Trideset godina poslije u Vitezu ne nedostaje ničega osim pomirenja. Istina, nije sve tako sivo, jer ima ovdje dosta poznatih i uspješnih gospodarskih priča, nadaleko poznatih poduzeća, pojedinaca, sportaša, dosta pozitivnih ljudi koji zasjenjuju sumornu sliku devedesetih
Vitez. Već sama etimologija puno toga govori. Jedna riječ, a značenja mnogo. Srednjovjekovni ratnik, plemić, buntovnik, zaštitnik, otmjeni mladić i još puno toga. U našem slučaju samo jedno – naziv mjesta, grad. Smješten u samom srcu države, u njezinom strogom središtu. Kada biste na karti Bosne i Hercegovine opisali kružnicu tako da iglu šestara zabodete u Vitez, a drugim dijelom zaokružili oko krajnjih rubova granice, shvatili biste da je Vitez zaista ta sredina – centar kruga.
Možda je najslikovitiji opis rađanja i rasta Viteza promatrajući ga povijesno u tri faze. Prva faza, izgradnja Han Kompanije, današnja Željeznička stanica od koje je samo ostao naziv i oronule zgrade, kao i sama zgrada željezničke postaje koja je unakažena i djelomično privatizirana. To je vrijeme dolaska Austrougarskog protektorata i izgradnje pilane, tzv. Kompanije uz koju su pored industrijskih izrastali prateći infrastrukturni objekti. Malo po malo nicalo je naselje i prateći objekti; škola, policija, Dom kulture, trgovina, hotel. Samo oni najstariji sjećaju se kako je nekada davno izgledalo ovo naselje, a u privatnim arhivima ovdašnjih žitelja ostala je sačuvana i poneka crnobijela fotografija kao svjedok jednog davno minulog vremena. Svi koji dolaze u Vitez iz pravca Sarajeva moraju proći kroz ovaj dio naselja, pa nije teško zaključiti kako se Vitežani ne mogu ponositi odnosom prema tom razdoblju svoje povijesti i kulturnom naslijeđu, barem kada je Han kompanija u pitanju. Dokaz tomu je da se u dosadašnjim, objavljenim publikacijama zapis o tom vremenu može naći samo u tragovima. Dokaz tomu su i nekolicina ruševnih građevinskih objekata za koje više nitko ne mari, a koji bi, da živimo u nekoj normalnoj zapadnoj civilizaciji, bili konzervirani i pretvoreni u spomenike kulturne baštine.
Druga faza izgradnje Viteza je ona komunistička. Vrijeme je to pedesetih godina prošloga stoljeća kada se u okrilju jednog socijalističkog sistema, Vitez podiže u punom zamahu iza sebe ostavljajući Drugi svjetski rat. Bilo je to vrijeme euforičnosti pobjednika, s neizmjernim motivom i energijom da se industrijalizira i oživi porušena zemlja. U takvim se okolnostima izgrađuje Vitez, onaj na desnoj obali Lašve. Gradska jezgra, takozvana Kolonija, izrastala je na ledinama lašvanskoga polja prateći u stopu izgradnju vojne industrije, tvornicu eksploziva i srodnih kemijskih proizvoda. Pomalo su dolazile do izražaja gradske konture, nicali su stambeni objekti jedan za drugim doživjevši svoj vrhunac pred sam kraj osamdesetih godina prošloga stoljeća. Izgradnjom Viteza mijenjala se pomalo i demografska slika, kao posljedica dolaska vojnog i tehnološkog kadra, najvećim dijelom iz Srbije, jer ruku na srce, ovo malo mjesto, pa čak ni regija, nisu mogli ponuditi dovoljno kadra potrebnog za ovakvu tvornicu, jedinu takve vrste u ovom dijelu Europe.
