Vehabović Rudež: Senzacionalističkim izvještavanjem o ubistvima, mediji daju ideju budućim izvršiocima femicida
Uloga medija u prevenciji nasilja je ogromna
Slađan Tomić, BUKA
Nizama Hećimović (Gradačac),
Tahira Čamdžić (Živinice),
Aida Dendić (Zavidovići),
Amra Kahrimanović (Tuzla),
Selma Baluković (Lipnica),
Halida Smajić (Gradačac),
Amela Čičkušić (Tuzla)
Samo na području Tuzlanskog kantona u devet mjeseci ubijeno je sedam žena. One su žrtve femicida. Nakon svakog femicida kao društvo se šokiramo, političari najave izmjene zakona, osude nasilje, ali ništa se ne promijeni. Bar ne nabolje. Zašto se broj femicida ne smanjuje, šta kao društvo možemo uraditi, gdje je tu uloga medija, i kako dolazi do femicida. O ovim temama razgovaramo sa psihoterapeutkinjom Nerminom Vehabović Rudež.
BUKA: Nakon femicida u Gradačcu i ubistva Nizame koje je izvršeno u lajv prenosu, u Tuzlanskom kantonu skoro svaki mjesec na tom području imamo novi femicid. Šta se dešava?
Situacije koje se dešavaju u Tuzlanskom kantonu sigurno izgledaju zastrašujuće za zajednicu. Bilo bi neozbiljno da govorimo da je nešto povezano direktno sa Tuzlanskim kantonom i da time stigmatiziramo stanovnike ovog kantona dok se ne bi napravilo istraživanje zašto se u kratkom vremenskom intervalu desilo toliko ubistava žena.
Sigurno je zastrašujuće kad u jednom kantonu ili na jednom području se desi toliko ubistva žena i očekivano je da je javnost zgrožena i da su ljudi zabrinuti.
Treba naglasiti da ljudsko ponašanje ne određuju samo crte ličnosti osobe već i nivo obrazovanja, pol, fizičko zdravlje, da li je osoba u braku ili nije, da li je zapsoslena ili nije, materijalni status itd. Sve ovo određuje nas kao osobe. Kada bi to primijenili na Tuzlanski kanton onda bi trebalo uzeti u obzir koliko ima nezaposlenih, koliko ima ljudi koji su zbog ratnih stardanja doselili u ovaj kanton, koliko njih je traumatizirano, koliko je invalidnih osoba, iseljavanja iz ovog kantona, razdvojenosti porodica zbog odlaska da rade u inostaranstvu, itd. Sve ovo utiče na mentalno zdravlje osoba i na njihov odnos prema sebi i prema drugima. I na kraju a ne manje značajno treba naglasiti način procesuiranja djela, i koliko brzo reaguje policija kada se prijavljuje nasilje. Ukoliko je to sporo i ukoliko policija neadekvatno reaguje, pa onda i tužilaštvo „štiti“ odugovlačenjem počinioca stiče se dojam da se mogu maltretirati drugi bez brze i efikasne kazne. Ovom prilikom želim naglasiti da se mora mijenjati i zakon o postupanju u slučaju kada počinilac nasilja nije muž ili supruga već partner, jer u tom slučaju po našem zakonu ne primjenjuju se iste zakonske mjere kao što je zabrana pristupa žrtvi već se često napad na osobu vodi pod narušavanjem javnog reda i mira. Takvih primjera imam puno u svojoj praksi. Također, prećutni „pomagač“ nasilniku može biti profesionalac ljekar, psiholog koji adekvatno nisu pristupili žrtvi i nisu napisali adekvatan nalaz već su npr. okarakterisali u nalazu da je povreda kod žene nastala u tući čime je automatski ukinuta mogućnost da počinilac bude adekvatno kažnjen. Dakle moramo reći da imamo još uvijek mnogo nesenzibiliziranih policajaca, ljekara, tužioca, sudija koji ne za prepoznavanje i adekvatano postupaju u slučaju nasilja.
Važno nam je dakle da gledamo širi kontekst. Bilo bi neozbiljno reći konkretno: to i to je prouzrokovalo ubistvo jer nemamo nikakve konkretne podatke, ali imamo mnogo faktora koji ukazuju da imamo šupljine u pristupu nasilnicima i žrtvama i problemu nasilja uopće.
BUKA: Možemo li kada se govori o Tuzlanskom kantonu govoriti o posebno zabrinjavajućem broju femicida ili se radi o slučajnosti? Šta je specifično za Tuzlanski kanton?
