Izvor fotografije: Prometej.ba
Da bi se samoodržala, društvena zajednica mora veličati svoje postojanje bilo putem laži, bilo putem istine. Ne postoji zajednica koja sebe konstituiše i doživljava samo putem istine. Racionalno i logički organizirane i objašnjene laži izgledaju istinitije od bilo koje istine
U sociologiji, norme ili društvene norme predstavljaju pravilnik ili uputstva prikladnog i prihvatljivog djelovanja, ponašanja i općenito življenja u određenoj zajednici. Dakle, društvene norme reguliraju sveukupno egzistiranje u zajednici ljudi čime se jasno definiraju ponašanja i društveni odnosi kako bi se održao uspostavljeni red društvenog života. Postoje formalne i neformalne norme. Formalne su pravno regulirane i pojedinca prevashodno tretiraju u njegovom pravno-društvenom individualitetu, dok su neformalne norme regulirane kulturom, tradicijom i ideološki kodificiranom stvarnošću i pojedinca prevashodno tretiraju kao dio određenog kolektivitieta, dakle u skladu sa kolektivnim identitetom.
Sociološki, norma jeste čisto društveni proizvod nastao iz potrebe ljudi, putem zajedničkog dogovora, da organiziraju funkcionalan socijalni život. Norma može, dakako, biti utvrđena na osnovu prirodnih zakona, na najboljim rješenjima života u zajednici, može biti u skladu sa zdravim čovjekovim potrebama, ali i dalje, norma jeste čisto ljudski proizvod koji nije zatečen u svijetu, već je nastao na osnovu stanovitih potreba, pobuda i shvatanja čovjeka. I, naočigled, norme ne predstavljaju ništa problematično jer osiguravaju funkcionalan život u zajednici, jer život bez normi i organiziranog reda u zajednici nije moguć. Međutim, problem s normom jeste upravo taj što se čini isuviše očiglednom, samorazumljivom, prirodnom datošću i ispravnoću. Stoga, pod krinkom samorazumljivosti i očiglednosti, norma predstavlja savršen mehanizam društvene kontrole. Prioritetna nakana svih sistema kontrole, a takav je gotovo svaki kolektivitet, jeste u potpunosti prikriti konstruktivističku prirodu norme, odnosno njenu arbitrarnu narav. Kako bi norma ovladala sviješću, a ne svijest normom, odnosno kako bi se stvorio pokornički i sljedbenički subjektivitet, a ne slobodan i kritički, norma se mora doživjeti kao nešto naturalno, jedino normalno, izvorno i istinito. Jer, ukoliko se shvati da način na koji živimo i razmišljamo nije prirodan, već normativan, direktno se dovodi u pitanje i skrnavi postojanost, autoritativnost i snaga izvora i referentne tačke norme – kolektivnog identiteta.
Bila formalna ili neformalna, da bi zaživjela, norma mora biti općeprihvaćena, bilo spontano, bilo kroz mehanizme prisile. Posebno kada je riječ o neformalnim normama, one koje su izrazito važne za određenu zajednicu, uzdižu se na nivo transcendirajućeg statusa, prirodne i samorazumljive „činjenice“ postojanja. Poprimajući metafizičko, primordijalno utemeljenje, norma prestaje biti norma i postaje činjenica postojanja. Tom preobrazbom, norma se prestaje doživljavati kao društveni konsenzuns, već se shvata kao datost sama po sebi, dakle apsolutna i jedina ispravnost.
Vjerovanje u apsolutnu ispravnost norme jeste način da se kolektivni identitet održi. Kroz povijest, najveća čovjekova borba, bilo kroz nasilni ili nenasilni čin, jeste borba za očuvanjem i potvrdom kolektivnog identiteta. Interesantno jeste da se ta borba dešava na svim poljima čovjekovog bivstvovanja: kroz kulturu, medije, odgoj, obrazovanje, socijalizaciju, navike, vjerovanja itd. Koje ime nadivamo, kako sjedimo, kako jedemo, kako vodimo ljubav, kako se oblačimo, u šta vjerujemo, kako razmišljamo, šta osjećamo – sve su ovo polja koja kolektivni identitet prisvaja i normira.
