BORIS DEŽULOVIĆ: Datumi koji u srpskom pamćenju ne postoje

Sjećam se oluje koja je augusta 1990. razbacala balvane po Hrvatskoj. U Srbiji je se malo ko sjeća…

(slobodna-bosna.ba)

Dabome da se sjećam. Oluja je valjda bila, šta drugo, kad su te vrele avgustovske subote polomljena popadala sva stabla i bandere pod Dinarom, a moj drugar Predrag i ja uputili se u Krajinu da vidimo to čudo neviđeno – drveće i stijenje rasuto po cesti od Hrvaca do Knina.

Oluje koja je 17. avgusta 1990. po krajinskim drumovima razbacala balvane, u Srbiji se, međutim, malo ko uopće sjeća.

 

Sva su sjećanja na Balkanu oštro presječena, a svaki srpski pomen na avgustovsku oluju počinje od 1995. godine. Dan će tada biti 5. avgust, a boje na zastavi s kninske tvrđave malo drugačije raspoređene, ali jednako će biti subota, i jednako će biti kolone prljavih automobila na krajinskim drumovima, oznojeni mrki vojnici s prijetećim dugim cijevima i uplašeni neki svijet koji neće znati šta ga čeka u mjesecima i godinama koje slijede.

 

Tačno pet godina i dvjesta pedeset subota u to će vrijeme već proći od subote 17. avgusta 1990., kad smo Predrag i ja iza Hrvaca pokušavali da razgovaramo sa rabijatnim nekim tipom što nam se kalašnjikovom unosio u kola. Na poslednjoj barikadi pred Kninom – a sećam se da je bila napravljena od kamenih gromada na posljednjoj serpentini stare ceste nad gradom, neposredno prije tunela – pitali smo naoružane pobunjenike čime će se baviti, od čega će živjeti kad onu orijašku zastavu Srpske autonomne oblasti Krajine sa kninske tvrđave jednog dana podignu pred staklenim tornjem Ujedinjenih nacija na Ist Riveru, i ponosno zavijore kao zastavu Republike Srpske Krajine. ‘Od čega ćemo da živimo? Od drumske pljačke, kao i prije’, oholo nam je odgovorio jedan od njih, pozdravljen zadovoljnim cerekom ostalih.

 

Hoćete li priču o 5. avgustu?

 

Kasnije te subote jednako će na trgu pred železničkom stanicom u Kninu govoriti bahati vojnici i građani okupljeni oko reporterske ekipe ustaške Slobodne Dalmacije iz Splita, mrtvi-ozbiljni i upravo potresno euforični, muda natečenih od samouvjerenosti objašnjavajući kako će SAO Krajina živeti od Miloševićevih strateških ulaganja, te poreza, carina i trošarina na sav saobraćaj i transport preko teritorije kojom je Hrvatska presečena na dva dela.

 

Oholost, bahatost i samouvjerenost ljudi koji će tačno pet godina kasnije žene, djecu i porodične albume potrpati na traktore, preovlađujući su utisci iz moga sjećanja na Knin, Civljane, Kistanje i druga mjesta kojima sam kao reporter lutao poslije oluje što je tog avgusta nanijela balvane na ceste. Da, i strah: slijedećih dana i mjeseci jednako će – kao i poslije Oluje 1995. – biti zapaljene stotine kuća i ubijene stotine civila, i jednako će iz svojih domova biti protjerano dvjesta hiljada ljudi, koji će žene, djecu i porodične albume potrpati na traktore, pa onda godinama u sportskim dvoranama, derutnim hotelima i izbjegličkim centrima sakupljati krhotine svojih razbijenih života i sanjati povratak. Samo što su tada, 17. avgusta 1990., to bili Hrvati.

 

Hoćete li priču o 5. avgustu?

 

Evo jedne: 5. avgusta ujutro vojnici su upali i u uspavano ličko mjesto Lovinac, uhvatili pet tamošnjih pružnih radnika, izveli ih iz sela, brutalno masakrirali i bacili u žbunje. Dvije hiljade Lovinčana u paničnom je strahu pobjeglo preko planine, a od svega stotinak starih i nemoćnih što su ostali u svojim kućama, nakon tog 5. avgusta ubijeno je njih četrdeset i pet.

 

Eh, da: bio je to 5. avgust 1991. godine. Lovinac je, naime, bio hrvatsko selo, a ubojice tada u uniformama Vojske RSK.

