Velesile strahuju da zbog njihove ofanzive na Balkanu neko ne povuče koban potez
Generalno, bitka za utjecaj na Balkanu još nije završena. Region postaje ključno mjesto sukoba geostrateških interesa velikih sila, asamim time i tačka previranja. Trenutno izgleda da je prva rundapripala tandemu SAD-EU, ali se još uvijek čini da Rusi nisu reklisvoju zadnju riječ.
Autor: Tim za geopolitičke analize, thebosniatimaes.ba
Od početka ove godine sve više je uočljivo da se Zapad i Vašington zalažu za privlačenje zemalja Zapadnog Balkana u njihovu orbitu interesnih sfera. Balkan će izgleda ponovo biti mjesto gdje će se lomiti koplja Rusije, s jedne, i NATO-a, SAD-a i EU sa druge strane. Čini se da čak u posljednje vrijeme konfliktne regije kao što su Bliski Istok, sjeverna Afrika, Afganistan itd., idu u drugi plan, a da se javna i tajna diplomatija pomenutih strana koncentriše na „Balkansko bure baruta“ s ciljem njegovog čvrstog privlačenja u sferu utjecaja jedne ili druge strane. Pa da krenemo redom u predstavljanju takvih težnji svjetskih geopolitičkih igrača.
Bugarska
Kada je u pitanju Bugarska do nedavno su mnogi smatrali da je ova zemlja jedan od najvažnijih ruskih „trojanaca“ u EU i jedan od glavnih sljedbenika ruske politike i utjecaja u regiji Jugoistočne Evrope. Možda su i u jednoj mjeri bili u pravu, ali sadašnja situacija ukazuje da su stvari izmakle ruskoj kontroli i utjecaju. Poslije bugarskog „ne“ gasovodu„Južni tok“ sve je vidljivije zahlađenje odnosa između Sofije i Moskve. Posmatra se i sve veće američko vojno prisustvo u Bugarskoj, a čak se i bugarski predsjednik Rosen Plevneliev nekoliko puta javno oglasio s anti-ruskim stavom. Međutim postoji i jedna velika neusklađenost politike između vladajućih partnera u Bugarskoj. S jedne strane predsjednikvodi pro-zapadnu i pro-američku politiku, a s druge strane Predsjednik Vlade Bojko Borisov uporno uvjerava bugarsku javnost da su u toku stalni pokušaji poboljšavanja odnosa između dvije zemlje – Rusije i Bugarske. Generalno Bugarska pokušava držati kakav-takav balans između EU i Rusije obzirom na svoju golemu zavisnost od dotoka ruskog gasa u ovu zemlju. Vjerovano bugarski političari pokušavaju igrati duplu igru – da budu dobri sa Vašingtonom, ali da ipak pokušaju izgraditi na bugarskom teritoriju gasni centar (hub) za raspodjelu gasa balkanskim zemljama i dalje, što bi Bugarsku učinilo strateškim gasnim čvorištem u Jugoistočnoj Evropi. Moskva troši bar 10 miliona eura za rusku propagandu u Bugarskoj i oslanja se najviše na bivše komuniste i njihove nasljednike u Bugarskoj, uglavnom iz redova Bugarske socijalističke partije. Nezvanično se smatra da ruska obavještajna služba raspolaže sa više od 120 njenih oficira u Bugarskoj, a njena mreža u ovoj zemlji veoma je široka i seže i do najviših centara moći u državi. Ali američki odgovor nimalo nije zakasnio. Razmještanjem američkih snaga u Bugarskoj i početak izgradnje komandnog centra NATO u zemlji svjedoče da Vašington neće tek tako pustiti Sofiju da (ot)pliva ruskim vodama. EU je također započeo veliki investicioni program u sferi gasnog prijenosa i očekuje se do kraja sljedeće godine da gasne veze između Bugarske i Grčke budu završene što bi dalo realnu mogućnost za diversifikaciju energetskih izvora i smanjivanje bugarske zavisnosti od ruskog gasa.
Rumunija
Za razliku od Bugarske koja još uvjek ima neka svoja lutanja, Rumunija je čvrsto prepoznala svoj pro-američki interes. SAD je svugdje u Rumuniji pa čak i pod američkom ingerencijom je formiran i funkcioniše Antikorupcijiski centar u Rumuniji koji je u zadnjih nekoliko meseci bio u prilici da maltene sruši aktuelnu rumunsku Vladu Premijera Viktora Ponte. Generano to ne bi moglo biti ostvarivo bez američke podrške i direktne umješanosti Vašingtona u rumunskoj unutrašnjoj politici. Već davno u Rumuniji su situirane snage NATO-a i sasvim skoro će biti izgrađen i komandni centar Alijanse.