Kaao što sam već navela, svaka sredina ima svoje specifičnosti, a specifičnosti su po mojim saznanjima veliki broj ljudi koji su izbjegli u Tuzlanski kanton zbog ratnih dešavanja, a to znači i veliki broj ljudi sa traumatskim iskustvima, također, dosta osoba iz ovog kantona su bili u vojnim misijama u na ratištima u drugim dijelovima svijeta, ali želim naglasiti da je je u briga o mentalnom zdravlju Evo ovo su neke specifičnosti koje bi mogle biti značajne ali ni dalje to ne možemo i ne smijemo uzeti kao osnovni razlog za ovakva dešavanja. Bitno je naglasiti da ljudi često kada se dešavaju samoubistva i ubistva u zajednici dobiju „ideju“ ili im bude na neki način primjer šta mogu uraditi u frustrirajućoj situaciji ili u situaciji kad ne znaju šta će sa sobom, kada su u problemu. Upravo to može biti jedan od uzroka. Nije jedini, ali zaista može biti jedan od razloga to što se učestalo dešava, da jednostavno postane primjerom za one koji imaju unutrašnje frustracije, problematike u bračnim odnosima, na radnim mjestima pa ne znaju šta će sa tim, ne traže pomoć nego jednostavno posegnu za najgorim mogućim „rješenjima“ a to su ubistvo i samoubistva.
BUKA: Mogu li ubistva poput masovnih ubistava u Srbiji, slučaja Nizame biti triger ljudima? Da li možemo govoriti o domino efektu velikih tragedija?
Rekla bih da je to odlično pitanje jer daje priliku da se naglasiti važnost adekvatnog izvještavanja o ovakvim dešavanjima. Ukoliko mediji senzacionalistički izvještavaju, do utančine opisuju ubistva ili samoubistva, zapravo daju ideju nekome ko je u problemu. Kad osoba ima duboke unutrašnje probleme, razmišljate šta da uradite i padne joj na napamet nešto što je pročitala ili vidjela na snimcima postoji mogućnost da posegne za istim modelom. Kad čitate novinske članke ispod u komentarima možete tačno vidjeti šta ljudi misle, nemaju uvijek osuđujuće komentare, možda je odnos 50:50. Postoje ljudi koji odobravaju ubistva žena, ali inače odobravaju nasilničko rješavanje problema, kada se osjećaju povrijeđeno od drugih, kada ne mogu držati kontrolu nad tuđim ponašanjem, kada se osjećaju ugroženo i obespravljeno.
BUKA: Koliko se duboko ukorijenjeni patrijarhat, koji je na Balkanu vrlo toksičan, može dovesti u vezu sa femicidom, odnosu prema ženama i slično? Koliko patrijarhat generalno utiče na loše poglede prema ženama?
Rekla bih da ne mora nužno, imate femicid u razvijenom svijetu i npr. Njemačka se bori sa femicidom. Nije uvijek vezano samo za patrijarhat, već ima još faktora koji dovode do femicida. Iz iskustva, znanja i rada sa žrtvama nasilja, promjena uloge žena nije pratila promjenu uloge muškaraca u društvu. Na neki način muškarci se odgajaju kao osobe koje će preuzeti ulogu hranitelja i glave kuće u domaćinstvu, koje će imati povlaštenu poziciju u porodici, jako im se daje podrška da su glavni, da su bitni. S druge strane žene se odgajaju da trebaju i moraju raditi domaćinske stvari, ali i da trebaju da rade, da se školuju. Kad stupite u partnerske odnose, onda to dođe do izražaja. Tada se vidi borba za prevlast, odnosno ko je glavni u partnerskom odnosu. Muškarci žele da imaju tu dominaciju, koju prirodno nose , a još im odgojem može biti pojačana, a žene žele da pokažu da su i one bitne i važne, da mogu sve i tu je nastao raskorak koji može da govori u prilog tome da dolazi do nerazumijevanja među spolovima. Muškarci u neznanju šta da urade, kako da dobiju dominaciju nad ženom posežu za agresivnim, nasilnim ponašanjima i nažalost femicidom. Dakle, nije nužno da je patrijarhat jedini okidač za femicid, više je, rekla bih uzrok sve dublje nerazumijevanje medju polovima i pokušaj zadobijanja prevlasti.
BUKA: Sa čim onda femicid ima najviše veze?
