KAKO je Bosna i Hercegovina u euforiji zbog dobre zarade postala najveći plantažni proizvođač smilja na svijetu u kratkom periodu, a u još kraćem krahirala i mnoge zavila u crno, nevjerojatna je priča koja govori o neodgovornom ponašanju onih koji krše poslovna pravila i etičke kodekse, piše portal Klix.ba u tekstu o ovom fenomenu koji se s vremenom pretvorio u veliki problem.
Pomama za smiljem
O pomami za unosnim poslom sa smiljem, koje je zbog svojih čudesnih sastojaka u farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji nazvano “biljkom vječite mladosti”, a u Hercegovini zbog dobre zarade od proizvodnje “žutim zlatom”, za Klix je govorio predsjednik Odbora za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH Ahmed Džubur.
On je godinama bio na čelu Agromediteranskog fakulteta u Mostaru i pažljivo je pratio fenomen “smiljomanije” na jugu BiH.
Referirajući se na početak pomame za smiljem, koja je bila najevidentnija u Hercegovini, podsjeća da Bosna i Hercegovina do prije sedam godina uopće nije znala za plantažnu proizvodnju smilja, izuzimajući jedan mali zasad kod Stoca, vrlo simbolične površine.
“Ljudi su brali smilje iz prirodnih populacija i prodavali ga po niskim cijenama da bi se ono kasnije uglavnom destiliralo”, podsjeća Džubur.
Međutim, kako je prije nekoliko godina u Francuskoj krenula ekspanzija proizvodnje produkata na bazi smilja, došlo je do nagle potražnje za ovom biljkom na svjetskom tržištu, što su mnogi vidjeli kao dobru priliku za zaradu, a u cijeloj priči posebno su se istaknuli Hercegovci.
“Tada je u Hercegovini počela plantažna proizvodnja, pa su za nekoliko godina površine pod smiljem postale tolike da je Bosna i Hercegovina bila globalno najveći plantažni proizvođač smilja na svijetu”, priča Džubur za Klix.ba.
Cijena litre ulja se penje do 3000 eura
U tom trenutku maksimalna cijena smilja je bila 5.20 KM po kilogramu svježe mase, što je bila izuzetno dobra zarada. Ali kako je cijena jedne litre ulja na tržištu bila iznad 3000 eura, masovno su se počele otvarati destilerije u Hercegovini.
Slična euforija je vladala u Hrvatskoj, Crnoj Gori i djelomično u Albaniji jer je u svim ovim zemljama došlo do naglog povećanja površina pod smiljem, što se, kako Džubur ističe, neargumentirano pripisivalo tome da je zbog rata u Siriji Sirijcima onemogućeno da proizvode smilje za svjetsko tržište, a to je bila netočna informacija.
“U to vrijeme farmaceutska i kozmetička svjetska industrija, kao i sve druge branše, prave globalne sajmove, prije svega sajmove eteričnih ulja, gdje se pojavljuju najznačajniji proizvođači i ponuđači i, naravno, oni koji trebaju otkupiti ta ulja. A na sajmu u njemačkom gradu Essenu pojavio se najveći broj ponuđača iz ovih krajeva”, kaže Džubur za Klix.ba.
Ogroman broj ljudi je, kako ističe, tada ušao u biznis, tako da su stotine i tisuće hektara do tada potpuno neobrađenog zemljišta, klasičnog krša i kamenjara pretvorili u plodna zemljišta korištenjem traktora i velikih freza s više od 300 konjskih snaga i proizvodilo se smilje. Ali, naglašava Džubur, tako da se nije radilo niti se u nekim slučajevima željelo uvažiti da to smilje, odnosno njegovo eterično ulje, mora biti ekološki potpuno čisto.
“Ljudi su u borbi protiv bolesti i štetočina koristili kemijska sredstva koja u sebi imaju svega, od rezidua, teških metala, pesticida i svega što se kod proizvedenog eteričnog ulja nije moglo sakriti. Sofisticirane kemijske analize, koje su rađene u Institutu u Beogradu, pokazivale su da je hercegovačko ulje u brojnim slučajevima potpuno nepodobno za upotrebu, ne samo za farmaceutske nego i kozmetičke svrhe. Onda se od euforije, kad je ulje prodavano za više od 3000 eura, došlo u situaciju da je cijena ulja pala praktički na 400 eura”, pojasnio je.
Uzimajući u obzir činjenicu da se u procesu destiliranje radi dva puta tijekom godine i da se za proizvodnju jedne litre ulja potroši sirovina, energije i drugih resursa gotovo koliko se na kraju naplati, to je postao proces koji se ne isplati.
Nauštrb jednog broja ljudi, koji su bili spremni proizvesti ekološki i organski prihvatljivo ulje, drugi su koristili nedopustiva sredstva da ostvare zaradu od smilja kako su i zamislili.
Katastrofalna kvaliteta ulja
Džubur priča da su neki proizvođači sadnice smilja, kad im dođu bolesti i štetočine ili kada im listovi tih zeljastih stabljika požute, s ciljem da ih prodaju, prskali zelenom bojom, što je dovodilo do ulja katastrofalnog sastava zbog asimilacije.
“Čak je bilo primjera i da se takvo ulje, koje je prodavano na inozemnom tržištu, nerijetko miješalo s jestivim uljem, tako da su međunarodni farmaceutski i kozmetički stručnjaci zaključili da kupovina ulja iz BiH nije pouzdana i da je treba izbjegavati. To je glavni razlog kraha”, ustvrdio je Džubur.
Naglašava da i danas kvalitetno eterično ulje ima cijenu koju je imalo i prije euforije, ali da, zbog ljudi koji su se neodgovorno bavili proizvodnjom, čak i oni koji su sve radili kako treba nisu mogli prodati ulje i onda su ga davali po najnižim cijenama.
“Danas, prema informacijama s terena, imamo oko 20 posto onih koji su krenuli u taj proces i zadržali se u biznisu sa smiljem, a to su ljudi koji nikada nisu imali problema s kemijskim analizama i koji su sačuvali povjerenje svojih partnera iz inozemstva”, zaključio je Džubur.
Hoće li prokockana šansa Hercegovine u ovoj priči biti jedna od lekcija iz kojih ništa nije naučeno ili putokaz da se pravila poštuju, možda će jednom analize pokazati, kao i nesagledive štete koje su, na putu od poslovne euforije do kraha, mnoge zavile u crno.
index