Do nedavno se smatralo da Grčka ima određene pro-ruske težnje i postoji vjerovatnoće da zemlja upadne u rusku orbitu utjecaja. Ali je to bilo samo u teoriji. Željeznim finansijiskim zahvatima EU (čitaj SAD) je pokazala grčkom Premijeru Ciprasu da svaki pokušaj usmjeravanja prema Moskvi je preliminarno osuđen na neuspjeh. Što se tiče grčke finansijske krize može se izvući i zaključak da Cipras nije ni smio tražiti rusku finansijsku pomoć zato što bi ga takav potez bukvalno koštao glave i bez daljih koraka se usmjerio prema Briselu i bez dodatnih rizičnih pro-ruskih poteza.
Ex-Jugoslavija
Zemlje Zapadnog Balkana – a uglavnom su to države nastale iz ex-Jugoslavije; Srbija, Bosna i Hercegovina, Makedonija i Crna Gora – odavno su postale objekti američkog i evropskog interesovanja. U zadnjih nekoliko nedjelja postali smo svjedoci neviđenog interesa prema ovim zemljama sa svih strana; pomoćnica Državnog sekretara SAD-a Viktorija Njuland je tek završila svoj obilazak Srbije, Crne Gore i Makedonije, njemačka Kancelarka Angela Merkel tek prije nekoliko dana je posjetila Beograd i Sarajevo, predsjednik Evropskog Parlamenta Martin Šulc je bio u Beogradu, a i u BiH, te tokom svoje posjete Njemačkoj crnogorski Premijer Milo Đukanović je dobio uvjerenje od ministra vanjskih poslova Njemačke Štajnmajera da do kraja godine Podgorica mora dobiti poziv za članstvo u NATO… Sve u svemu viši međunarodni emisari iz SAD i EU obilaze zemlje Zapadnog Balkana ali se čini da uglavnom koriste politiku „štapa i šargarepe“ sa akcentom na štapu… Nikako nije slučajno da se Vlada Crne Gore odjednom priključila sankcijama protiv Rusije, uvedenim od strane EU. Rusi su najveći investitori u Crnoj Gori i posjeduju skoro 30% crnogorske obale. Bivšem komunisti Đukanoviću nije bilo teško shvatiti da je „Bog visoko, a Rusija – daleko…“. Ali munajvjerovatnije nije potpuno jasno da je Zapad dobro obaviješten o svim njegovim djelatnostima u prošlosti. On već veoma dugo vlada ovom zemljom i ne bi bilo iznenađenjeako poslije priključenja Crne Gore u NATO odluči (ili bude primoran) da napusti političku scenu u državi. Tako da možda nisu sasvim za odbaciti pretpostvake da bi članstvo Podgorice u Alijansi bio ujedno i “vijenac” Đukanovićeve političke karijere.
Posljednjih dana se čini da se Makedonija više ne trese. Po drugi put u zemlji je bio Evropski komesar za proširenje Johanes Han s ciljem rješavanja duboke političke krize u ovoj državi. Postignut je dogovor između Vlade i opozicije za prijevremene parlamentarne izbore za 24. april 2016. godine. Izbore će pripremiti službena Vlada bez učešća vladajuće VMRO-DPMNE, a od 01.09. ove godine opozicija će se vratiti u makedonsko Sobranie. Zbog pro-ruskih poteza aktuelnog makedonskog premijera Nikole Grujevskog, odjednom, kao s neba su počele „padati bombe“ od strane lidera opozicije Zorana Zaeva i objelodanjeni su podaci o korupciji i malverzacijama u vrhu Vlade u Makedoniji. Zaev ne bi mogao dobiti takve podatke bez tuđe pomoći. A da li ta pomoć „slučajno“ nije od strane američke ANS?… Makedonija također ostaje još uvijek kao najsiromašnija od bivših jugorepublika i pokazatelji o korupciji djeluju više nego sumorno na makedonsko društvo. Rusi nisu makli prstom da zaštite Grujevskog osim sa nekim deklaracijama koje nisu davale skoro nikakve rezultate za aktuelnog makedonskog premijera. Stoga Makedonija može lahko biti zahvaćena nemirima. Ali Albanci Menduha Tačija i Alija Ahmetija su pod čvrstom kontrolom Tirane (čitaj Vašingtona) i bez signala ne bi smjeli učiniti nepromišljen potez. Sve u svemu Grujevski i društvo učinit će sve da se vrate na vlast poslije aprila slijedeće godine, ali se čini da je aktuelni premijer politički mrtvac i najozbiljniji kandidat za Tužilaštva i sudove ove zemlje. Nije isključeno da Grujevski kao i mnogi drugi lideri i političari iz bivše Jugoslavije pokušaju pronaći utočište u Rusiji i prije aprilskih izbora. On je definitivno izgubio povjerenje Zapada.