Pretjerano aktualiziranje kolektivnog identiteta dovodi najčešće do minimaliziranja, ako ne i poricanja vlastitog individualnog identiteta. Kolektivni identitet nastoji poništiti stvarni identitet pojedinca, dakle ono što pojedinac jeste u svojoj jedinosti, po jedinstvenosti svoga biološkog i duhovnog bića. Mađarsko-francuski etnolog Džordž Devero tvrdi kako usvajanje snažnog kolektivnog identiteta jeste prvi korak prema odricanju od zbiljskog identiteta. Ako čovjek nije ništa dugo, ili ako je najprije Spartanac, kapitalist, proleter, budist, vrlo je blizu toga da bude niko i ništa, dakle da potpuno poništi svoj zbiljski identitet. Kolektivni identitet oduzima mnogo onoga što je autentično čovjeku iako ga ubjeđuje u suprotno – da čovjeku daje ono što je autentično. Sve što regulira, kontrolira i dirigira pravom na postojanje, na život i smrt jeste čista represija, totalitarizam i ne može biti autentično, životodavno.
Bez mehanizma nametanja, bilo ono latentno ili manifestno, suptilno ili transparentno, ne može opstati niti jedan poredak. Nametnuta norma jeste okosnica kolektivnog identiteta. Proces nametanja se nastoji prikriti time što se norma predstavlja kao imanentan i logičan dio naših života, nešto sa čim je svijet nastao, sa čim smo rođeni, što je prirodan izraz naših bića, a što je svoj konačni i pravi oblik poprimilo procesom pravilnog odgoja. Oglušenje ili odstupanje od norme time znači napad na ono što je izvorno, napad na kolektivni identitet koji se gotovo uvijek pokušava uzdići na nivo svetosti, univerzalnosti i primordijalnosti. Kolektivni identiteti žele ispravnost prisvojiti za sebe. Koliko postoji identiteta, toliko postoji i ideja „ispravnosti“. Erik Hobsbom u knjizi „Izmišljanje tradicije“ kaže da moderne nacije „obično tvrde da su suprotni svemu novom, naime ukorenjeni u najdublju starinu i suprotni svemu konstruisanom, naime, da su to ljudske zajednice toliko ‘prirodne’ da ne traže nikakvu definiciju, nego samo potvrđivanje“. Isti je slučaj i sa svim kolektivnim identitetima koji uzdižu sebe na neki nivo posebnosti u najširem smislu. Da bi određena društvena zajednica održala svoje kontinuirano postojanje ona mora računati na barem neki osjećaj izvjesne posebnosti i jedinstvenosti. Da bi se samoodržala, društvena zajednica mora veličati svoje postojanje bilo putem laži, bilo putem istine. Ne postoji zajednica koja sebe konstituiše i doživljava samo putem istine. Racionalno i logički organizirane i objašnjene laži izgledaju istinitije od bilo koje istine. Zašto? Najprije zato što odgovaraju na emocionalne potrebe, te zato što pothranjuju čovjekova prvobitna uvjerenja. Pored toga, laži su, mnogo više od istina, „logičnije“ struktuirane jer imaju prostor za kreativnost koristeći najuvjerljivija i najkreativnija objašnjenja i retorička sredstva, dakle da time odgovore na ono što publika želi čuti. Istina se, najčešće, poziva na istinu, na samu sebe, bez mogućnosti retoričkog estetiziranja, kreativnog uljepšavanja i prilagođavanja i često je u suprotnosti sa onim što publika želi čuti. Bila lažna ili istinita, ispravna ili pogrešna, ljudi vole pravila i čvrste oslonce, jasno omeđen okvir i sistem vrijednosti, jer im čvrsto utvrđene norme, pravila i sistemi daju privid stabilnosti, osjećaj sigurnosti, jer norme misle umjesto njih, jer norme žive njihove živote. To je sljedbenički ili pokornički mentalitet koji ne može da vidi stvarnost kakva jeste.
