Pale: Prijestolnica duha palanke

‘A onda je 90-ih sve puklo, kad je nacionalizam prezreo grad, preuzeo sela i manje kasabe i od njih napravio mutirane gradove i prijestolnice u kojima su se donosile državotvorne odluke. Nastupilo je palanačko doba kojem se ni danas ne nazire kraj. I jedina preostala šansa nam je povratak građanskog duha i društva koji bi onda omogućio i pomirenje i povratak domova i izgubljenog dostojanstva ljudima koje je politika kreirana u palankama preseljavala, ponižavala i ubijala.’

_________________________

 

Grad Pale ugnijezdio se u kotlini između planinskih masiva Romanije, Ravne Planine i Jahorine. Veliki dio općine Pale je zemljište pokriveno šumom (čak 66%) i planinskim livadama. Podrijetlo imena Pale najčešće se povezuje s moćnom velikaškom obitelji Pavlovića (svojataju ih i Srbi i Hrvati i Bošnjaci!) koji su u 14.st. upravljali područjem od Vrhbosne (Sarajevo) do Višegrada. Nakon osmanlijskog zauzimanja, posjedi obitelji Pavlović nazvani su vilajet Pavli, odakle je kasnije došlo Pale. Kolektivna memorija ovog kraja iz prošlosti najviše pamti stradanja u drugom svjetskom ratu. Te događaje danas stanovnici Pala prikazuju vrlo selektivno, i to kao nedovršenu prošlost koja predstavlja uzrok i opravdanje rata 90-ih, u kojem su Pale bile prijestolnica vojno-političke vrhuške bosanskih Srba i centar opsade Sarajeva.
Nakon rata Pale gube na značenju prebacivanjem Vlade RS u novi glavni grad Banja Luku. Time Banja Luka postaje Paljanima poslije Sarajeva drugi najmrskiji grad. Odnos Banja Luke i Pala jedan mi prijatelj opisuje govoreći uz osmijeh kako se „na Palama nikad ne pije banjalučko Nektar pivo, a u Banja Luci se ne jede kajmak s Romanije“.
Dolaskom Srba iz Sarajeva Pale su udvostručene i danas čitava općina broji 30-ak tisuća ljudi. Paljani danas žive uglavnom od iznajmljivanja stanova studentima i turistima, koje privlači skijanje na obližnjoj Jahorini. Ljeti je grad mrtav. Studenti odu kućama, a mještani na godišnje odmore.
Pale se danas ubrzano grade i razvijaju, čemu pogoduje i činjenica da tijekom rata nisu pretrpjele nikakvu štetu. Nažalost, čitava ta gradnja djeluje nekako neskladno i na silu. Na brzinu su na Palama iznikla i četiri fakulteta (filozofski, ekonomski, pravni i fizičke kulture), na kojima studira preko 6000 studenata. Prijatelj mi priča o stanju na paljanskom Filozofskom fakultetu, gdje se razna studentska udruženja nikad ne bune zbog enormnih povećanja školarina, ali zato organiziraju proteste podrške Kosovu, Karadžiću i Mladiću, i revizionističke tribine o zadnjem ratu na kojima gostuju generali Vojske RS. Za Pale i nije čudno, ali da takvo nešto organiziraju baš studenti Filozofskog fakulteta, zvuči porazno. O kvaliteti studija na Palama svjedoči i oglas za iznajmljivanje naprava za varanje na ispitima, koji se bez imalo stida našao odmah kod fakulteta.
Odmah između fakulteta i gradske toplane, gradi se i novi pravoslavni hram. Kako kaže prospekt o izgradnji, „hram (…) koji se gradi na Palama jeste, prije svega, izraz Božije volje i volje Bogom nadahnutog naroda ovoga kraja“, čiji se broj povećao nakon „odbrambeno-otadžbinskog rata“. Ovakvo romantičarsko opisivanje izgradnje hrama na mjestu gdje su generirane odluke koje su unesrećile mnoge bh. Bošnjake i Hrvate zvuči poprilično ironično. A da ironija bude veća, beogradska arhitektica zadužena za projekt preziva se – Bošnjak.
Što se tiče vjerskih objekata drugih zajednica, Palama najbliža džamija je na sigurnoj udaljenosti od 10-ak km, ali je zato Katolička crkva na Palama po mnogočemu posebna. Crkva je izgrađena 1911. u tirolskom stilu i jedina je drvena crkva u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Na panou ispred crkve piše da je 2001. na Palama bilo 75 katolika.

