Veledar: Preispitivanje vlastite historije će nas sve učiniti tolerantnijim

Trebamo odbaciti lažne mitove, poručuje Nazif Veledar (Ustupljeno Al Jazeeri)

Preuzimamo objavu iz 2021. godine

Veledar: Preispitivanje vlastite historije će nas sve učiniti tolerantnijim

Imperativ je današnjice da se naprave revizije u stavovima, te da se odbace idealistički šabloni, kaže dr. Nazif Veledar, autor Leksikona znamenitih Bošnjaka.

Jasmin Alibegović – balkans.aljazeera.net

“Svako korištenje lažne historije i nacionalni romantizam, a u cilju pripajanja bošnjačkih velikana stranim nacionalnim korpusima i nije ništa drugo nego propaganda neviđenih razmjera”, kaže dr. Nazif Veledar, autor Leksikona znamenitih Bošnjaka. Zbog toga se, dodaje, “osjetila potreba da se da direktan odgovor na bilo koju vrstu propagande uperene protiv bošnjačkog naroda, odnosno bošnjačkog nacionalnog blaga i kulturno-historijsko-znanstvenih dostignuća Bošnjaka i Bosne i Hercegovine”.

“Tako je nastala ideja o enciklopedijskoj konstrukciji najvažnijih sadržaja u duhovnoj i materijalnoj produkciji bošnjačkog naroda”, objašnjava Veledar.

Rođen je 1949. godine u Veledarevoj Mahali, iznad starog grada Počitelja, na jugu Bosne i Hercegovine. Studij medicine i postdiplomski je završio u Sarajevu, a primarno je ljekar specijalista interne medicine, koji je radio u Mostaru, Visokom, Sarajevu, Titogradu (danas Podgorica), Bihaću te u Njemačkoj.

Na prvim višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini izabran je u Vijeće građana Skupštine Republike Bosne i Hercegovine. Ostao je zabilježen njegov istup 1991. godine kada je rekao: “Ponovo se postavlja pitanje: Čija je Bosna? Bosna nije i srpska, i muslimanska, i hrvatska; ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, kako tvrde komunisti, ali Bosna nije također i muslimanska, i srpska, i hrvatska, kako se tvrdi. Pravi odgovor je: Bosna je bosanska. Kada kažem Bosna pod tim pojmom podrazumijevam i Hercegovinu kao sastavni dio historijske Bosne”.

Za vrijeme rata uhapsile su ga snage Hrvatskog vijeća obrane (HVO-a) i dugo vremena je proveo u logorima u Čapljini.

Poslije rata, počinje istraživati i pisati, a do sada je objavio sljedeće knjige: Bošnjački govor, O životu i smrti: Liječenje umirućih bolesnika, Bošnjaci i bošnjačka kultura, The Fourth Phase of Dying (the Phase od Depression) and the Psycho-therapy od dying Patients, Bosna i znameniti Bošnjaci, Leksikon znamenitih Bošnjaka i Enciklopedija Bošnjaka, koja je trenutno u štampi.

• Odakle ideja za pisanjem Leksikona znamenitih Bošnjaka?

– Na ovim prostorima Balkana odavno djeluju, a u današnjem vremenu su i pojačane propagandne aktivnosti uperene protiv države Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda. Jedna od najmizernijih aktivnosti, kojima se ovi propagandisti bave, jeste prisvajanje bošnjačkih velikana, odnosno korištenje historije u nacionalno-romantičarske i političko-ideološke svrhe. Zbog toga je veoma važno raditi na otkrivanju istine, koja je sigurno, do sada, prekrajana po volji onih koji su je pisali. Ukratko rečeno, svako korištenje lažne historije i nacionalni romantizam, a u cilju pripajanja bošnjačkih velikana stranim nacionalnim korpusima i nije ništa drugo nego, propaganda neviđenih razmjera. Osjetila se potreba, da se da direktan odgovor na bilo koju vrstu propagande uperene protiv bošnjačkog naroda, odnosno bošnjačkog nacionalnog blaga i kulturno-historijsko-znanstvenih dostignuća Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Tako je nastala ideja o enciklopedijskoj konstrukciji najvažnijih sadržaja u duhovnoj i materijalnoj produkciji bošnjačkog naroda. Prišlo se prikupljanju građe i stvaranju Leksikona znamenitih Bošnjaka, potom i Enciklopedije Bošnjaka, tom 1 i 2.

