Istinu Božjega utjelovljenja Franjo nije htio učiniti duhovnijom nego što ona jest u svoj svojoj tjelesnosti, u materijalnoj oporosti života, u čovještvu svakoga čovjeka koliko god se ono znalo pervertirati u neljudskost
Svetkovina Isusova rođenja, skraćeno Božića – maloga Boga, gotovo je nezamisliva bez jaslica sa svim pripadajućim rekvizitima. I rijetko se gdje vjernička mašta toliko angažira kao u pravljenju jaslica. U nekim se crkvama insceniraju čak žive jaslice. Negdje se održavaju takmičenja i nagrađuju one najljepše. U slovenskom marijanskom svetištu na Brezju franjevci imaju iznimnu kolekciju od 450 jaslica iz 77 zemalja. Kažu da ih imaju još oko tristo koje čekaju prikladniji prostor.
Nisu jaslice radost samo za dječje oči, nego i stariji rado zure u betlehemsko čudo. Sa središnjim uprizorenjem Isusova rođenja očituje se iskonska težnju za radošću svega svemira i svih ljudi dobre volje: od anđela i zvijezda, životinja i ptica, od Isusovih roditelja i običnih pastira sve do najučenijih zvjezdoznanaca. Oko toga središnjeg događaja proslave novoga života, smještaju se i nadovezuju sve druge božićne aktivnosti, raskošni adventi, sve ono što je iz sakralnog prostora prešlo na ulice i trgove. U srcu svih posvjetovljenja Božića neotklonjivo stoji podatak vjere da se Bog udostojao doći u svijet i postati djetetom. Sekularizacija Božića nikada ne može biti njegova radikalna profanacija, jer se Bog sam «sekularizirao», utjelovio se.
Ima li stoga nešto tako blisko, tjelesno blisko kao Božić? Ima li što divnije od toga da netko velik bude pristupačan, dodirljiv? Svesilni, svemoćni, nedohvatni, apsolutni gospodar kozmosa, Bog postaje dijete, opipljivo dijete. Dijete izručeno ljudima. Dijete koje uznemiruje do negacije i odbacivanja. Jer teško je povjerovati u Božje utjelovljenje. Betlehemsko dijete ne niječu ili ga svrstavaju u lijepe bajke i legende samo ateisti. Ni vjernicima nije unaprijed zajamčena vjera da se Bog učovječuje, i to ni na kakvom dvoru ili moćnoj obitelji, nego u nemoćno dijete skromnih roditelja, u dijete koje će izrasti u križ, i na njemu završiti krajnje ljudski, previše ljudski – odbačen i prezren.
Iz Franjina nasljedovanja siromašnog Isusa, nekada i do ludosti doslovne imitacije, razumljiv je njegov zanos pred betlehemskim djetetom, pred Božjim osnovnim i početnim činom – postajanjem čovjekom, pred najuzvišenijim mogućim čudom, jer sve ostalo logično proizlazi iz utjelovljenja.
Prve jaslice se vežu za Franju Asiškog. Naime, tri godine prije svoje smrti, nakon što je uz dosta unutarnje borbe pristao na pravnu regulaciju svoga bratstva kao crkvenoga reda, osjetno iscrpljen u dilemama je li novim Pravilom iznevjerio evanđeoski ideal nasljedovanja Isusa, Red sve više prepušta drugima, a on se povlači u samotna mjesta. Godine 1223. (na godinu je osamsto godina) u zapuštenoj gradini Greccio, dalje od svoje rodne Umbrije, u pokrajini Lazio, s nekolicinom prijatelja uprizoruje žive jaslice. Njegov životopisac, i sam franjevac, fra Toma Čelanski, primjereno hagiografskim potrebama onoga doba, taj će događaj sentimentalizirati. Slično kako će s Franjom učiniti i slikar Giotto. Ipak, iza svih tih zaslađenih nanosa, skriva se ozbiljna i evanđelju vjerna kršćanska teologija.
Čelanski sažima ono što će kasnija teologija priznati Franji i franjevačkoj školi mišljenja, naglasak na teologiji utjelovljenja i na otkriću Isusova čovještva u rođenju i smrti: «Njegovu [Franjinu] je pamet», piše Čalanski, «napose zaokupljala poniznost što se objavila Utjelovljenjem i ljubav što se očitovala u Muci; tako da je jedva htio razmišljati o nečem drugom» (I Čel 84). Iz Franjina nasljedovanja siromašnog Isusa, nekada i do ludosti doslovne imitacije, razumljiv je njegov zanos pred betlehemskim djetetom, pred Božjim osnovnim i početnim činom – postajanjem čovjekom, pred najuzvišenijim mogućim čudom, jer sve ostalo logično proizlazi iz utjelovljenja.
