Dvanaest najizglednijih kandidata za novog papu

Iako je vatikanska izreka “tko u konklave ulazi kao Papa, iz njih izlazi kao kardinal” dobro poznata i više puta potvrđena u praksi, uoči svakog izbora za Papu iskusni vatikanski izvjestitelji, povjesničari i analitičari Crkve iznose imena tzv. “papabilnih” kardinala, najizglednjih kandidata za preuzimanje katedre rimskog biskupa, od kojih neki, kao što je bio slučaj s Giovannijem Battistom Montinijem i Josephom Ratzingerom, stvarno i budu izabrani.

U svjetskim medijima uoči predstojećih konklava najviše se spominju imena sljedeće dvanaestorice kardinala:

ANGELO SCOLA (71), Italija, kardinal od 2003. godine. Od 2002. do 2011. bio je venecijanski patrijarh, a zadnje je dvije godine na čelu milanske nadbiskupije, najveće u Italiji. Smatralo ga se ‘papabilnim’ i na prošlim konklavama. Nadbiskupije Venecije i Milana zajedno su dale trojicu posljednjih talijanskih papa (Ivana XXIII., Pavla VI., Ivana Pavla I.) i Scola se među talijanskim kardinalima smatra najizglednijim kandidatom za ispražnjenu katedru rimskog biskupa. Uz bogato pastoralno iskustvo, Scola je i član nekoliko vatikanskih kongregacija. Ima impresivan ‘curriculum vitae’ koji uključuje i mjesto rektora Lateranskog sveučilišta. Pripadnik je konzervativne struje i nagađa se da bi bivšem papi Ratzingeru njegov izbor sigurno bio po volji. Dobri poznavatelji prilika u Crkvi kažu da je Scola najbliže nečemu što bi se moglo nazvati favoritom u predstojećim konklavama.

GIANFRANCO RAVASI (70), Italija, kardinal od 2010. Posljednjih pet godina predsjednik je Papinskog vijeća za kulturu. Vratio je Vatikan i Crkvu na mjesto koje joj je nekada pripadalo u svijetu visoke kulture. Mediji pišu da se radi o jednom od najobrazovanijih kardinala, odličnim komunikatorom široka kulturna zaleđa koji ima bogato kurijalno iskustvo, ali mu je minus to što nema pastoralno. Jedan je od umjereno konzervatvnih članova Kardinalskog zbora i mogao bi biti most između konzervativaca i progresivaca u Vatikanu, ali pitanje je hoće li možebitna pojava drugog za redom “klasičnog europskog intelektualca” na čelu Crkve biti poželjna kardinalima.

PETER TURKSON (64), Gana, kardinal od 2003. U dobi od 48 godina postavljen je za nadbiskupa Cape Coasta. Prije tri godine taj široko obrazovani poliglot imenovan je čelnikom Papinskog vijeća Iustitia et pax i najviše je rangirani afrički kardinal u vatikanskoj kuriji te jedini s crnog kontinenta koji se smatra papabilnim. Član je nekoliko kongregacija i pontifikalnih vijeća. Vatikanisti ga opisuju kao vrlo skromnog i otvorenog čovjeka s profinjenim smislom za humor. Jedan je od liberalnijih kardinala. Nakon odreknuća Benedikta XVI. dao je intervju za britanske novine u kojima je govorio što bi poduzeo kao Papa, čime je prekršio nepisano pravilo da nema samoisticanja uoči konklava i umanjio si izglede za izbor.

LEONARDO SANDRI (69), Argentina, kardinal od 2007. Bivši vatikanski diplomat, nuncij u Venezueli i Meksiku, posljednjih je šest godina na čelu Kongregacije za istočne Crkve. Javnosti je poznat kao vatikanski dužnosnik koji je mnoštvu na Trgu svetog Petra objavio smrt Ivana Pavla II. Član je još nekoliko vatikanskih kongregacija i pontifikalnih vijeća. Roditelji su mu talijanski iseljenici, što ga geopolitički čini gotovo idealnim kandidatom. Najveći mu je nedostatak, možda i presudan, to što nema baš nikakva pastoralna iskustva jer je cijelu karijeru u diplomatskoj ili kurijalnoj službi. Budu li kardinali za novog Papu tražili odličnog administratora i operativca, Sandri bi mogao biti njihov izbor.