Naučnu, duhovnu, historiografsku i svaku drugu djelatnost prati odgovarajuća leksikografija, u vidu leksikona, rječnika, enciklopedija i drugih sličnih priručnika, u kojima se prati spomenuta produkcija. Nažalost, kod bošnjačkog naroda leksikografija nije pratila razvoj društva. Da bi se popunila ta praznina u našoj leksikografiji prišlo se određenom smišljenom naporu, da se ovakva djela napišu, koja imaju, osobno smatram, svoja značenja i vrijednosti u ukupnosti i raznolikosti postojećih problema današnjice.

• Na koji način ste birali velikane i kojom metodologijom ste se služili prilikom rada na djelu?

– Stavljati na jedno mjesto stvaralaštvo jednog naroda nije, baš, zahvalan i jednostavan posao. Odgovorno se moralo prići čitanju brojnih djela, prikupljanju građe i traženju raznih usluga od brojnih konsultanata opterećujući njihovu dobrotu raznim pitanjima o pojedinim autorima, njihovim djelima i postupcima. Smatram da su, bar, neki od njih zaslužili da im spomenem imena, kao što su: Smail Balić, Adil Zulfikarpašić, Pavo Urban, Teufik Tofa Velagić, Hasan Šuljak, Džemal-efendija Ibrahimović, dr. Otto von Habsburg, Muhsin Rizvić, Atif Purivatra, Hazim Šabanović, Muhamed Filipović, Mak Dizdar, Nerkez Smailagić, Alija Isaković, Muhamed Riđanović, Omer Mujadžić, Affan Ramić, Zuko Džumhur, Ćamil Sijarić, Šukrija Kurtović, Zlatan Čolaković, Marijan Rogić, Salih Hadžialić, Muhamed Hadžijahić, Nijaz Duraković, Sulejman Čamdžić, Sulejman Mašović…

Čitajući djela i slušajući predavanja eminentnih intelektualaca, kao što su: Miroslav Krleža, Ante Kovačić, Latinka Perović, Bogdan Bogdanović, Radomir Konstantinović, Filip David, Hamdija Kreševljaković, Ferid Muhić, Enver Redžić, Salim Ćerić, Arif Tanović, Fuad Muhić, Kasim Prohić… kojima dugujem iskrenu zahvalnost, bogatio sam svoje znanje i izgrađivao svoje stavove i poglede u odnosu na pojedine velikane.

Uostalom, smatram da je nepotrebno naglašavati, da je u izboru vrlo teško, zapravo nemoguće, pronaći mjeru koja bi bila bez prigovora. Uz svu koncentraciju, pažnju, savjest i rigoroznost koja se može uložiti u takav rad, leksikoni i enciklopedije, nikad, ni u naroda koji imaju veliku tradiciju na tom području, ne mogu biti bez prigovora. I, u njima će se naći neopravdano izostavljenih književnika, umjetnika, ljudi od pera i nauke. Ali, knjige su otvorene za nadogradnju i popunjavanje, koje će vremenom uslijediti, pošto je ovo pionirski poduhvat u ovakvom poslu, a, inače, leksikoni i enciklopedije su živa materija podložna uvijek dopunama i osvježenjima.

• Zbog čega su važni Bošnjaci kao narod na ovim prostorima? 

– “Do sada nije bila uočena”, piše Smail Balić, “pa nije mogla biti ni vrednovana posrednička uloga nemalog broja obrazovanih Bošnjaka turskog vremena između obiju kultura: europske i osmanlijske. Na području povijesnog istraživanja je uobličena po Ibrahimu Alajbegoviću od Pečuja, poznatom pod imenom Pečevi. U umjetnosti ju je obnašao Matrakči Nasuh. U vojnim znanostima i njemačkom jezikoslovlju tu je ulogu igrao Sarajlija Mehmed Tahir Bošnjak, u medicini Muhamed Hafizović, u farmakologiji bosanski prevodilac Dioskuridove De materia medica, u hemiji Osman Abdurahmanović, u geografiji Osman Abdulmennan i Ibrahim Mueniri, u političkim naukama i egzegezi Kur'ana Kadrihodža Pajić, i u memoarskoj literaturi s europskim životom kao predmetom obrade Dragoman Otman”.

