bolji? Zašto čudi rasna i vjerska isključivost i netrpeljivost kad je apartheid i segregacija zvanični oblik funkcioniranja osnovnoškolskog sistema? Ne usuđujem se ni pomisliti šta bi i kako bi moglo biti kad djeca iz jednog od dva vrtića ili škole pod “jednim” krovom izrastu u ljude. I preuzmu odgovornosti. I uključe se u “politiku”. I počnu donositi odluke.
Možda vam sve ovo izgleda besmisleno i bez veze s tragičnim događajem zbog kojega s pravom negoduje svjesna javnost. Ali nije tako. Konfucije kaže: “Da bismo doveli svijet u red, prvo moramo staviti svoj narod u red; a da bismo doveli narod u red, prvo moramo dovesti obitelj u red; a da bismo doveli obitelj u red, prvo moramo dovesti naš lični život u red; prvo moramo naše srce postaviti pravilno.”
Siguran sam, mogao bih se bez ustručavanja zakleti, da nas je Bog, Uzvišeni, jednakosnažno obavezao i vjerom i zemljom. Jednako sam siguran da ćemo, bez razlike, biti pitani i za jedno i za drugo. Za prvo se zna, a što se tiče drugog pitanje će se, vjerujem, odnositi isključivo za uspostavljanje reda na zemlji i u njoj… O redu, vlasti i seoskim varalicama do sada su neuporedivo pametniji od mene napisali toliko toga i ništa se nije promijenilo da uopće ne vidim svrhu i smisao od moga “izmišljanja tople vode”. “Prvi čovjek koji je ogradio komadić zemlje proglasivši To je moje, i koji je pronašao naivne ljude da mu vjeruju, je stvarni osnivač modernog društva. Čuvaj se takvih prevaranata; bit ćeš izgubljen ako zaboraviš da plodovi zemlje pripadaju svima nama, a sama zemlja ne pripada nikome.” (Rousseau)
Mjesto tragedije u kojoj su izgubljena dva mlada života: Mnogi se čude povratnicima u činjenju saobraćajnih prekršaja
Izgubljen obraz
Sanjam o danu kad će se pojaviti ljudi koji će u ovoj zemlji izbore dobivati na politici koja se temelji na potpuno drugačijoj paradigmi: uključenosti umjesto isključivosti, građanskoj istovjetnosti umjesto insistiranjima na različitostima i državotvornosti umjesto nacionalizama, kada će zakonodavac imati pameti, a zakoni smisla.
Do tada, tri stvari se, kažu, ne mogu vratiti: izgovorena riječ, propuštena prilika i odapeta strijela (u savremenijem rječniku ispaljen metak). Dodali bismo, iako se podrazumijeva, prokockano vrijeme i izgubljeni život. Nažalost, isto ne vrijedi za ukaljan i definitivno izgubljen obraz. Njega je, kao i saobraćajnu kaznu plaćenu u roku od osam dana, moguće saprati već u sljedećoj (pred)izbornoj kampanji.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA
avaz