Stvarnost je mnogo obuhvatnija i kompleksija od bilo kojeg ideološkog sistema, a namjera svakog ideološkog sistema jeste da obuhvati stvarnost u totalitetu, da osigura konačno tumačenje, objašnjenje i verziju stvarnosti. Najprepoznatljivija strategija takvih ideoloških tumačenja stvarnosti jeste strategija pojednostavljenih normi i kategorija koje se profiliraju putem razlika kojima se daje esencijalistički status, metafizička utemeljenost u bitku, iskonu, u univerzalnom i apsolutnom. Čovjek je sklon pojednostavljivanju stvarnosti kako bi vjerovao da je bolje razumije, te stvara banalne, krute, čvrsto omeđene i „jasne“ razlike kojima upisuje metafizički smisao i značenje. Upisivanja izmišljenih značenja razlikama među ljudima, dovelo je do najvećih zločina u povijesti, a unatoč tome, još uvijek ne možemo da ne mislimo „zločinačkim“ mentalitetom. Jedna prosta razlika, kao što je boja kože, može proizvesti bezbroj konotacija i te konotacije instrumentalizirati u najrazličitije svrhe. Prosta razlika tako postaje instrument izmišljenim značenjima koji imaju za cilj učvrstiti kolektivni identitet. Bez značenja koji se daje običnim razlikama, nema ni čvrstog identiteta.
A šta se desi kad se razlika javi unutar vlastite grupe? Kad se svojstvo „drugog“ i „drugačijeg“ pojavi u našim redovima? Norma je sredstvo koje grupu drži na okupu. Pokušaj odstupanja od norme znači napad na grupu u cjelini, ogrješenje o „svete“ principe zajednice. Zašto kolektivnim identitetima toliko teško pada ukoliko pripadnik kolektiva nije onakav kakav mora da bude? Zašto se različitost ne može prihvatiti, već se potpuno odstranjuje ili odbacuje? Član kolektiva koji ne slijedi norme kolektiva, koji je različit ili drugačiji, ne samo da više ne može biti član, već biva do kraja sataniziran. Oni koji izlaze iz okvira statusa quo, koji svojim karakternom i intelektualnom različitošću ne mogu da prihvate normiranu stvarnost kolektiviteta, ne samo da bivaju ekskomunicirani i osuđivani, već se oni i emocionalno zlostavljaju. Napadom na njihov moralni integritet, zdravorazumno ponašanje, na specifikum njihove osobenosti, oni se moraju stidjeti svoje različitosti jer ona skrnavljuje vjekovna dobra, običaje i apsolutnu monolitnu istinu. Razliku kolektivni identitet doživljava kao napad, napad na njegovu čvrstu postojanost utemeljenu u istini i ispravnosti koja razlikom biva iznevjerena i time problematizirana. Da različitost ne bi uzela maha, njoj se mora suprotstaviti do mjere da pojedinac koji se razlikuje mora osjetiti pritisak, nelagodu, nepodnošljivost i stid od vlastitiog subjektiviteta koji ne odgovara kolektivnom subjektivitetu. Crna ovca mora imati osjećaj da je „crna“ i ne smije svoju različitost doživljavati kao nešto normalno, a kamoli njome se ponositi. Kolektiv se protiv odstupanja od pravila kolektiviteta bori, ne samo ubjeđivanjem u potpunu ispravnost naših pravila, nego i nametanjem straha od gubitka, osude i usamljenosti. Što je strah veći, to je autoritet snažniji i održiviji. Strah čuva norme. Ali pošto čovjek ne može živjeti s osjećajem konstantnog staha, on od svoga straha pravi poželjna osjećanja, nesvjesno opravdavajući time represiju koja se vrši nad njim. Tako strah postaje unutarnje moralno osjećanje, pretvara se u unutarnji moralni glas koji nam govori šta je dobro, a šta loše. Tako, umjesto plašljiva, čovjek postaje moralna osoba, poslušna prema nametnutim i izmišljenim vrijednostima koje smatra, ustvari, prirodnim i jedinim ispravnim. Prema tome, pošto osjećamo strah od različitosti, ne biti različit, tim procesom transformiranja neugodnog osjećaja (strah) u ugodno (moralnost), postaje najveća moralna vrijednost.