Femicid ima puno veze sa svim gore već naznačenim, ali ima puno veze i sa nezadovoljstvom sopstvenom ulogom muškarca u porodici i u društvu u današnjem modernom vremenu. I na kraju sa zaostalim patrijarhalnim uvjerenjem da mora dominirati nad ženom i da je on vlasnik žene. Koliko god da živimo u modernom vremenu mnogi žive po ovom uvjerenju.
BUKA: Šta kao pojedinci, ali i mediji, možemo učiniti da obeshrabrimo potencijalne izvršitelje femicida?
Moramo voditi računa o način kako odgajamo djecu u smislu poštovanja drugih i drugačijih, poštovanja tuđih potreba, ali i učiti ih da smo kompetentni i sposobni da zadovoljavamo svoje potrebe i to bi bio zapravo najbolji način da preveniramo ovakva ponašanja ili nasilje. Ako se u porodici odgajate da ste glavni, da ste zvijezde, da ste najbolji i kad izađete u vanjski svijet gdje se suočavate sa drugačijim po spolu, rasi, naciji, vjeri, onda dolazite u situaciju da to ne možete da tolerišete, da ne znate šta ćete s tim, ljudi vam smetaju i onda se počinjete ponašati agresivno ili se povlačite.
Trebamo drugačije djecu da odgajamo da nema glavnih, povlaštenih, onih koji su vlasnici drugih, da nema upravljanja drugima. Naše uloge nose neke odgovornosti i obaveze kad se nađemo u odnosu roditelj-dijete ili poslodavac-uposlenik, nastavnik-učenik, u partnerskim odnosima toga ne bi trebalo biti. Muž i žena su podjednako vrijedni i važni i imaju iste uloge u smislu da doprinose razvoju braka i bračne zajednice, što bi bilo važno učiti mlade.
BUKA: Šta je u svemu tome uloga medija?
Zadatak medija je da ne šire “ekskluzivne” informacije na spektakularan način “užas”, “ponovno” i slično, naglašavajući negativno već da se svaka ova loša informacija objavljuje bez ulaženja u detalje o samom slučaju, a više da se piše edukativno o femicidu, o nasilju, kako se zaštititi, šta se treba raditi za poboljšanje partnerskih odnosa, kako zaštiti djecu u tim situacijama itd. Masovna ubistva i velike tragedije mogu biti ne triger nego model za kojim ljudi posegnu i upravo je to važno poznavati kad se radi o medijskom izvještavanju. Rekla bih da je to odlično pitanje zato što mediji kad senzacionalistički izvještavaju, kada do utančine opisuju ubistva ili samoubistva, zapravo daju ideju nekome ko je u problemu.
BUKA: Građani govore o tome kako se cjelokupno stanovništvo i dalje oporavlja od rata, da su ratne traume i dalje veliki teret u životima ljudi. Može li se pronaći veza između ratnih trauma i nasilja koje se danas provodi?
Mnogi građani zaista imaju traumatska iskustva ali mi imamo profesionalce i puno se radi na mentalnom zdravlju, međutim to ne znači da nije ostalo još puno ljudi koji nikad nisu potražili pomoć a suočavaju se sa različitim poteškoćama. Ipak,ne možemo sve što nam se dešava pravdati traumatskim iskustvima i ne poduzimati ništa da bi se oporavljali i živjeli bolje. Svaka odrasla osoba je odgovorna, ako osjeti da nije dobro da ide da traži pomoć.
Ljudi su razvili različite psihičke smetnje tokom posleratnog perioda, što zbog trauma u ratu što zbog sekundarne traumatizacije ili prenosa s generacije na generaciju pa već imate mlade koji su odrasli uz traumatizirane roditelje pa imaju psihičke simptome.
Nažalost traumatska iskustva i strahovi od novog rata su vrlo često i alat političarima da bi manipulisali narodom i to sve dodatno komplikuje cjelokupno psihološko stanje jednog velikog broja ljudi i dodatno doprinosi nesigurnosti ljudi.Femicid, nasilje u porodici, ali i na radnom mjestu i u partnetrskim odnosima, u školi, medju vršnjacima su samo simptomi koji nas upozoravaju da se moramo svi uključiti da se zaistavi femicid ali i svi drugi oblici nasilja.To znači senzibilizirati se o ovim temama, učiti nova uvjerenja o odnosima medju ljudima, a posebno medju polovima, usavršavati zakonsku regulativu i ubrzavati rješavanje prijava nasilja kao i propisivanje adekvatnih kazni.Mediji u ovom mogu i trebaju imati značajnu i odgovornu ulogu.
Buka