• Kakva je svijest današnjih Bošnjaka o njihovim precima? 

– Slušao sam od moje majke Đulse Veledar Spahalić i od bliskog njezinog rođaka Durana Spahalića da, kada je u Kraljevinu Bosnu, 1463. godine, stigao sultan Mehmed II el-Fatih, da su dobri Bošnjani tražili od njega “da se ne zatre ime Bosna, da se ne progoni bosanski jezik, da se ne diraju stećci, da se muslimanska djeca iz Bosne primaju u adžami-oglane, da bosanski valija bude Bošnjak ili po volji Bošnjaka, da se ne dešava na bojištu da Stambolije jedu halvu a Bošnjaci puru i da Bošnjaci na koncu ne dobiju po turu”. U brojnim bošnjačkim porodicama sačuvala se predaja, da su dobri Bošnjani, uglavnom prigrlili islam, što su uradili i plemići Bošnjani, i da je taj postupak dobrih Bošnjana sultana Mehmeda II el-Fatiha iznenadio i oduševio, pa im je potvrdio ranije povlastice, velikašima podijelio plemićki naslov beg i uvrstio ih u vojsku kao lenske vitezove. Tako jedino u Bosni i Hercegovini nalazimo nasljedno plemstvo, za razliku od svih drugih pokrajina Osmanskog carstva. Na zahtjev tih novih muslimana (Bošnjana, koji su prigrlili Objavu, dostavljenu sukcesivno u vremenskom periodu od 22 godine, od 610. do 632. godine A. D., kao tematske cjeline – Sure /114 Sura, 6236 Ajeta, a svaki Ajet je aksiom/, Muhammedu, s.a.v.s., koju je Allah, dž.š., uputio putem meleka Džibrila) dao im je sultan Mehmed II el-Fatih povlasticu koja je obrazložena i naređena u Janjičarskom zakoniku.

U Janjičarskom zakoniku stoji: “Iz svih ostalih pokrajina zakon je uzimati samo kršćansku djecu u adžami-oglane; naprotiv, u Bosni je zakonom određeno da se samo uzimaju muslimanski sinovi i primaju odmah u carske saraje i bašču”. Bosna je stekla toliki ugled kad je Fatih stigao u Bosnu što se većina naroda poklonila njegovoj sili i odmah prigrlila islam. Vidjevši to, sultan povika: “Ovaj narod nije hrđav”. Zatim reče Bošnjacima: “Tražite šta želite”. Oni odgovore: “Uzimajte i našu djecu u adžami-oglane”. To im bude udovoljeno i zakonom zajamčeno i “muslimanski dječaci iz Bosne, bili obrezani ili neobrezani, bez joklame (novačenja) moraju se primati u saraje”, piše u Janjičarskom zakoniku.

Danak plaćanja u dječacima, poznat pod turskom riječju devširma, u biti je bezdušan postupak, kojim se janjičarska vojska popunjavala i tako su ljudi iz kršćanske Evrope ulazili u sastav osmanske vojske, u sastav sultanove posluge ili su postajali službenici u raznim državnim ministarstvima sve do najviših funkcija u Carstvu, ali taj danak nije postojao u Bosni, što se jasno vidi iz Janjičarskog zakonika. U Bosni su se smjeli uzimati samo muslimanski dječaci i odvoditi u Istanbul na školovanje o državnom trošku (u adžami-oglane).

• Kako gledate na današnji položaj Bošnjaka kao najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini?