Zanimljivo je da pritisak i osuda prema onima koji se razlikuju ne dolazi samo sa vrha, iz centra, nego sa svih strana. Kako nam je u svojim djelima pokazao Mišel Fuko, moć kolektiviteta nije centrirana, nema jedan vrhunaravni izvor, već dolazi sa svih strana. Nadzor i kažnjavanje ne dolazi s jednog mjesta. Moć nije sažeta, već je ona kapilarno rasprostranjena. Svak svakog nadzire i kažnjava, jer norma jedino može opstati kada se od nje ne može sakriti. Moć kolektivne norme jeste što ona zaposijeda i ulazi u svaki segment života. Ključni proces discipliniranja jeste socijalizacija. Što je više osoba socijalizirana, a to znači što je više nadzirana, kontrolirana, „normalna“, to je njen kolektivni identitet jači i manje su šanse za različitost i odstupanje. Zato svako društvo toliko insistira na programu socijalizacije koji je društveno reguliran, jer je to fabrika za discipliniranje subjekata „normalnog“ ponašanja i jakog kolektivnog identiteta.
Važno i neizbježno mjesto svakog jakog kolektivnog identiteta jeste priča o predcima. Zajednice koje počivaju na tradicionalizmu običaje predaka smatraju svevremenim zakonom koji se moraju poštovati samo zato što su prastari, pa je bilo kakvo odstupanje od zakona i običaja predaka ustvari promjena na gore. Citirajući Lowieva, Devero u knjizi „Komplementaristička etnopsihoanaliza“ navodi: „Čovjek nije sazdan tako da čini ono što je razumno samo zbog toga što je razumno. Mnogo je lakše činiti nešto iracionalno i to samo zbog toga što se to oduvijek tako činilo“. Predci su važni u onaj mjeri u kojoj personificiraju normu. Mi se ne identificiramo sa predcima, već s normom koju oni utjelovljuju. Pored toga, tu je snažno prisutna i sakralizacija porijekla, krvi i krvne povezanosti. U šta se drugo možemo uopće ugledati nego u oličenje moje norme koja nosi moju krv i moje porijeklo. Ugledanje i poštivanje predaka jeste u funkciji toga da nas život ne odvede u „stranputicu“, odnosno da bi kolektivni identitet, kao apsolutna ispravnost, održao svoju postojanost.
Šta je s nepripadajućim skupinama? Šta je sa onima koji odbijaju ući u bilo kakav omeđen prostor pripadnosti? U bosanskohercegovačkom društvu gotovo da je neshvatljiva kategorija društvene i ideološke nepripadnosti. Gotovo da je nemoguće razumjeti da određena osoba nema čvrst ideološki okvir, jasno normiran sistem ponašanja i razmišljanja. Kolektivni mentalitet uvijek pokazuje tendenciju da svakog čovjeka smjesti u određenu kategoriju, da mu nametne određenu pripadnost. To su pretežno ksenofobni, konzervativni, pa i esencijalistički mentaliteti koji ne mogu da shvate da ako nije s nama, ne mora nužno biti protiv nas, da ako ne razmišlja kao mi, ne mora nužno razmišljati neispravno i iskrivljeno. Osobe koje ne pripadaju nikome su vjerovatno najomraženije, jer se smatra da se lažno predstavljaju i pretvaraju da ne pripadaju nikome. Zbog toga je takvim identitetima koji se nalaze u međuprostoru identitetska pozicija najnepovoljnija, ali intelektualna pozicija najpovoljnija. To su umovi koji normu shvataju funkcionalno, a ne kao nužnost. Jedna od najneispravnijih uvriježenih tvrdnji jeste – uspio je slijedeći norme. Prvo, uspjeh se ne može univerzalizirati i intersubjektivno objektivizirati jer je uspjeh, prije svega, subjektivni doživljaj samoostvarenja. Drugo, niti jedno veliko, revolucionarno i originalno postignuće nije proisteklo iz slijeđenja normi. Niti jedan veliki um nije velik jer je slijedio norme. Velik je zato što je njegovo/njeno biće preveliko da stane u usku normativnost sistema mišljenja i kolektivnih identiteta.