OSCAR MARADIAGA (70), Honduras, kardinal od 2001. Nadbiskup je Tegucigalpe već 20 godina. Tog salezijanca doživljavalo se papabilnim već i na prošlim konklavama, a za mnoge je sada najistaknutiji latinoamerički kandidat. Smatra ga se progresivcem. Kao i gotovo svaki južnoamerički prelat, osjetljiv je na socijalne nepravde i strastven u borbi protiv njih. Dio medija doživljava ga kao zvijezdu Crkve u Latinskoj Americi i opisuju ga kao latinoameričkog Wojtylu. Predsjednik je međunarodnog Caritasa i vatikanski predstavnik u odnosu sa MMF-om i Svjetskom bankom u pitanju duga Trećeg svijeta. Govori pet stranih jezika i vjerojatno ima najbogatije iskustvo u međunarodnim odnosima od svih kardinala.

ODILO SCHERER (63), Brazil, kardinal od 2007. Od iste je godine nadbiskup Sao Paola, najveće brazilske dijeceze i jedne od najvećih u svijetu. Smatra ga se pripadnikom umjerene struje u Crkvi. Sin je njemačkih iseljenika. Ima i iskustva u rimskoj kuriji u kojoj je službovao od 1994. do 2001. godine u Kongregaciji za biskupe. Brazil je najveća katolička zemlja na svijetu, ali i ona se suočava s padom broja vjernika, pa mediji smatraju da izbor brazilskog Pape mogao biti velik poticaj u suprotnom pravcu. Po analitičarima, najveći mu je minus to što je relativno mlad, a i mogućnost da bi ga zbog roditelja mnogi smatrali drugim njemačkim papom za redom.

JOAO BRAZ DE AVIZ (65), Brazil, kardinal od 2012. Prefekt Kongregacije za institucije posvećenog života od 2011. Prije toga je sedam godina bio nadbiskup Brazilije. Kao mlad svećenik naišao je na oružanu pljačku i u unakrsnoj vatri teško je ranjen. Mecima su bili probijeni plućno krilo, crijeva i oštećeno oko. U mladosti je koketirao s teologijom oslobođenja. Iako je, kako pišu mediji, donio svježinu u vatikansku kuriju, upravo bi mu činjenica da je relativno “svjež” kardinal mogla predstavljati prepreku u mogućem izboru.

MARC OUELLET (68), Kanada, kardinal od 2003. godine i po analitičarima najveći favorit nakon Scole. Od 2002. do 2010. bio je nadbiskup Quebeca, a potom je imenovan prefektom Kongregacije za biskupe. Konzervativac, mediji ga opisuju kao “Ratzingerova klona”. Kao prefekt Kongregacije za biskupe, Ouellet je zadnje tri godine imao glavnu ulogu u imenovanju biskupa i nadbiskupa, od kojih će mu se neki pridružiti u konklavama, što bi moglo značiti da ima dobru izbornu bazu. Opisuju ga kao smjernog i srdačnog intelektualca i poliglota. Ima i desetogodišnje misionarsko iskustvo u Južnoj Americi, čime mu se otvara mogućnost da u Crkvi spoji Prvi i Treći svijet. Minus mu je to što njegovo upravljanje kvebečkom nadbiskupijom nije ocijenjeno baš uspješnim, to jest nije uspio zaustaviti pad broja katolika u dijecezi. Godine 2011. u jednom je intervjuu rekao da bi za njega izbor za Papu bio “noćna mora”. Gledajući opseg posla i odgovornost Benedikta XVI. papinstvo ne izgleda “jako privlačno”, kazao je.