– Svjedoci smo da se činjenjem historijskih falsifikata, pisanjem pseudonaučnih radova, organiziranjem okruglih stolova u režiji kvazihistoričara pokušava obmanuti javnost, da je npr. Počitelj, Stolac ili Mostar uvijek bio “hrvatski” grad i sl., što predstavlja korištenje historije u nacionalno-romantičarske i političko-ideološke svrhe. Takva ponašanja rezultat su velikodržavnih projekata naših susjeda Srbije i Hrvatske, a suština njihove politike je uništenje države Bosne i Hercegovine i Bošnjaka u njoj, i njena podjela koju su dogovorili Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, a dali na realizaciju Radovanu Karadžiću i Mati Bobanu i njihovim istomišljenicima. Srpski i hrvatski iracionalni nacionalisti zadali su sebi, za njih veoma važnu zadaću, da “dokažu” da Bosna i Hercegovina ima srpski, odnosno hrvatski nacionalni karakter. Oni ne priznaju bošnjaštvo, a ni bosanstvo, jer smatraju da ti pojmovi pripadaju prošlosti. Negiraju da su se u bosanskohercegovačkom društvu formirale tri veoma srodne etničke grupacije: Bošnjaci, Srbi i Hrvati (jezik, teritorija, stanovanje, upotreba oruđa za rad, način ishrane, nošnja, način ponašanja itd. su, praktično isti ili slični). Demokratska ideja i praktična primjena građanske i nacionalne ravnopravnosti kod njih je potpuno iznevjerena i napuštena, a koju treba uvesti u praktičan život, da bi ljudi zajednički uređivali svoj društveni život. U svakom slučaju na tom putu postoje prepreke koje se ne mogu odmah ukloniti, ali je veoma važno da smo na tom putu.

• S kojim se izazovima susreću Bošnjaci ovog doba? 

– “U vizijama samostalnih država Srbije i Hrvatske, Bosna i Hercegovina je trebala da nestane, to jest da bude podeljena između ove dve države”. (Vesna Pešić: “Rat za nacionalne države”, u: Srpska strana rata). O Slobodanu Miloševiću i Franji Tuđmanu, najblaže rečeno, kao aspirantima na bosanskohercegovačku zemlju, jasno govori knjiga Miloša Minića Dogovori u Karađorđevu o podeli Bosne i Hercegovine. Zapravo, moramo konstatirati, da nikako nisu izblijedjele ideje o “velikoj Srbiji” i “velikoj Hrvatskoj”, između kojih Bosna i Hercegovina ima problema s egzistencijom.

Za političku elaboraciju pojedinih političara u Bosni i Hercegovini i susjednim državama, ima se dojam da je potrebno pročitati knjigu Walthera Hofera Die Nationalsozialismus Dokumente 1933. – 1945., a posebno dio pod naslovom “Adolf Hitler, Seine Ideologie und seine Bewegung”.

Međutim, bilo je i na Balkanu svijetlih primjera. Urbani intelektualac Bogdan Bogdanović, arhitekta, umjetnik i filozof, profesor Beogradskog univerziteta, gradonačelnik Beograda od 1982. do 1986. godine, oštro se suprotstavio iracionalnoj nacionalističkoj politici Slobodana Miloševića, a što je opisao u knjizi Zelena kutija. Bogdanović, kao izdanak sloja urbanih intelektualaca, rijetkog i stranog u Srbiji, ništa manje u Hrvatskoj, nastavlja liniju humanizma. Sin Milana Bogdanovića, vrsnog prevoditelja Shakespearea, nije zapravo ni mogao biti drugačiji, pošto je izašao ispod takve kabanice (da parafraziram Ivana Turgenjeva). Istupio je iz Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), otjeran je iz Srbije u egzil u Beč, gdje živi sve do svoje smrti 2010. godine. Bogdanović u svojoj knjizi Grad i smrt, između ostalog, piše: “Rušenje gradova neće nam nikada zaboraviti. Bićemo – i to baš mi, srpska strana, upamćeni kao rušitelji gradova, novi Huni”.