Treća faza, ona posljednja, koja u neku ruku još traje, izgradnja je poslovnoga centra na lijevoj strani Lašve. Priča je započeta nakon zadnjeg rata, točnije 1996. godine, po čemu je poslovni centar i dobio naziv – PC 96. Stvarajući nekakvu vrstu poređenja između gospodarskog života od prije četrdesetak godina i ovoga danas, moglo bi se reći da današnji kompletan poslovni centar zapošljava jednako toliko ljudi kao i gore pomenuta tvornica koja je neslavno završila u stečaju. Osnovan još davne 1950. godine, na površini od oko 180 hektara zemljišta, danas poznati Vitezit hranio je mnoge viteške obitelji, a procvat njegova poslovanja dogodio se tijekom Iransko-iračkog rata kada su, kako se još po Vitezu priča, na jednu kapiju ulazile delegacije iz Iraka, a na drugu izlazile one iz Irana, da se ne bi kojim slučajem sreli. Od prodaje eksploziva nesretnim Iračanima i Irancima zarada je bila odlična, pa su se ogromni novci slijevali u ovaj mali srednjobosanski gradić. Postoji jedan mit o tome vremenu koji kaže da se baš zbog toga Vitezu početkom devedesetih kao bumerang vratilo sve ono zlo načinjeno u ovoj tvornici.
Demografska slika Viteza iz 1991. godine bila je barem za 30% popunjenija nego danas, mada se čini kako se u ovome malom mjestu nakon rata puno toga izgradilo, od obiteljskih stambenih kuća do velikih tržnih centara koji su dugo vremena služili kao paradigma gospodarskog razvoja Bosne. Na tom popisu ukupno je bilo oko 27.000 stanovnika. Hrvata i Bošnjaka bilo je podjednako. Hrvata oko 12.500 i Bošnjaka oko 11.500. Razliku od 3.000 stanovnika činili su Srbi, Jugosloveni i ostali. Velika većina od ovih 3000 stanovnika napustila je Vitez, izuzev Roma koji i danas žive u dva viteška naselja. Prema nekim relevantnim pokazateljima, kao npr. evidencijama vjerskih institucija,te dešavanjima na izborno – političkoj sceni, u Vitezu danas živi između 18.000 i 20.000 stanovnika. Trend starenja stanovništva i odlaska mladih je prisutan kao i u većini ostatka regije.
Nažalost, osim po svojoj čuvenoj tvornici i gospodarskom razvitku s kraja devedesetih, Vitez će ostati zapamćen po ratnim strahotama koje su ispisale neslavne i krvlju zaprljane stranice njegove povijesti. Priča o početku oružanog sukoba između Hrvata i Bošnjaka, tog kobnog 16. travnja 1993., već je mnogo puta ispričana i dobro poznata. Tužna priča o Ahmićima, Bošnjacima je itekako poznata, mada ta priča na obilježavanjima i jubilejima ponekad prelazi granice dobrog ukusa i služi kao hrana političarima koji manipuliraju nesretnim žrtvama, tupeći svoju retoriku i skupljajući jeftino političke poene za svoje naredne mandate i lagodne pozicije.
Hrvatima je ta priča nešto manje poznata. Hrvati je se srame i ne žele joj pogledati u oči, jer kao da je bolje osloniti se i vjerovati svojim mitovima, nego istini. Valjda se baš zato istina zaobilazi, prešućuje, umotava i gura pod tepih svih ovih trideset godina. Ne radi mira i budućnosti, nego naprotiv, radi konformizma i vlastite koristi. Da je tomu tako, dokazuju i sve ranije obljetnice kada se na datum obilježavanja stradanja Bošnjaka u Ahmićima, delegacija lokalnog hrvatskog političkog vodstva okupljala na svome spomen obilježju u neposrednoj blizini mjesta gdje se zločin dogodio, htijući valjda na taj način umanjiti značaj bošnjačkog stradanja i staviti u prvi plan svoj narod kao žrtvu. Iznimka se desila 2010. godine kada se na obljetnici, odnosno dan ranije, žrtvama Ahmića, uz kardinala Puljića i reisa Cerića, poklonio tadašnji predsjednik Hrvatske Ivo Josipović. Prošlo je od onda trinaest godina i taj čin na neki način označio je početak procesa pomirenja koji, kako sada stvari stoje, nažalost još uvijek nije završen.