TIMOTHY DOLAN (62), SAD, kardinal od 2012. Newyorški nadbiskup od 2009., a prije toga je sedam godina bio nadbiskup Milwaukeeja. Predsjednik je Američke biskupske konferencije. Časopis Time uvrstio ga je među 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu u 2012. Medijski je vrlo eksponiran i odličan je komunikator. Čvrsti je konzervativac. Prošle je godine održao govor na temu nove evangelizacije pred Kardinalskom zborom i impresionirao je sve, čak i Papu. Američki vatikanisti kažu da je prvi pravi papabilni američki kardinal. Vrlo je srdačan, bučan i veseo, što se odlično uklapa u New York, ali je pitanje koliko pristaje u Vatikan. Minus mu je nacionalnost jer još uvijek postoji suzdržanost prema mogućnosti da Papa dolazi iz supersile. Navodno mu i talijanski jezik ne ide baš tečno.

CHRISTOPH SCHOENBORN (68), Austrija, kardinal od 1998. godine, potomak jedne od vodećih aristokratskih obitelji Habsburške Monarhije. Bečki nadbiskup od 1995. Taj dominikanac jedan je od rijetkih kardinala koji se od početka protivio prikrivanju pedofilskih skandala u Crkvi i tražio duboke i temeljite istrage. Papabilnim su ga smatrali i uoči konklava 2005. Opisuju ga kao pomirljivog pragmatika, urbanog, hrabrog i inteligentnog, bližeg umjerenoj nego konzervativnoj struji. Godine 2010. izazvao je polemike u Crkvi zbog kontroverznog “privatnog” posjeta Međugorju koji uopće nije najavio mjesnom biskupu Ratku Periću. Poslije se ispričao zbog toga. Prednost mu je bogato pastoralno iskustvo i vjerojatno je najjači europski kandidat izvan Italije. Kao minus bi mu se moglo uzeti osipanje broja vjernika u Austriji i neki loši administrativni potezi u njegovoj dijecezi.

PETER ERDO (60), Mađarska, kardinal od 2003. Konzervativac. Bio je najmlađi član Kardinalskog zbora sve do 2010. Na čelu Ostrogonsko-budimpeštanske nadbiskupije od 2002. Uspon u karijeri mu je bio meteorski. S 47 godina je zaređen za biskupa, s 50 je već bio nadbiskup, a tek koji mjesec nakon 51. rođendana proglašen je kardinalom. Već je odradio dva petogodišnja mandata na čelu Europske biskupske konferencije, što znači da među europskim kardinalima, a njih je u konklavama najviše, uživa velik ugled. Pripadnik je crkve koja je bila žestoko proganjana u komunizmu, a s obzirom na položaj zemlje iz koje dolazi, na razmeđu zapadne i istočne Europe, nije čudo da je predvodnik u odnosima Katoličke s pravoslavnim crkvama. Pokrenuo je i redovne dvogodišnje susrete europskih i afričkih biskupa, pa i na tom kontinentu dobro kotira. Mnogi bi kardinali mogli misliti da je premlad za Papu, a piše se i da je odličan iza scene, ali da se u odnosima s medijima ne snalazi najbolje.

LUIS TAGLE (55), Filipini, nadbiskup Manile od 2011. Kardinalom je imenovan na posljednjem konzistoriju Benedikta XVI. prije četiri mjeseca. Međutim, već s 44 godine bio je imenovan biskupom Imusa, filipinske dijeceze koja broji 2,2 milijuna vjernika, a tamo je oduševio pastvu obilazeći biskupiju na biciklu i pozivajući prosjake da pođu s njim na ručak u biskupski dvor. Velika je nada Crkve u Aziji. Karizmatičan, vješt komunikator, u njegovoj domovini kažu da ima “um teologa, dušu glazbenika i srce pastira”. Pripadnik je umjerene struje među kardinalima, ali kažu da razumije suvremene ideje i da je čovjek Crkve za 21. stoljeće. Simbolizira rast katolicizma izvan Zapada i, iako mlad, ima dosta iskustva u kvalitetnom upravljanju velikim dijecezama. No, godine su mu ujedno i najveći minus i mnogi bi kardinali mogli pomisliti da će biti “odličan Papa.. jednog dana”.

fena