Vildana SELIMBEGOVIĆ: (B)ANU i đikani

I to se dogodilo! Nakon sedmotomne ideološko-jezičke torture Dževada Jahića Akademija nauka i umjetnosti BiH presavila je tabak i osvjetlala vlastiti obraz. Riječ je, naravno, o povlačenju pokroviteljstva nad Rječnikom bosanskog jezika, koji obiluje jahićevskim definicijama od kojih se iole čestitom čovjeku okreće želudac od količine mržnje smještene u pojmove namijenjene – što je najtužnije – i djeci školskog uzrasta. Ne, neću upasti u njegovu zamku i ponavljati šta je i ko je ko za tituliranog doktora mržnje, o njegovim đikanima, četnikušama i balvangradskim mentalitetima pisalo se i govorilo nadugačko i naširoko, no izdvojit ću čini se najprecizniju definiciju njegovog učinka koju je zabilježio Dragan Bursać: “Dževad je uradio više za velikosrpsku homogenu jezičku politiku od šest saziva SANU zajedno. Njemu treba svaki srpski nacionalista podići spomenik. Učinio je da se akcija ‘Nisam Bošnjak, ali govorim bosanski’ pretvori u patetičnu grotesku. Pomogao je svakom jezičkoserbskom kvazičistuncu da se iskreno nasmije, a onda mrtav ozbiljan svom stadu pokaže šta to ‘zli Bošnjaci’ pripremaju i kako vide dobre i poštene Srbe.”

Koliko je to tačno, savršeno ilustrira reakcija Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. BANU je – očekivano – požurio da se pohvali kako “u potpunosti podržava i preuzima na sebe svu odgovornost za rad svog člana akademika Dževada Jahića i da stoji iza projekta višetomnog enciklopedijskog ‘Rječnika bosanskog jezika’, te da će kao najviša naučna institucija bošnjačkog naroda dosljedno braniti duhovne i kulturne interese tog naroda, a time i same države Bosne i Hercegovine, a među tim interesima prije svega i najviše braniti pravo tog naroda na sopstveni jezik, njegovo proučavanje i njegovo izvorno, historijsko i jedino vjerodostojno bosansko ime.” I nije to sve: BANU se prvo nije iznenadio odlukom o povlačenju ANUBiH-ovog pokroviteljstva, ali se onda ipak malo začudio i to “jer je mimo svih načela civiliziranih intelektualnih odnosa da jedna takva ugledna institucija, koja, osim toga, i nema dovoljnu kompetenciju upravo u pitanjima bosnistike, oduzima ovaj vid formalne podrške jednom uglednom bošnjačkom naučniku i to baš u vrijeme kada sva velikosrpska politička i politizirana naučna javnost, uz pomoć medija, protiv njega vodi bjesomučnu kampanju”. Ima još: nakon tlapnji o “najvećim projektima bosnistike” (Jahićevim!), BANU ruži ANUBiH pozivajući se – pazi sad! – na “norme ponašanja u društvu kakvo je bosansko, u kojem je neophodna maksimalna tolerancija i sloboda”. Trebam li napominjati kako je u nastavku lekcija iz najnovije historije i zaklinjanje u Bosnu kao državu, njezinu opstojnost i ukupnu duhovnost, da ne nabrajam dalje.

BANU je, sjećamo se, osnovan ne tako davne 2011. kao jedan od projekata osovine Mustafa Cerić – Muamer Zukorlić, u vrijeme kada se nazirao kraj Cerićevog skoro pa dvodecenijskog reisovanja. Zukorlić je i tada kao i danas bio muftija, što mu i na tablicama džipa piše. O ovom paru blizanaca s političkim ambicijama manje-više sve se zna: Cerić se posve neuspješno kandidirao za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH i onda sebi osnovao “svjetski bošnjački kongres”, Zukorlić se i dalje paralelno predstavlja kao “glavni muftija IZ-a u Srbiji i bošnjački političar”. BANU su osnovali u Novom Pazaru, gdje su zadržali odjeljenje, a sjedište je namijenjeno Sarajevu: Dževad Jahić je u takvoj konstelaciji odnosa i snaga očekivano i nimalo začuđujuće jedan od senatora Akademije. Zaslužio je to bez sumnje i svojim Rječnikom. Predsjednik BANU je već dvije godine Muhamed Filipović.