Zašto kolektivnim identitetima toliko teško pada ukoliko neko iz naše grupe nije onakav kakav bi „trebao“ da bude? Zašto je različitost i drugačije percipiranje stvarnosti najveći grijeh prema kolektivnom identitetu? Zašto se na različitost gleda kao na nenormalnost i negativnu pojavu? Prevashodni razlog tome jeste što bi prihvatanjem različitosti ugrozili postojanost naše istine. Ne može se prihvatiti da postoji više istina jer bi time naša istina izgubila na značaju. Time bi, dakako, izgubili kontrolu nad ponašanjem ljudi, jer subjekt koji ne misli dogmatski jeste „opasan“, „revolucionaran“, „buntovan“, „devijantan“ subjekt. Zajednicom se može kontrolirati samo ukoliko ne propitujemo norme zajednice. U psihološkom smislu, gori su naši koji se ponašaju i misle različito, nego oni koji ne pripadaju nama. Prema „drugačijim“ našim ponašamo se gore nego prema onima koji nisu dio nas. U psihologiji, takav postupak se naziva efektom crne ovce. To je tendencija članova grupe da negativnije sude o članovima vlastite grupe koji su „devijatni“, nego o članovima neke druge nama različite grupe. Pored toga što se na razlišitost gleda kao na grijeh i nenormalnost, efekt crne ovce motiviran je i time što ćemo se u grupi dodatno afirmirati ukoliko preziremo različitost, pogotovo onu koja se pojavila u našim redovima. Prvo, osjećat ćemo se bolje jer slijedimo ono što je „ispravno“, a odbacujemo ono što je „neispravno“. Drugo, naša grupa će nas pozitivnije vrijednovati ukoliko se osuđivački i s velikim prezirom postavimo prema različitosti. U tom smislu, kolektivnom identitetu je ponekad i potreban otpadnik, jer neidentificiranje sa otpadnikom potvrđuje vlastitu pripadnost i osjećaj posebnosti i ispravnog koračanja pravim putem jer se slijede zadata pravila zajednice.
Naravno, bez općevažećih konvencija i normi funkcionalan život u zajednici nije moguć. Mora postojati određena organiziranost u skladu sa izvjesnim zakonom i redom koji regulira naše društvene živote. I to je sve. Ništa izvan, iznad, oko i pored toga. Pravila izvan svoje socijalno-funkcionalne uloge jesu represija koja u velikom broju slučajeva nastoji kontrolirati cjelokupno čovjekovo bivstvovanje, čak i one životne elemente i procese koji bi trebali biti najintimniji i o kojima bi čovjek morao sam odlučivati. Pojednostavljeno, represivni kolektivni identiteti, kakvi jesu većina, nastoje ući u naše krevete, naše toalete, naše utrobe, upravljati našim osjećanjima i elementarnim potrebama. To je najveće bioetičko pitanje, pitanje apsolutne kontrole nad golim životom, nad elementarnim biološkim procesima, nad tijelom i tjelesnim, nad krajnje individualnim, nad najintimnijim stvarima i odnosima, nad pravom na život i smrt itd. Jer to je mjesto stvarne i apsolutne kontorle – goli život.
Ahmed Isanović, Prometej.ba
