Suad Beganović: Ko ubija rudare?

Posve je jasno da država BiH više ulaže u mazanje očiju nego u rudnike. Pogibije nekih od rudara su se mogle spriječiti kao što se mogu spriječiti i klizišta

U rodnom mjestu Kaknju 20 ili 30 godina nakon nesreće može se čuti o čovjeku, sinu poginulog rudara u rudniku Orasi ili u nekom drugom rudniku. To su velike nesreće, broj rudara znao je biti trocifren. U rudarskim gradovima poput Kaknja takve porodične nesreće postaju kolektivna memorija svih ljudi tog mjesta. Rudarska porodica kojoj je stradao član trajno je obilježje, sjena koja prati, identifikaciono svojstvo. Tako se u rudarskim mjestima dijeli trauma i odaje poštovanje od kojeg porodica nema mnogo koristi, ali lakše prebrodi tragediju vjerujući u posebnost i svetost rudarskog posla.

Gledajući šire od Kaknja, posljednja velika tragedija u rudnicima desila se 26. avgusta 1990. godine u jami Rudnika “Dobrnja Jug” u Mramoru kod Tuzle. Nekoliko sati iza ponoći, u strašnoj eksploziji, čiji uzrok još uvijek nije do kraja razriješen, poginulo je 180 rudara, najmlađe smjene ovog rudnika.

Prije toga je bilo još nekoliko velikih katastrofa u BiH. Snažna i ubrzana industrijalizacija socijalističkog režima trudila se stalno povećati godišnji iskop uglja dok su sigurnost znali zapostavljati zarad boljeg učinka. Bilo je to vrijeme kada je i Europa masovno koristila ugalj (jednim takvim trgovinskim sprazumom je nastala i preteča EU). Ipak, diktat industrijalizacije je nalagao i bolju mehanizaciju, bolje instrumente, što je za posljedicu imalo povećanje sigurnosti. Njemačka, kao i u mnogo čemu je i tu napredovala da bi danas imala dva rudnika koja planiraju zatvoriti do naredne godine. Drugim riječima, Njemačka koja je ozbiljno pristupila problemu nesigurnosti i svela ga na minimum na kraju je zarad zagađenja, preostalih sigurnosnih problema, ali i cijene uglja odlučila ugasiti sve rudnika kamenog uglja u državi. Jugoslavija je radila na mehanizaciji a rat koji je dokinuo tu državu ostavio je nedorečenim put poboljšanja sigurnosti. Tu gdje je Jugoslavija stala trebala je nastaviti BiH, bogata rudnicima, obilježena rudarskim nesrećema u kojim je stradalo nekoliko stotina rudara (oko 600).

Međutim, uprkos tome što je imala uzora u Europi koja je sigurnost podigla na ozbiljan nivo Bosna i Hercegovina zaostala je u razvoju pa se za posljedicu broje rudarske glave na kraju svake godine. Pored nepredvidljivih gorskih udara tu je i niz drugih sigurnosnih propusta za koje nema opravdanja. Ipak, podaci koji se sabiru od nesreće do nesreće pokazuju da se u sigurnost ne ulaže. Treba istaknuti da nema ni pravih studija o ovoj temi, niti su, osim kao skandalozna vijest u medijima, pitanja sigurnosti tematizirana u javnosti.

Tako je posjednji slučaj u kojem je poginulo više rudara, a radi se o pogibiji četiri rudara u novootvorenom rudniku Begići-Bištrani u Kaknju, pokazao da novootvoreno znači i stare sigurnosne boljke. Poginuli su od urušavanja materijala iz krovine.

Iako nakon takvih nesreća redovno izlaze inspektori na teren, tačno je da od toga nema mnogo koristi jer se nesreće ponavljaju, propisi i dalje ne poštuju a rudnici su zapušteni na svakom koraku. A kao kap koja je prelila čašu; nedavno izljevanje jalovine na autoputu pored Kaknja tako je pokazalo da nema domena u kojem nije zavladao javašluk i improvizacija.

Genij premijera Fadila Novalića imao je potrebu od svega izjaviti sljedeće: Rudarenje je opasan posao. Imamo dugu historiju rudarenja, ali i isto toliko dugu historiju nesreća u rudnicima. Rudarenje je opasan posao i to je razlog što je društvo naročito osjetljivo i osjećajno prema problemima rudara. Tako je premijer ustanovio da dok je rudnika biće i izgubljenih rudarskih glava, što je žalosno i mnogi žale i suosjećaju. Premijer Novalić nije našao za shodno od tada zasukati rukave i dovesti stvari u red niti se ponašao kao premijer tražeći uzroke i odgovornost. Historija nesreća koja je na Zapadu alarm da se stvari poprave za Novalića je prirodna stvar, skoro pa tradicija. Premijer Novalić nikad neće upojmiti 30 godina dugu traumu imenovanja po poginulom ocu.

A da stvari ne funkcionišu ustvrdio je i Edin Delić, profesor Rudarsko-geološkog fakulteta u Tuzli još prije tri godine: Zarobljeni smo u sistemskim zamkama i promašajima koji se dešavaju još od kraja rata. Problematična je metodologija pisanja propisa, način primjene inspekcija, a ima i dosta ograničenja u primjeni rudarskih zakona.

