Kultura

Virginia Woolf rođena je 25. januar 1882.

Virginia Woolf (London, 25. januar 1882. – rijeka Ouse kod Rodmella, 28. mart 1941.) engleska je književnica, jedan od ključnih autora narativnoga modernizma i osnivačica feminističke književne kritike.
Rođenu u uglednoj viktorijanskoj intelektualistički nastrojenoj porodici Stephen, Adelaidu Virginiju Stephen odgajali su uglavnom privatni učitelji. Nakon smrti oca Leslieja Stephena, poznatog književnog kritika i izdavača, seli se sa sestrom Vanessom u Bloomsbury, područje središnjega Londona koje je, u tokom vremena (a najviše u međuratnom razdoblju) postalo okupljalištem jednoga sloja britanske inteligencije. Godine 1912. Virginia se udaje za izdavača, pisca i društvenoga aktivista Leonarda Woolfa. Uskoro objavljuje svoj prvi roman, “The voyage out”, 1915., koji nije donio veći kreativni proboj, ali je postavio neke od njenih dominantnih tema i vidova izričaja: lirski pristup zbilji i introspekciju u analizi fluktuirajućih stanja ljudske (posebno ženske) psihe. Otprilike iz toga doba datiraju prvi snažniji živčani slomovi i napadaji duboka psihičkoga raskola koji su je pratili do konca života i koji bijahu i uzrokom njena samoubistva. Kao vid radne terapije Virginia Woolf i njen suprug osnivaju “Hogarth Press”, nezavisnu nakladu koja je trebala služiti afirmaciji avangardnih i marginaliziranih pisaca.
Poslije još dva romana (“Noć i dan”, 1919. i “Jakovljeva soba”, 1922.) , slijede veliki ostvaraji književnog modernizma: romani “Gospođa Dalloway”, 1925., “Svjetionik”, 1927., “Valovi”, 1931. te zbirke eseja i književnih kritika, “Svoj vlastiti prostor”/”A room of one's own”, 1929., “Tri gvineje”/”Three guineas”, 1938.
Njeni su romani visoko eksperimentalni: na više mjesta radnja, koja je počesto svakodnevna i uobičajena, rastače se u svijesti (ženskih) protagonista; snažan lirizam i jezična virtuoznost stvaraju dojam svijeta prebogatoga vizualnim i drugima senzornim asocijacijama, kao i senzibilne likove uronjene u neprestano preispitivanje smisla vlastite doživljajnosti i opstojnosti same. Po svjetonazoru mješavina epikurejskoga materijalista i bergsonovskoga idelaista, kao i estet na tragu Waltera Patera – Virginia Woolf u svojim je romanima kreirala svijet uglavnom ograničen na intelektualiziranu englesku višu srednju klasu, ali univerzalan po dosegu za pažljivijega čitatelja. Sama je radnja često banalna: gospođa Dalloway sprema zabavu i sijelo, a cijela se radnja vrti oko toga događaja; u “Svjetioniku” je opisan izlet gđe Ramsay s brojnom obitelji, kao i tvorački napor slikarke Lily Briscoe; “Valovi” su zbirka lirskih solilokvija šestero prijatelja. Pjesnički recitativi pretvaraju taj roman u nešto nalik na poemu u prozi.
Zbirke kritika i eseja Woolfove su još uticajnije, bar od 70-ih godina. U njima je zasnovala feminističku književnu kritiku, a ton u njima varira: s jedne se strane pojavljuju, faktografski zasnovane, lamentacije o zapostavljenosti žena i njihovoj onemogućenosti u umjetničko-tvoračkim procesima; s druge pak strane Woolfova inzistira da je “ženska”, kao i “muška” umjetnost zapravo androgina, pa je sloboda izražaja ženskoga iskustva i percepcije svijeta marginalna: pravi umjetnik nadrasta spol. Ovdje je Virginia Woolf pokazala smjesu zrele kritičnosti i naivnosti: izrazito maskulini autori kao Melville ili Faulkner teško da se mogu utrpati u koš dvospolačkoga vidozora. S druge strane, Virginia Woolf sjajno je raščlanila i ilustrirala historijsku datost “ženske sudbine” koja je mnoge potencijalne kreativne osobnosti osudila na skučenu i samo djelomice ostvarenu egzistenciju.
Njen pozniji rad uključuje konvencionalniji roman “Godine”, 1937. (ne baš uspjelo djelo), te posljednje veliko ostvarenje, roman “Među činovima”/”Between the acts”, 1941. godine. Opet snažno eksperimentalnu prozu u kojoj su sažete Woolfine opsesivne teme: rekreacija svijeta kroz visoko metaforizirani jezik; seksualna ambivalencija i, najvažnije – meditacija o protoku vremena i života, utjelovljena u fikcionaliziranom i estetiziranom prikazu skoro cijele engleske historije. Mučena napadajima duševne bolesti (slušne i vizualne halucinacije, duboka depresija), još pojačanima izbijanjem 2. svjetskoga rata, Virginia Woolf počinila je samoubistvo utapljanjem u rijeci Ouse, kraj imanja u Rodmellu u Sussex.
Ocjena djela Virginije Woolf nije laka zbog više činitelja, a najvažniji su politički i društveni: njeni su romani i kritički tekstovi doživjeli snažno osporavanje poslije rata, pa je bila žestoko kritizirana kao snobovska plava čarapa, a njen fikcionalni svijet kao sredstvo utaživanja vlastite egocentrirane senzibilnosti bez većeg općeljudskoga značaja. Njihalo se zanjihalo u suprotnomu smjeru u 70-ima, kada je na valu feminizma ponovo potvrđena kao velika književnica, no mahsuz kao preteča feminističke ideologije. Poslije svih poricanja i uzdizanja, izgleda da je postignut kakav-takav konsenzus: Virginia Woolf nije među najvećima, ali je svakako jedan od velikih inovativnih pisaca 20. vijeka, dosega ostvaraja većega od, recimo, Hemingwaya ili Pasternaka (uz napomenu da su svake ovakve usporedbe nužno dvojbene). Kao “najengleskiji” engleski moderni pisac, ostavila je nesporna remek-djela u nekoliko romana, dvije ili tri knjige kritika i eseja, te u velikom dnevniku (“Diaries”, izdano 1977.- 1984. u 5 svezaka).
Glavni su romani Virginije Woolf prevedeni na bosanski, a nedavno su se pojavile i knjige njenih kritika i eseja.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close