Srbija je također veoma interesantan slučaj. Nije velika tajna da sadašnji Premijer Aleksandar Vučić ima izuzetno dobre veze u SAD, a pored toga je dobro primljen i u EU. Rusi takođe koketiraju i sa njim, ali najviše sa srpskim predsjednikom Tomislavom Nikolićem. Događaj u Srebrenici od 11.07.2015. godine je još više povećao njegov kredit povjerenja na Zapadu i učinio mu PR za koji Vučić nije ni maštao da će sebi besplatno napraviti. Slično Bugarskoj, Beograd pokušava da balansira između EU (SAD) i Moskve i Rusi nesporno daju pozitivne signale Srbiji (slučaj sa ruskim vetom Rezolucije UN o Srebrenici). Ali ima i veoma ozbiljnih razlika između Sofije i Beograda – Bugarska je članica EU i NATO, dok Srbija ima još mnogo posla prije nego dobije članstvo u Uniji i još više dok nekako (ako ikako uspije) da preskoči prije toga učlanjenje u NATO. Nevjerovatnije će se desiti da Srbija dobije članstvo u EU bez toga da je zemlja članica NATO-a. A još više bi bio interesantan scenarij da Kosovo dobije članstvo u NATO i samim tim i „brži put“ za pregovore o članstvu u EU i na taj način da pretekne Srbiju. Nije daleko trenutak kada će Rusi u zamjenu za veto dobiti neke ekonomske povlastice u Srbiji, dok će Amerikanci u zamjenu za to povećati svoj utjecaj u ovoj zemlji.
Najkomplikovanija ostaje situacija u Bosni i Hercegovini. Političari u ovoj državi su već mnogo puta pokazali da se ne mogu dogovoriti čak i za najmanje stvari i dok Srbi i RS gledaju šta će Beograd učiniti po bitnim pitanjima, Hrvati se spremaju da stvore treći entitet, a Bošnjaci da naprave pokušaj za stvaranje unitarne BiH i jačanja državnosti i svoga identiteta. U BiH zbog strukture zemlje postoji interesantan fenomen – SAD „drže bank“ u Federaciji BiH, dok u RS tu ulogu ispunjavaju Rusi. Zbog njihovog veta Milorad Dodik prije nekoliko dana je ruskoj naftnoj kompaniji Njeftgazinkor oprostio dug od oko 30 miliona eura. Oproštena je i investicija za izgradnju pruge od Broda do Modriče od oko 45 miliona eura, a također je dodijeljeno bosansko zemljište u luci Ploče za izgradnju ruskog naftnog terminala (sumnjivo obećanje uglavnom zato što se Ploče nalaze na teritoriji Hrvatske – zemlja članica NATO i EU). Ali ipak su Rusi dobro naplatili svoj veto, a odnosi između RS i Federacije BiH su još jednom (i po ko zna koji put?) opterećeni. Amerikanci to neće oprostiti tako lahko Dodiku koji se još uvijek čini nedodirljivim u RS-u.
Koban potez?
U BiH osim EU i SAD je bitan još jedan geopolitički činilac. A to je Turska. Ankara je prisutna na svim nivoima u društveno-političkom životu Bošnjaka i veoma je važan investitor, vjerski i ekonomski faktor u BiH. Tako da i zbog ove činjenice situacija u Bosni postaje još komplikovanija.
Generalno bitka za utjecaj na Balkanu još uvijek nije završena. Region postaje ključno mjesto za sukob geostrateških interesa velikih sila, a samim time i tačka previranja.
Ono od čega svijet strahuje i zbog čega je nervoza kako kod domaćih tako i kod stranih političara je porast ekstremizma, kao i ostrašćena retorika u bilateralnim relacijama među liderima na Balkanu.
Trenutno izgleda da je prva runda pripala tandemu SAD-EU, ali se čini da Rusi još uvijek nisu rekli svoju zadnju riječ. Ruski glavni adut je energetska zavisnost svih zemalja Balkana od ruskih energenata, a osim toga ruske naftne kompanije do velike mjere diktiraju cijene u tom tržišnom segmentu i na taj način imaju veliki utjecaj na lokalne slabe i nekonkurentne ekonomije. Članstvo u NATO i EU je veoma dobar potez (kao što su slučajevi sa Bugarskom, Rumunijom, Hrvatskom itd.), ali ne daje nezavisnost od ruskih energetskih izvora i preko njih ruski utjecaj još će se dugo osjećati u cijelom regionu. Rusi generalno drže i tržišta naftnih derivata u Bugarskoj, Srbiji, BiH, dok su američki pokušaji za diversifikaciju tog segmenta za sada neuspješni.