 

Danas, kad Srbija u nemoćnom gnjevu gleda Hrvate – što se nadmeno kurče besmislenom vojnom paradom u znak sjećanja na svoj 5. avgust i slavnu Oluju – lovinačkog 5. avgusta u srpskom sjećanju nema. Nema ni 17. avgusta, ni balvana na cesti Hrvace – Knin, ni onih bahatih, oholih i samouvjerenih drumskih poreznika, ni carina od kojih će krajinski Srbi živjeti, ni oružja od kojega će njihovi komšije Hrvati umirati. Cijela je ta memorija danas površna, ceremonijalna i parapolitička, baš kao, uostalom, i hrvatsko prigodno, paradersko sjećanje lišeno svakog saosjećanja.

 

Hoćete li, uostalom, i jednu priču o tome? Hoćete li priču o paradi i kurčenju?

 

Bilo je, naime, već toga, bilo je postrojenih šapki i počasnih plotuna, visokih gostiju u loži i Božjih blagoslova, bilo je već uglancanih samohotki, podmazanih tenkovskih gusjenica i ulaštenih vojničkih čizama što su gazile preko etnički očišćene svete grude, stupajući u slavu velikih bitaka i slobodnog Knina: eno pukovnika Milorada Stupara gdje nadmeno stupa isukane oficirske sablje i predaje raport predsjedniku Republike Srpske Krajine Milanu Martiću, eno i episkopa dalmatinskog vladike Longina kako osvještava ratnu zastavu Vojske Republike Srpske, eno dole na pisti uz ‘Marš na Drinu’ stupa Korpus specijalnih jedinica, za njim gmižu artiljerijski i mehaniziranii ešaloni, kolone tenkova, haubica i raketnih sistema, nebo u skladnim trojkama paraju avioni i helikopteri, a uz pistu razdragan narod, žene u ljetnjim haljinama i djeca u Zvezdinim dresovima igraju na taktove kninskih Minđušara – sjećate se Minđušara, kretenskog srpskog odgovora na Tompsona? – ‘Ovo je naša zemlja, naša Krajina’.

Veličanstvena vojna parada na poligonu u Slunju bila je organizirana o Vidovdanu, na krsnu slavu Vojske Republike Srpske Krajine, 28. juna 1995.: jedva mjesec dana kasnije neće biti ni Vojske ni Republike Srpske Krajine. Da je, eto, kratko srpsko pamćenje olujnog ljeta 1995. samo mjesec dana duže, sjetio bi se neko prigodno ovoga ljeta, na okruglu dvadesetu godišnjicu, barem tog davnog nadmenog kurčenja i jedne besmislene vidovdanske vojne parade u slavu srpskog junaštva i kosovske bitke.

 

Sjetite se zato ponekad 17. avgusta…

 

Dvadeset godina sjećanja na nevine žrtve Oluje, jebiga, neodvojivo je od sjećanja na onih pet godina i nevine žrtve koje su mu prethodile. Kao što je prigodno sjećanje na dvjesta hiljada nesrećnika što su pred zmijskim Tuđmanovim pozivom da ostanu u kućama potrpali krhotine svojih života u traktore, neodvojivo od sjećanja na onaj visoki zid ravnodušnosti i prezira na koji su naišli u rođenoj Srbiji.

 

Vreli je dakle 17. avgust, jedna subota, podne: na drumovima kolone prljavih automobila, oznojeni mrki vojnici s pretećim dugim cijevima i uplašeni neki svijet koji ne zna šta ga čeka u mjesecima i godinama koje slijede, ali ovaj 17. avgust pada 1995. godine, prljavi automobili imaju kninske registracije, a uplašeni svijet koji ne zna šta ga čeka krajinski su Srbi. Mrki vojnici s prijetećim dugim cijevima sada su pak srpski graničari: na kraju velikog historijskog kruga izbeglicama iz propale Republike Srpske Krajine zabranjeno je da priđu Beogradu – vojno sposobne muškarce odvajali su i slali u Arkanov kamp u Erdutu, a ostale, sve po Ćosićevim uputama za ‘humano preseljenje’, preusmjeravali na Kosovo.

 

Taj dan – 17. avgust – u srpskom istorijskom pamćenju, međutim, ne postoji. A zgodna je i poučna slučajnost da 17. avgusta iz gregorijanskog kalendara po julijanskom pada 4. avgusta – na dan kad je počela Oluja.

 

Sjetite se zato ponekad 17. avgusta. Sjetite ga se barem za deset dana, na dvadeset petu godišnjicu one strašne oluje što je razbacala balvane po cesti od Hrvaca do Knina.