Istini za volju, ni Bošnjaci nisu ostali čistih ruku. U vrijeme jedanaestomjesečnog svirepog viteškog rata, pripadnici njihova naroda počinili su također mnoga zlodjela; progonstva, ubojstva djece, civila… Sudski proces za stradanje Hrvata Križančeva sela još uvijek traje i uskoro će, nakon dugogodišnjeg mrcvarenja svjedoka, biti okončan. Postavlja se pitanje hoće li nakon svega toga konačno prestati rat. Pucanje i tutanj topova je hvala Bogu davno okončan, ali rat izgleda još uvijek nije. Ratuje se nekim novim sofisticiranim oružjem, prljavom politikom i plitkom diplomacijom.
Unatoč tomu, svih ovih trideset minulih godina, politička koalicija Hrvata i Bošnjaka savršeno je funkcionirala. Vješto su balansirali zajedničke interese, zaslužne kadrove nagrađivali sigurnim i dobro plaćenim radnim mjestima, kreirali vlastite udruge usmjeravajući im proračunske novce, režirali izborne procese.
Trideset godina poslije u Vitezu ne nedostaje ničega osim pomirenja. Istina, nije sve tako sivo, jer ima ovdje dosta poznatih i uspješnih gospodarskih priča, nadaleko poznatih poduzeća, pojedinaca, sportaša, dosta pozitivnih ljudi koji zasjenjuju sumornu sliku devedesetih. Ni u Vitezu, kao ni u drugim mjestima gdje su se dogodili strašni zločini ne smije biti mjesta generaliziranju. Neukusno je i neprihvatljivo okriviti cijeli jedan narod za zločin koji su počinili pojedinci, bilo da se radi o njih dvadeset, pedeset ili stotinu. Zločinci su zločinci i ne treba ih promatrati kroz nacionalni predznak. Narod je puno više od toga i nijedan narod ne smije nositi teret odgovornosti zločinaca. Za to postoje sudovi. Za to postoji savjest i borba za istinu. Oni koji je traže, znaju dobro kako je to teška i mukotrpna borba, ali jedina koja se isplati.
Vitez bez iskrenog pomirenja neće moći naprijed, jer kao što kaže jedan psalam „ Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se trude graditelji“. Bez ogoljene istine i pomirenja Vitežani će i dalje živjeti sapleteni između Ahmića, Križančeva sela, kao i drugih nesretnih događaja, noseći taj teret na svojim plećima. Postoje dva termina koja su posljednjih godina toliko ponavljana da je više postalo mučno slušati ih, a to je „suživot“ i „kultura sjećanja“. Vitežanima ne treba ni jedno ni drugo. Ovdje je potreban život, a ne suživot, ovdje je potrebna kultura zaborava i oprosta, a ne kultura sjećanja. Ne može se živjeti i uživati sadašnjost ako ste samo zagledani u prošlost. Tu nema budućnosti.
Prelijepa je ovo zemlja. Prelijep kraj, a život prekratak i prolazan da bi ga potrošili u nadmudrivanjima.
Na današnji dan, Dan općine Vitez, želimo mu sretan rođendan. Neka ne bude tužan, sjetan i u prošlost zagledan. Neka raširi svoje ruke prema suncu. Neka sunce istopi vitešku maglu i tugu. Neka radost ispuni ovu lijepu lašvansku dolinu, a Lašva u nepovrat odnese teški teret sa pleća svoga puka. Sretan ti rođendan, dragi Viteže.
Luka Bogdanović
Polis.ba
Izvor: vitez.info
