U braku sa MMF-om

Čudnovato je ponašanje domaćih vlasti koje su ponovo zakomplikovale prilike sa MMF-om i dovele u pitanje nastavak stand by aranžmana.

(Borivoje Simić – indikator.ba)

Očigledno im ne treba puno da zaborave kako su one same zatražile novac ovog međunarodnnog kreditora i kako su se u pismima namjere obavezale da će izvršiti određene zadatke.
Sada, kada ih je MMF pritegao, odjedom se bune da ne mogu provesti reforme radnog zakonodavstva koje su i same obećale!
Po starom dobrom bosanskom običaju bitno je doći da novca, a za izvršavanje obaveza ćemo već nekako.
No, MMF, koji više nije onaj čelični pretkrizni nego prilično popustljivi MMF, ovoga puta čini se odlučniji je da vlasti urade ono što se već godinama nameće kao nužnost – promjena zakona o radu u funkciji boljeg poslovnog ambijenta i bržeg zapošljavanja.
Međutim, kada god dođete do toga da se mora dirati u socijalnu sferu, kod ovdašnjih vlasti redovno nailazite na zid.
No, ako već imate ogromu rupu u budžetima, ne možete samo uzmati kreditni novac da biste ih krpili, nego je potrebno istovremeno i provoditi reforme koje će omogućiti da se ekonomske prlike u zemlji poboljšavaju.
Valjda se jednom moramo rješiti pozajmljivanja novca od MMF-a jer to neće doći samo od sebe, makar prihodi od PDV-a ponovo bilježe značajan rast.
E, sad, što u braku sa MMF-om (kao uostalom i svakom drugom) ne možete birati samo ono što je slatko – dakle novac, nego morate progutati i gorke pilule, dakle diktate (jer očigledno u zahtjevima MMF-a ima nečega što nije lako progutati), to je već druga strana medalje.
Mogli smo vidjeti na primjeru Grčke, ali i nekih drugih posrnulih zemalja kako to izgleda kada međunarodni kreditori određuju šta i kako će se provoditi da bi se “zaradio” međunarodni kreditni novac.
No,  iako oopiranje MMF-u može imati opravdanje ukoliko postoji političkii pritiisak i ukoliko se insistira na reformama bez unutrašnjih konsultacija ekonomsko-socijalnih partnera (barem kako tvrde vladini dužnosnici), čini se da se i vlastima u predizborno vrijeme, “ne čačka mečka”, pogotovo kada je stanje u zemlji nastalo socijalnim buntom naelektrisano, a sindikat su više nego ikada naoštreni da se brane stečena radnička prava.
No, ako bi ostale bez novca MMF-a, a već se o tome govori, alternative vlastima nisu baš svijetle. Dio novca može se nadomjestiti na domaćem tržištu emisijom vrijednosnih papira, ali to  neće biti dovoljno za servisiranje svih budžetskh obaveza, pogotovo s obzirom na veliki inodug. Šta u tom slučaju može uslijediti, nije dobro ni pomisliti…
Međutim, treba priznati da je kriza koja traje već punih pet godina nametnula nužnost da se određene odrebe Zakona o radu kao i Kolektivnog ugovora izmijene kako bi se poslodavcima omogućilo da lakše posluju, izvršavaju svoje obaveze i zapošljavaju nove radnike.
O tome je već i ranije bilo govora pa i djelomične saglasnosti u Federaciji BiH.
Poslodavci u FBiH ove su ove sedmice dali svoj prijedlog mjera za poboljšanje ekonomskog stanja u državi i pitanje radnih prava i Općeg kolektivnog ugovora stavili na prvo mjesto.
Poslodavci govore jezikom realnosti jer uočavaju gdje su poteškoće i kočnice i šta treba učiniti da bi se poslovni ambijent popravio, odvezale ruke poslovnim subjektima da bolje rade i više zapošljavaju.
No, onako kako se ponašaju, vlasti kao da ne žele priznati da je jedino privreda ono što nas može izvući iz ekonomskog stanja u kojem se nalazimo.
Kupovina socijalnog mira ne može biti bezgranična, a život na kreditima vječan, te se neke stvari moraju presjeći pa makar na početku bile bolne. Ne nužno kako MMF traži.
Naglašena socijalna briga mora imati ekvivalent u boljem radu na poboljšanju poslovog ambjenta jer bez toga nema napretka.
U braku sa MMF-om ili bez njega?