Milanoviću nije mrska ni zastrašujuća ratna politika Franje Tuđmana o podjeli BiH, koju je Haški sud okarakterizirao kao udruženi zločinački pothvat. Pokazuje to podrškom Draganu Čoviću i HDZ-u BiH kad u julu 2021., umjesto državničke posjete Sarajevu, obilazi Hercegovinu u pratnji predstavnika takozvanog Hrvatskog narodnog sabora. Da o politici HDZ-a BiH ne znamo ništa drugo, dovoljno bismo saznali vidjevši kako zapadnim Mostarom i danas vijore zastave osuđene ratne zločinačke tvorevine Herceg-Bosne. Podržavanjem i promoviranjem takvih politika, mimo svih očekivanja pristojnih građana Republike Hrvatske, Milanović je prevario golemu većinu svojih birača te zloupotrijebio položaj i ovlasti svrstavši nas uz bok taocima Putinove, Orbanove ili Trumpove politike.
Mjesec dana prije parlamentarnih izbora građani Republike Hrvatske suočeni su s paradoksalnom situacijom. Prije svega, dva najizglednija kandidata za premijera Andrej Plenković i Zoran Milanović u političkom se smislu gotovo uopće ne razlikuju. Pogotovo se ne razlikuju svojom politikom prema susjednoj Bosni i Hercegovini, što je posvjedočio i sam Plenković rekavši da je to jedino u čemu se s predsjednikom slaže. Obojica, umjesto poticanja kulture mirnog suživota, potpiruju napetost između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka, koja u zapadnoj Hercegovini traje već više od trideset godina. Milanović je, u tom smislu, nezgrapniji, koristi svaku povoljnu priliku da riječima i postupcima nadmeno uvrijedi i ponizi građane susjedne države, od “prvo sapun pa parfem” nadalje. Plenković je, poput briselskih birokrata, načinom obraćanja mnogo umjereniji, no to ne znači da svojim postupcima ne proizvodi podjednako razorne posljedice. Sam se pohvalio utjecajem na Visokog predstavnika Christiana Schmidta i njegovu odluku o izmjeni Izbornog zakona BiH.
Milanović i Plenković ne razlikuju se niti po načinu na koji se, potpuno neprimjereno, obraćaju jedan drugome stavljajući svoju sujetu ispred javnog interesa građana Republike Hrvatske. Umjesto da surađuju, natječu se u dovitljivosti smišljanja uvreda koje zatim vrlo entuzijastično upućuju jedan drugome na način mnogo primjereniji verbalnom obračunu dvojice posvađanih pijanaca u krčmi na rubu grada, nego obnašateljima dviju najodgovornijih političkih funkcija u državi.
Dodatni paradoks ovih izbora je u tome što je Milanović tijekom predsjedničkog mandata postao omiljen među nacionalstima i desničarima, a sad se kandidira kao nezavisni kandidat na listi SDP-a, stranke lijevog centra. Plenković se, s druge strane, iako je u mnogim političkim aspektima lijeviji od Milanovića, kandidira na listi HDZ-a, stranke desnog centra. To glasače, prije svega one desne političke orijentacije kojima se Plenković čini mlak pa u Milanoviću prepoznaju svog lidera, dovodi u vrlo nezgodan položaj. Zaokruživanjem Milanovićevog imena ujedno bi podržali arhetipskog neprijatelja SDP, stranku koju doživljavaju nasljednikom komunističke partije, a to je zadnje što žele učiniti. Moguće je zato da će ovo nesuglasje između kandidata i stranaka koje ih predlažu u konačnici pogodovati manjim strankama poput Možemo ili Mosta.