Studija Filosofija palanke Radomira Konstantinovića možda najbolje objašnjava vladajući model u Srbiji devedesetih godina XX stoljeća, porijeklo i pozadinu iracionalnog nacionalizma, moralni pad većeg broja srpske inteligencije, koji završavaju u agresiji, ratnim razaranjima, zločinima i genocidu. Srpski književnik i filozof Konstantinović je zbog toga živio u samoizolaciji u Beogradu. Kada je umro 2011. godine na komemoraciji se nije pojavio niko od aktuelnih predstavnika vlasti. Postavlja se pitanje: zašto je Srbija šapatom ispratila jednog od svojih najvećih humanista, filozofa i književnika? Da li je takva biografija u današnjoj Srbiji nepodobna? Zašto se u Srbiji prešućuje njegovo djelo?

“Rade Konstantinović nije odgovarao, ne odgovara ni danas. To je činjenica koja se ne može prećutati, ali to je činjenica koja je tragična za srpsko društvo”, kaže književnik Filip David, jedan od osnivača “Beogradskog kluba” i veliki borac protiv velikosrpskog iracionalnog nacionalizma i režima Slobodana Miloševića, prijatelj velikana poput Danila Kiša, Mirka Kovača, Branislava Pekića i drugih; koji je, ustvari, moralna vertikala savremenog srbijanskog društva.

U tom teškom vremenu, pored navedenih, bilo je još časnih ljudi u Srbiji, kao što su srpski pjesnik Miodrag Stanisavljević, Petar Luković, Stojan Cerović…, ali, nažalost, bili su u manjini. Dobrohotno i korektno mišljenje i stav, u pogledima na državu Bosnu i Hercegovinu, iskazali su, pored ostalih, Stjepan Mesić i Jadranka Kosor u Hrvatskoj. Ali, ne trebamo zaboraviti, da su se u Bosni susrele velike svjetske religije i velike sile: religija zapadnog kršćanstva, religija istočnog hrišćanstva, judaizma i islama; Rim, Ugarska, Osmansko carstvo, Mletačka republika, Austrija, Francuska i dr. Tu se susreću Istok i Zapad, na granici vjera i nacija i tu je sve važno da bi se bolje razumjeli. Na tom prostoru složenih susreta s mnoštvom obrta, malo nedostaje da dođe do složenih sukoba. Takve dodirne regije trebaju i mogu postati zaokružene cjeline, s međusobno povezanom i jedinstvenom atmosferom, osnovnom idejom i načinom življenja. Individualizam i egoizam, kult samoga sebe ne trebaju biti principi u životu. Čovječnost i plemenitost trebaju imati prednost nasuprot bezobzirnim nacionalnim interesima.

• Da li današnji politički predstavnici Bošnjaka na adekvatan način doprinose afirmaciji i prosperitetu Bosne i Hercegovine? 

– Nažalost, i danas se vodi politika “Bosna i Hercegovina na ledu”. Šta se to radi? A, u slučaju države Bosne i Hercegovine, ko da radi? Jer današnji bošnjački političari ništa ne rade u korist države i vraćanja, bar, na Ustav Republike Bosne i Hercegovine, na “status quo ante belum”, a za očekivati bi bilo, da se zalažu, da su svi građani ravnopravni na cijelom teritoriju države Bosne i Hercegovine i da uvedu u Izborni zakon pravilo jedan čovjek-jedan glas. Još je bošnjački književnik Abdurezak Hifzi Bjelevac u svojim djelima prikazao svoj narod- Bošnjake koga su vođe napustile i kako se bošnjački političari otuđuju od naroda. Od tada pa sve do danas problem će se još više komplicirati i postat će jedno od najtežih pitanja za bošnjačko društvo. Muhamed Prozorac kaže (1806./1807.): “Smatram da je uzrok čitavog nereda i općeg haosa u zemlji i među ljudima povjeravanje sudstva nesposobnim i podmićivanju sklonim ljudima. Drugi uzrok nereda je nehaj prema savjetima i mišljenjima učenih ljudi, što je posljedica oholosti odgovornih državnika i njihovog izbjegavanja da se druže s obrazovanim ljudima. (…) te ignoriranje pravde i ispravne uprave, a to dolazi zbog povjeravanja dužnosti onima koji nisu za to sposobni”.

