Na prostoru zapadnog Balkana, na svakih stotinu studenata koji godišnje uđu u sistem viskog obrazovanja, može se očekivati da će svega trinaestoro njih završiti studije i pronaći posao u struci. Poslodavci najviše zamjeraju viskoškolskim ustanovama što svršeni diplomci nemaju praktičnog znanja niti bilo kakvog radnog iskustva, ali istovremeno, mali broj njih sarađuje s fakultetima kako bi se studentima obezbijedila stručna praksa, izvještava list Biznis&Finansije.
U godinama ekonomske stagnacije, koja je podjednako uzrokovana lokalnim i globalnim faktorima, gotovo svi ekonomski stručnjaci su saglasni da je jedan od načina da se podstakne privredni oporavak – ulaganje u ljude. Stoga je u cijelom regionu omiljena mantra političara kako je neophodno prilagoditi obrazovni sistem potrebama tržišta rada, ali postignuti rezultati ukazuju da se nije odmaklo daleko od prvih reformskih koraka na početku tranzicije.
„Institucije visokog obrazovanja u bivšim socijalističkim zemljama obično nisu u stanju da adekvatno odgovore na promjene na tržištu rada kroz reforme nastavnog plana ili usvajanjem novih nastavnih metoda, a oni koji pokušaju da to učine, često se doživljavaju kao prijetnja utvrđenim strukturama. Zbog loših nastavnih metoda, mnogi studenti koji završe fakultete ne posjeduju vještine koje odgovaraju potrebama tržišta rada“, jedan je od zaključaka studije „Visoko obrazovanje i tržište rada na zapadnom Balkanu“, koju je na teritoriji šest balkanskih zemalja tokom 2015. godine, zajedno sa svojim kolegama realizovao Vil Bartlet, gostujući saradnik u Londonskoj školi ekonomije i političkih nauka.
Ovo obimno istraživanje analizira probleme sa kojima se suočavaju diplomirani studenti prilikom uključivanja na tržište rada, kao i razloge za sve veći jaz između poslovnih vještina koje su stekli tokom studija i zahtjeva njihovih budućih poslodavaca. Dobijeni rezultati zasnovani su na ispitivanju 4.602 osobe koje su završile studije između 2010. i 2015. godine, kao i 1.074 ispitanika u regionalnim organizacijama koje zapošljavaju tek svršene studente, i predstavljeni su javnosti u najnovijem broju „Kvartalnog monitora“.
Gotovo polovina studenata u regionu upisuje društvene i humanističke nauke, menadžment i pravo, dok 24% upisuje nauku, tehnologiju, inženjerske nauke i matematiku (tzv. STEM predmete), što je približno na nivou prosjeka Evropske unije.
Sveukupno je u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji i Kosovu u akademskoj 2013-14. godini upisano oko 220.000 novih studenata, dok je manje od 116.000 akademaca završilo studije. Odnos novoupisanih prema svršenim studentima spada među najniže u Evropi, a sličan rezultat bilježe još Italija i Mađarska.
„Podizanje cjelokupnog kvaliteta visokoškolskog obrazovanja je bitnije od broja studenata koji upisuju prvu godinu studija. U zemljama regiona još uvijek je aktuelno ‘masovno’ studiranje, odnosno upis velikog broja studenata na fakultete koji već odavno ne stvaraju najtraženije profesije na tržištu rada, poput pravnika i ekonomista. Jedna od posljedica takve prakse je i organizovanje predavanja u amfiteatrima koji primaju više stotina ljudi, umjesto da se formiraju male grupe u kojima bi studenti mogli zajedno sa profesorima da diskutuju aktuelno gradivo“, ističe Vil Bartlet u razgovoru za „Biznis i Finansije“.
Rezultati ankete pokazuju da su novopečeni diplomci samo umjereno zadovoljni kvalitetom obrazovanja koje su dobili – oni koji su imali sreće da uče u manjim grupama i da imaju pristup stručnoj praksi ili steknu radno iskustvo tokom studiranja, daleko su zadovoljniji kvalitetom stečenog znanja. Mnogi diplomirani studenti smatraju da bi bolje nastavne metode, relevantniji nastavni program, kao i kvalifikovaniji profesori daleko više povećali njihove šanse za zapošljavanje nakon studija.
Otvaranje mnogih fakulteta u privatnom vlasništvu doprinijelo je uvećanju ukupnog broja novoupisanih studenata, ali i otvorilo mogućnosti da se značajnije promijeni kvalitet nastave.
Prosječna stopa nezaposlenosti među diplomiranim studentima na zapadnom Balkanu je tokom vršenja istraživanja iznosila 16,2%, to jest gotovo osam odsto ispod ukupne stope nezaposlenosti na teritoriji obuhvaćenoj studijom. Međutim, stopa nezaposlenosti među tek diplomiranim studentima je 37,1% na nivou čitavog regiona, što govori da njihova „selidba“ na tržište rada predstavlja neizvjestan poduhvat. Rezultati ankete sprovedene među diplomcima pokazuju da njima, u prosjeku, treba devet mjeseci kako bi pronašli stabilno zaposlenje, dok ti izgledi opadaju sa daljim protokom vremena.
Poslodavci i „akademci“ su kao glavnu prepreku u prelasku sa studija na tržište rada isticali nedostatak radnog iskustva. Više od polovine poslodavaca vjeruje da je prethodno radno iskustvo važan činilac u zapošljavanju tek svršenih studenata. Od dvijehiljadite godine naovamo, u regionu su pokrenute mnogobrojne inicijative da se uvedu stručne prakse tokom studiranja, ali do većeg pomaka još uvijek nije došlo. Ipak, uočeni su primjeri uspešne saradnje pojedinih fakulteta sa velikim kompanijama koje nude rad na praksi studentima završnih godina i na taj način ih postepeno prilagođavaju svojim kadrovskim potrebama.
U javnosti je zbog ovakvog stanja u visokoškolskom obrazovanju, često prozivana „Bolonjska refroma“, koje je po mišljenju Bartleta izazvala mnogo konfuzije u cijelom regionu. „Moj je utisak da su uprave univerziteta bile zatečene reformom, što je imalo za posljedicu da se ona primjenjuje neujednačeno, odnosno svaki fakultet je imao ’svoj način’. Osnovna karekteristika Bolonjskog sporazuma jeste fleksibilnost, ali je veoma važno da cjelokupni viskoškolski sistem u nekoj zemlji ima zajedničku strategiju šta želi da postigne njegovom primjenom“.
Drugim riječima, obuhvat i kvalitet primjene Bolonjske reforme ne može biti izgovor za loše rezultate čitavog sistema.
O njihovom kvalitetu govore i podaci iz studije, koji ukazuju da na svakih stotinu studenata koji godišnje uđu u sistem viskog obrazovanja, može se očekivati da će svega trinaestoro njih završiti studije i pronaći posao u struci. Stoga je preporuka Bartletovog tima da se u nastavku reformi, poslodavci daleko više uključe u obrazovni proces i kroz obavezu da se studentima omogući praksa u kompanijama, kako bi već tokom studiranja stekli neophodno radno iskustvo.
U ovom trenutku na zapadnom Balkanu funkcioniše 240 institucija visokog obrazovanja, približno jedna na 100.000 stanovnika. One nude preko pet hiljada različitih programa studija, od kojih je polovina na nivou osnovnih studija, a dvije petine na nivou mastera.
Više od 1.500 studijskih programa, odnosno skoro trećinu od ukupnog broja, nude fakulteti koji su u privatnom vlasništvu.
Indikator