Možemo bi mogli biti smislen izbor glasača lijevog političkog spektra, koji se osjećaju prevareno još od predsjedničkih izbora 2020. godine. Tada su lakovjerno dali glas Zoranu Milanoviću pogrešno pretpostavljajući da je politički sazrio te da neće ponavljati greške kakve je činio u doba dok je bio predsjednik vlade poput, primjerice, pogodovanja “šatorašima s plinskim bocama” tj. braniteljima koji su odlučili političkom trgovinom kapitalizirati svoj braniteljski status. Ujedno se činilo da je Milanović jedini protukandidat s realnom šansom da pobijedi tadašnju predsjednicu i kandidatkinju HDZ-a za još jedan mandat Kolindu Grabar Kitarović. Djelovao je kulturno i odmjereno te održao sjajan inauguracijski govor. Nažalost, ubrzo se pokazalo da stvari nisu onakve kakve su se činile.
U ove četiri godine Milanović je dokazao da nije ni kulturan niti odmjeren, pogotovo u načinu kako se odnosio prema Bosni i Hercegovini. Ovlasti hrvatskog predsjednika nisu velike, od njega se prije svega očekuje da održava dobre odnose s drugim državama te da nas svojim ugledom dostojanstveno reprezentira u svijetu. Međutim, Milanović je u četiri godine potpuno zakazao. Uručio je odlikovanje Zlatanu Miji Jeliću optuženom za ratne zločine u BiH, relativizirao genocid u Srebrenici, Milorada Dodika, glavnog promotora velikosrpske politike u BiH uvučenog u čitav niz koruptivnih afera zbog kojih je i pod međunarodnim sankcijama, nazvao je “našim partnerom”, zatim je vratio ratna odlikovanja Branimiru Glavašu počinitelju brutalnih ratnih zločina nad srpskim stanovništvom istočne Slavonije, bešćutno se iskalio nad preživjelim članovima obitelji Zec govoreći: “Dobili su odštetu, što im još treba?”, a građanima Bosne i Hercegovine više je puta oholo slao prostačke poruke pune nadmenog prezira. Uz to, čini se da mu nije mrska ni zastrašujuća ratna politika Franje Tuđmana o podjeli BiH, koju je Haški sud okarakterizirao kao udruženi zločinački pothvat. Pokazuje to podrškom Draganu Čoviću i HDZ-u BiH kad u julu 2021., umjesto državničke posjete Sarajevu, obilazi Hercegovinu u pratnji predstavnika takozvanog Hrvatskog narodnog sabora. Da o politici HDZ-a BiH ne znamo ništa drugo, dovoljno bismo saznali vidjevši kako zapadnim Mostarom i danas vijore zastave osuđene ratne zločinačke tvorevine Herceg-Bosne. Podržavanjem i promoviranjem takvih politika, mimo svih očekivanja pristojnih građana Republike Hrvatske, Milanović je prevario golemu većinu svojih birača te zloupotrijebio položaj i ovlasti svrstavši nas uz bok taocima Putinove, Orbanove ili Trumpove politike. Pa i jučer, u nedjelju 17. marta u posjeti Lipovljanima u izjavi novinarima ponovno prijeti kako “za par mjeseci BiH neće moći ići naprijed u EU ako se pravo Hrvata ne vrati”.
U Hrvatskoj sasvim sigurno postoji relevantan broj građana koji ne misle da je predsjednik duhovit, neprihvatljiv im je njegov nacionalizam te nemaju nikakve teritorijalne aspiracije prema dijelovima susjedne države. Nakon devet godina populizma Grabar Kitarović i Milanovića, žele napokon živjeti u miru i srdačnim odnosima sa susjedima.
Plenković je mnogim desničarima nedovoljno desno, Milanović je mnogim ljevičarima predesno. Tko će biti novi premijer Republike Hrvatske saznat ćemo za nešto više od mjesec dana, ono što već sada znamo jest da će u ovo predizborno vrijeme najviše profitirati mediji. Na kraju ostaje pitanje je li u vrijeme kad je europska demokracija ozbiljno ugrožena cenzurom, a jeftin populizam hara Europom, naivno priželjkivati dostojanstvenu predsjednicu ili predsjednika Vlade, osobu koja neće biti na čelu kriminalne organizacije niti ogrezla u nacionalističke strasti, nego usuprot populizmu i skupljanju lajkova, dostojanstveno i časno raditi ono što joj je dužnost. Ni više ni manje od toga.
Piše: Vesna Rajnović, tacno.net