Smatram da su ti isti uzroci doveli do današnjeg nezavidnog stanja u Bosni i Hercegovini, jer za državne vođe trebaju dolaziti ljudi visokih umnih sposobnosti, koji pored toga posjeduju moralni autoritet, poštenje i ljubav za narod i državu. Opet, neki misle da su vječni i ne napuštaju položaj prije smrti. Halifa Omer kada je smijenio vrhovnog komandanta oružanih snaga Halida ibn Velida, on je nastavio da se bori kao običan vojnik preporučujući vojsci poslušnost novom komandantu. Drugi, opet, smatraju da su nepogrješivi, a halifa Omer, jednom prilikom u Medini, je rekao: “Ko vidi da sam skrenuo s prave linije, neka me ispravi i opomene.”

Imamo mi i domaće uzore. Kada je 1941. godine poglavniku Nezavisne države Hrvatske (NDH) Anti Paveliću upućena “Sarajevska deklaracija”, koju je potpisalo 107 sarajevskih intelektualaca, u kojoj se podiže glas protiv ubijanja Srba, Roma i Jevreja u Bosni i Hercegovini, Pavelić je zadužio svog povjerenika za Bosnu pukovnika Juru Francetića da pohapsi sve potpisnike “Sarajevske deklaracije”, za koje je bilo rezervirano mjesto u koncentracionom logoru Jasenovac. Pukovnik Jure Francetić otišao je u Rijaset kod reisu-l-uleme Fehima Spahe da zatraži saglasnost za ovaj čin hapšenja sarajevskih intelektualaca potpisnika “Sarajevske deklaracije”. Reis Fehim Spaho uzeo je spisak od 107 imena, potpisao sebe na prvo mjesto i rekao: “Ako ćete hapsiti, prvo uhapsite mene.” Francetić je zbunjen napustio Rijaset. Nakon ovog uzbudljivog događaja Pavelić je odustao od hapšenja sarajevskih intelektualaca potpisnika “Sarajevske deklaracije”.

Reisu-l-ulema Fehim Spaho odbio je ponudu poglavnika Ante Pavelića da se pravoslavna crkva u Zagrebu pretvori u džamiju o trošku države. Odolio je pritiscima vlasti NDH da se donese novi Ustav Islamske zajednice (donesen je tek 1947., op. a.). Kada su uhapšeni episkop banjalučki Platon Jovanović i protojerej gradiški Dušan Subotić, od strane ustaškog režima, reisu-l-ulema Fehim Spaho je uputio pismo Viktoru Gutiću, stožerniku Vrbaske banovine, u kome je tražio da ih oslobodi i da se dopusti njihovo slobodno djelovanje. Nažalost, pismo je shvaćeno kao provokacija.

Godine 1941. Udruženje “El-Hidaje” je donijelo rezoluciju kojom se osuđuju ustaški zločini nad Srbima i ogradilo se od pojedinaca muslimana (Bošnjaka). Ustaški stožernik u Sarajevu došao je sa spiskom potpisnika rezolucije i tražio od reisu-l-uleme Fehima Spahe osudu donošenja rezolucije i osudu njenih potpisnika. Reisu-l-ulema Fehim Spaho je upitao: “Šta je sljedeći korak vaše komande?”. Stožernik je odgovorio: “Svi će biti strijeljani.” Reisu-l-ulema Fehim Spaho je uzeo spisak, na prvo mjesto potpisao sebe, i rekao: “Sada počnite od mene.” Kada je reisu-l-ulemi Spahi, iz Štaba njemačke komande u Sarajevu, donesen spisak 15 sarajevskih mladića pod optužbom da su iz Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) tražili su, od njega, osudu tih mladića. Mada nije podržavao komunističku ideologiju, kada su mu rekli da će biti strijeljani, stao je u odbranu tih mladića, potpisao je svoje ime na čelo tog spiska.

• Da li su podjele u bošnjačkom političkom korpusu štetne za narod, prvenstveno Bošnjake? 