Jedan od rijetkih koji je spomenuo zataškavanje nesreća i uzroka je Ćamil Zaimović, bivši rudarski inspektor koji je izjavio nešto što bi moralo biti alarm. Do dan danas to nikoga nije posebno zabrinulo. Zataškavaju se takve stvari vrlo često. Umjesto da pitaju stručnjake, kupili su uglavnom opremu koja ne odgovara. Jednostavno je zapostavljena struka, kvalitetni inžinjeri su zapostavljeni, iako ih imamo jako puno u rudnicima. Oni su distancirani, a postavljeni su poslušni politički kadrovi koji nisu sposobni ni kvalificirani za taj posao. Samo u rudniku Breza u posljednje dvije godine imali smo sedam smrtnih slučajeva, od čega četiri u jami i to se skoro zataškalo. Rudarstvo na ovaj način ne može opstati. Sigurnost je kompletno zapostavljena u bh. rudnicima, posebno u rudnicima sa metanom i ugljenom prašinom.

Da u kriminalnom kalifatu vlada korupcija, bezakonje, zataškavanje, improvizacija i da mito rješava probleme nije teško zaključiti. Postavlja se stoga pitanje, plaćaju li rudari svojom glavom bahiluk šefova i njihovih stranačkih makroa.

Između Istoka i Zapada – u zemlji jalovine

Na dalekom istoku u zemlji Kini česte su rudarske nesreće. Naime, kineska Komunistička partija je odlučivši se za kapitalističku utakmicu izvršila eksperiment. Eksperiment je podrazumijevao da unutar te zemlje pojedine regije se takmiče jedna sa drugom pokušavajući donijeti što više novca. Taj kapitalistički projekat donio je ubrzanu industrijalizaciju, a mehanizacija i tehnologija su došle sa svemoćnog Zapada, dok su Kinezi poslani u rudnike. Jedna od posljedica takvog eksperimenta su česte vijesti o pogibiji rudara u Kini koje dolaze čak do male Bosne i Hercegovine. Većina tih vijesti nikad ne stigne na uha građana BiH. Ipak, regije u Kini koje su bile bogate rudama su morale pristati na to ili ostati u totalnom siromaštvu. Egzistencijalna ucjena kojoj plaćaju danak Kinezi jednaka je ucjeni koju plaćaju rudari u BiH.

U spomenutoj Njemačkoj razvio se novi biznis. Nakon što su problem nesigurnosti i mogućnosti nesreće sveli na najmanji nivo a potom se uputili u totalno zatvaranje rudnika počeli su prodavati svoju tehnologiju Rusima, Kinezima, Turskoj i ostalim zemljama. Navedene zemlje su zarad povećanja profita kupovale opet mehanizaciju ali ne i povećavale sigurnost. Bosna i Hercegovina spada u red zemalja koje kupuju još slabiju opremu i ulažu u sigurnost još manje. Tako se Bosna i Hercegovina ne može porediti sa Njemačkom i Evropskom unijom kojoj navodno teži, nego sa sibirskim rudnicima i kineskim rudnicima kojima nije dorasla također.

Pored tehnologije Njemačka nudi i usluge obuke planiranja iskopavanja rudnika. Drugim riječima, Njemačka izvozi znanje a uvozi ugalj. Bosna i Hercegovina ne uvozi znanje a izvoz joj ne ide od ruke.

Bacanje ugljene prašine u oči

Posve je jasno da država BiH više ulaže u mazanje očiju nego u rudnike. Pogibije nekih od rudara su se mogle spriječiti kao što se mogu spriječiti i klizišta. Naime, ukoliko rudari ne gube glavu u rudnicima to ne znači da rudnik i dalje ne radi o tuđim glavama. Tako je prije nekoliko dana na autoputu A-1 u Donjim Tičićima pored Kaknja voda probila barijeru i ponijela ogromnu masu jalovine, rudarskog nusprodukta. Nakon toga su uslijedila izjave rukovodstva da rudnik nije imao izbora za odlaganje jalovine. Odnosno, dobro oprobani recept ničije krivice zakuhan je u medijima i čekalo se da prašina splasne. Kroz nekoliko dana je i objavljeno da je RMU Kakanj dobio novu opremu iz visokorazvijene Poljske. Po istim navodima oprema će povećati sigurnost ali i proizvodnju. Šlag na tortu je bilo otvaranje na Dan nezavisnosti BiH. Tako izgledaju preče sa sretnim krajem u kriminalnom kalifatu.

Ono što nije obljavljeno i nikad i neće biti objavljeno jesu cijela brda jalovine oko Kaknja koja će jednom nekoga ubiti kada voda, kojom je Kakanj veoma bogat, prodre ispod tih gomila otpada. Jedna takva „nesreća“ se već desila na lokalitetu Bare, poznatom odlagalištu jalovine sa smrtnim ishodom. Također, brda jalovine su uništila i bio-zajednicu odnosno, navedena jalovina kao nepodesna za rast biljki utječe na biotop Kaknja pa tako u okolici Kaknja se nalazi cijeli niz brda na kojima ne raste ništa osim korova a plansko sađenje borova, koji bi jedini mogli popraviti situaciju, nikad nije izvršeno. Bez drveća rizik za klizišta raste.

Takav odnos države prema rudniku, zajednici, rudarima ne može se okarakterisati drugačije nego sistematsko slanje ljudi u smrtne jame sa jasnom sviješću da je lakše pravdati njihovu smrt nafakom nego li uložiti u osiguranje njihovih života.

(Suad Beganović, Prometej.ba)