Čarobno razigrane Franjine jaslice u Grecciu, sva ta idila radosti djece i odraslih, mladih i starijih, sve te molitve, pjesme braće franjevaca i običnoga svijeta, pomna asistencija vola i magarca, zvijezdâ i noći, sve što Franjo dovodi u vezu s betlehemskim djetetom, a nečega i nema u evanđeljima, sve to počiva na Franjinoj vjeri da je Božić svetkovina nad svetkovinama.
Upečatljiva je i ona anegdota oko slavlja jednoga Božića. Naime, Franjin brat Morik, revan u siromaštvu, strogim postovima i odricanju, tražio je da se na Božić, jer je padao u petak, ne jede meso. Franjo to nije dopustio. Čak mu je odgovorio da griješi, jer to nije petak nego Božić, i zatražio je od njega da «toga dana i zidovi jedu meso», a jer «ne mogu neka se njime samo namažu». Franjo je svečanije slavio Isusovo rođenje nego sve druge blagdane. Htio je da svi kršćani toga dana budu radosni, «da bogataši toga dana dosita nahrane siromahe i gladne», da i volovi i magarci, i sva Božja stvorenja budu sita i radosna (usp. II Čel 199-200).
Isus nam ne pokazuje samo kakav je Bog, nego i kakav čovjek treba biti prema Bogu koji postaje maleno dijete, krajnje nemoćan pred ljudskom slobodom i silama svijeta. On nam se očituje i kao zreo čovjek koji se kreće među ljudima i živi kao jedan od nas.
Nije Franjo nijekao ono što su kao i u naše vrijeme teolozi i liturgisti naučeno ponavljali: Veliki tjedan središte je kršćanske vjere, Uskrs je glavna kršćanska svetkovina, a ne Božić. S iskustvom obraćenja pred križem crkve Sv. Damjana, s mističnim iskustvom Kristovih rana s La Verne, Franjo ne razdvaja Isusovo rođenje i smrt na križu, utjelovljenje i uskrsnuće, očitovanje Boga u poniznosti jaslica i u drami neuzvraćene ljubavi na križu.
Još nam se nudi jedno značenje Franjinih jaslica. Nasuprot križarskim vojnama i stalnim bitkama za povratak svetih mjesta i Betlehema, Greccio je te noći bio novi Betlehem, nesvediv na puki politički događaj. Preko Greccia, mnoga će mjesta ljudske ljubavi i zajedništva postati Betlehemi, «kuće kruha» (što je značenje imena Betlehem) – kuće ljudskoga radosnog zajedništva u kojima se rađa Netko dobar kao kruh, Isus – kruh života.
Franjo Asiški, zaljubljenik u Isusovo čovještvo, ukazuje nam da i mi današnji kršćani trebamo otkrivati i nasljedovati Isusov zemaljski put. Ne spašava nas, naime, Isus samo svojim božanstvom, nego svim svojim ljudskim osobinama. Nasljedujemo ga kao čovjeka iz Nazareta, učitelja i proroka. On nam ne pokazuje samo kakav je Bog, nego i kakav čovjek treba biti prema Bogu koji postaje maleno dijete, krajnje nemoćan pred ljudskom slobodom i silama svijeta. Isus nam se očituje i kao zreo čovjek koji se kreće među ljudima i živi kao jedan od nas.
Te božićne noći u Grecciu đakon Franjo pjevao je evanđelje i propovijedao. Govorio je za naše uši previše «patetično» o malom betlehemskom djetetu, preslatko i tjelesno preopipljivo. Nije imao nikakva straha od banalizacije, materijalizacije i sekularizacije Boga i svetinja. Istinu Božjega utjelovljenja Franjo nije htio učiniti duhovnijom nego što ona jest u svoj svojoj tjelesnosti, u materijalnoj oporosti života, u čovještvu svakoga čovjeka koliko god se ono znalo pervertirati u neljudskost.
Bog se ne rađa samo u gorućem srcu i u čistoj misli, nego u krajnje tjelesnom svijetu sa svim svojim oskudicama, brigama i nerazumijevanjima, sa svim bolestima i ratovima, težinom odnosa i radostima nove djece i novih, obraćenih ljudi.
Ivan Šarčević. Tekst je izvorno objavljen u mjesečniku Kana, u prosincu 2022.
polis.ba