– Činjenica je, da niču bošnjačke stranke “kao gljive nakon kiše”. Dok se bosanski pravoslavci kupe oko dvije ili tri političke stranke, bosanski katolici također oko dvije ili tri političke stranke, bosanski muslimani su rascjepkani u 37 političkih stranaka. Smiješno da nije naivno, glupo, netaktično i politički neproduktivno. Nisu im dovoljna iskustva, od 1992. do 1995. godine, kada su počinjeni ratni zločini i genocid nad njima, da se opamete, što govori o političkoj nezrelosti bošnjačkog naroda, a tome uveliko doprinosi njihova kvaziinteligencija i inteligencija, koja se često odvaja od naroda kojem pripada i svjesno ili nesvjesno radi protiv interesa tog istog naroda.

• Šta je zajednička poruka Vaših djela na kojima ste radili više od dvije decenije, a bitno je za sadašnje i buduće generacije u Bosni i Hercegovini?

– Naglasio bih da većina mojih djela poručuju da je neophodna revalorizacija u procesu sazrijevanja svijesti kod svi naroda u Evropi, preispitivanje vlastite historije i kulture, da bismo postali što tolerantniji. Trebamo odbaciti lažne mitove, jer svi mi tražimo neke svoje velikane iz prošlosti, neke borce za neku slobodu, pa preko njih dokazujemo, da nismo nikad nikog ugrožavali, a da su drugi ugrožavali nas. Imperativ je današnjice da se naprave revizije u stavovima, te da se odbace idealistički šabloni, da bismo postali što tolerantniji i bliži, jer gdje postoje pravilne granice? Pravilne granice ne postoje u Evropi ako izuzmemo Island, za što se pobrinula priroda, a ne čovjek. Individualizam, slobodu savjesti i ideja, što zagovara liberalna demokratija, treba prožeti principima jednakosti, etikom i moralom, međusobnim razumijevanjem i miroljubivom koegzistencijom.

Misao vodilja mojih djela Enciklopedije Bošnjaka i Leksikona znamenitih Bošnjaka je služba istini i našim narodnim potrebama, poruka da trebamo neustrašivo braniti naše interese, ali se istovremeno moramo čuvati, da drugi te iste vrijednosti ne trebaju braniti od nas, a suština tih mozaičnih konstrukcija nije u tome, da li je neko prisutan u knjizi ili nije, ili, da li je više ili manje obrađen, jer su enciklopedije i leksikoni dinamička materija koja se dopunjava, dograđuje i zanavlja. Suština je u tome da iznesu, da je Bosna i Hercegovina nedjeljivo umotana u bosanskohercegovački povijesno-duhovni kontinuitet, da je “drijemajući” duh domovine – genius patriae u bosanskohercegovačkom čovjeku davno probuđen, da je naše geslo “živjeti i pustiti druge da žive”; da mi bosnocentrični (bh. centrični) građani države Bosne i Hercegovine čvrsto stojimo na prirodnom toku izvora bosanskohercegovačke povijesti i duhovnosti i danas kada vlada pošast “bratske” kuge koja pokušava progutati državu Bosnu i Hercegovinu i njezine građane; da se fenomen Bošnjaka (muslimana, a isti su plod duhovne intervencije islama u ovim krajevima; uz napomenu da Bošnjaci nisu samo muslimani) i Bosne (a kada kažem Bosna, pod tim pojmom podrazumijevam i Hercegovinu kao sastavni dio historijske Bosne) ne može razumjeti bez poznavanja njihovih predislamskih korijena, jer se etičko i društveno ponašanje Bošnjaka-muslimana ne temelji samo na islamskoj etici; da tri abrahamske religije: islam, kršćanstvo i judaizam imaju zajedničke temeljne principe, što treba biti pomirujući faktor, svakako uz dovoljnu amneziju u pogledu prošlih sukoba; da tvrdnja, da Bosna i Hercegovina ne može opstati zbog toga što u njoj žive tri naroda, nije tačna, jer po toj logici oko 170 država članica Ujedinjenih naroda ne bi bile sposobne za život; i da su Bošnjaci ostavili i da danas ostavljaju značajne tragove u kulturi i znanosti, bez čijeg stvaralaštva bi i svjetska kulturna baština bila osiromašena.

IZVOR: AL JAZEERA