I u vrijeme nastanka Cerić – Zukorlićevog BANU bilo je jasno da je riječ o ideološkom utočištu političkih nezadovoljnika. Još je jasnije bilo da je skoro 16 godina nakon Daytona politika SANU izvojevala pobjedu u gostima: u godinama rata ANUBiH je čuvao dostojanstvo hrama nauke i primao ideološke udare, hajmo reći i podnosio ih, mada ne treba griješiti dušu i ne priznati da je i u ovoj instituciji bilo posvemašnjih partijskih nagodbi. Ali je ANUBiH odolijevao, skupljajući makar mrvice naučnog dostojanstva čak i u onim sezonama kada je današnji predsjednik BANU vedrio i oblačio ovom institucijom. I dijelio pokroviteljstva. Kakva sve, evo vidimo i sada, kada je akademik Miloš Trifković pokazao i ljudsku i naučnu i akademsku hrabrost i potpisao Odluku Izvršnog odbora koji je na svojoj 34. sjednici skupio snage da Jahiću kaže – radi šta hoćeš, ali bez našeg pokroviteljstva. ANUBiH je, u saopćenju koje je naljutilo i Jahića i BANU, zatražio iz – reklo bi se – proceduralnih razloga da se ime ove institucije briše iz impresuma i “ni pod kojim uvjetima i ni u kakvoj formulaciji ne navodi” u budućim izdanjima. Kao razloge za ovaj čin, ANUBiH ističe podatak da ova institucija nije bila obaviještena, pa tako nije ni dala suglasnost za drugog pokrovitelja BANU. Očekivano i nimalo začuđujuće: ANUBiH je u svom saopćenju naveo da se i u ime oba pokrovitelja u šestom i sedmom tomu, objavljenim 2014, pojavio Muhamed Filipović i to – u ime ANUBiH-a – kao direktor Centra za leksikologiju i leksikografiju “iako mu je ta funkcija prestala 2013.”

Našao je ANUBiH – istražujući po vlastitim arhivama – još nepravilnosti, od trećeg toma pa nadalje, sve to naučno upakovao u “grubu povredu pokroviteljstva”, a usput se i ogradio od stručnih ocjena Jahićeve mržnje i pristojno priopćio da će taj dio prepustiti svome Odjeljenju humanističkih nauka. Možda griješim, ali ja sam saopćenje ANUBiH-a pročitala kao priliku cijeloj ekipi grubih povreditelja pokroviteljstva da se elegantno izvuku i da slučaj đikan prođe bez značajnije pompe, tim prije što je i ANUBiH-u kao i svima nama uostalom više no jasno da će samo mali dio javnosti i to ove obične, novinarske, da ne kažem pučke, reagirati, a da će znanstvenici kao i do sada dostojanstveno šutjeti. No, ne može to tako. BANU ne bi ni bio osnovan da nije potrebe da se raskošni talent širenja mržnje iskaže i obznani na sva zvona, da se ustvari BANU potakmiči sa SANU.

Znam, svako normalan se pita zar je ikome danas, 20 godina nakon Daytona, do takmičenja sa onim za što je SANU još uvijek sinonim: kolijevku mržnje i pokroviteljstvo nad ratovima iz devedesetih. Bojim se da jeste. I taj strah se čini opravdanim, jer da je drugačije, ne bismo svjedočili ni Rječniku sa đikanima ni otimačini BANU za pokroviteljstvo nad njim. A ANUBiH ne bi ni bio u situaciji da se povlači, jer Akademija koja drži do sebe ne bi ni pomislila da stane iza projekta koji je nesumnjivo najveći atak na bosanski jezik. Još preciznije: da je ikome u ovoj zemlji zaista stalo do bosanskog jezika, Rječnik ne bi ni bio (ne)djelo pojedinca, već upravo onog Odjeljenja za humanističke nauke ANUBiH-a. Ali to smo mi, društvo u tranziciji. Da ima nade svjedoči upravo časni čin ANUBiH-a i akademika Trifkovića. Ko zna, možda nam vrate i dignitet akciji – Nisam Bošnjak, ali govorim bosanski.

Oslobođenje

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close