 

crkva svetog josipa pale

Drvena crkva svetog Josipa, izgrađena 1911. u Tirolskom stilu
U katoličkom diskursu u BiH Pale se rijetko spominju, osim u sklopu priče o Drinskim mučenicama, koje su blizu Pala imale samostan „Marijin dom“. Četnici su 1941. samostan spalili, a sestre odveli u Goražde, gdje su i stradale.
Činjenicu da je drvena crkvica na Palama preživjela tri rata, zloupotrijebili su neki hercegovački portali tekstom u kojem su sugerirali da su „Pale tolerantne ko i Sarajevo“, iznova se diveći srpskoj politici 90-ih koja je poštedjela crkvu na Palama (iako su tijekom rata srpski vojnici crkvu i župnu kuću opljačkali). Sve to nije čudno s obzirom na preziran odnos hercegovačkih medija prema Sarajevu, preuzet od RS-ovskih medija, od kojih je glavni, RTRS, osnovan na Palama u svibnju 1992. i uz druge srpske medije odigrao je važnu ulogu u kreiranju ozračja u kom su se desile ovdašnje ratne tragedije. Bilo je to doba kad je TV Beograd izvještavala kako „u ZOO Sarajevu mudžahedini bacaju srpsku djecu lavovima“ (16.7.1992.), te kako su Srbi „hitali prema planinskim Palama. Tamo se lakše diše…“ (31.5.1992.)

 

pale2
Za razumijevanje ovakvog odnosa Pala prema Sarajevu kao ključ može poslužiti i revizionistički roman Vladimira Kecmanovića Top je bio vreo iz 2008, koji stradanjima sarajevskih Srba nastoji opravdati srpsku opsadu grada. Takva lažna percepcija Sarajeva kao „srpske Srebrenice ili Vukovara“ čvrsto se ukorijenila u današnjem srpskom društveno-političkom diskursu. Pitajte Paljane o opsadi Sarajeva, oni će vam pričati kako je tamo pobijeno 5-10 tisuća Srba, a da su ostali morali pobjeći. Reći će vam i da im nedostaje Sarajevo i da su se nadali ponovno živjeti tamo kada rat završi. (Čudno kako netko može rušiti svoj grad s namjerom da jednom ponovno u njemu živi!) Ovaj duh lijepo opisuju stihovi jednog paljanskog pjesnika: „O, Bože, koliko sam zamrzeo Sarajevo, lepi grad. Nad kojim se prolećno nebo nesigurno klima. Bolesnik koji širi nepodnošljiv smrad, govori poslednju želju – Smrt Srbima!“
A kad se Paljane pita za muslimane kojih je na Palama pred rat bilo 25%, odgovorit će vam u stilu svjedoka Karadžićeve obrane Tomislava Hršuma koji je izjavio kako su „Muslimani zahtevali da napuste Pale“ i Vojska RS-a im je nesebično „pomagala“ u tome.
Zbog svega ovoga Sarajlije, koji su u prijeratnom periodu percipirali Pale kao 14 km udaljeno vikend naselje kamo se bježalo od gradskog smoga i buke danas Pale izbjegavaju i mrze. I zato se u šali kaže: kad ideš na Pale iz Sarajeva, bolje ne govori odakle si došao, a kad se vratiš u Sarajevo, bolje ne govori gdje si bio!
Druga knjiga koja se može uzeti kao ključ za razumijevanje Pala je „Filozofija palanke“ srpskog filozofa Radomira Konstantinovića. Slučajno ili ne, riječi su se poigrale te Pale i palanka nazivom sliče. Prema Konstantinoviću, „palanka“ podrazumijeva plemenski kolektivizam, strah od svijeta s one strane brda, mitomaniju, zatvorenost prema novome, egocentričnost, ratničku patrijarhalnost, slavljenje mediokritetstva, nepotizam, duhovnu i kulturnu neimaštinu, bezbožnost prikrivenu formalnom tradicionalnom religioznošću.
Krajnji izraz i pobjeda takve filozofije palanke na ovim prostorima bilo je stvaranje prijestolnice RS-a na Palama, koje je kasnije našlo i hrvatski imitatorski ekvivalent u Grudama, a savršen izraz palanka nalazi i u vehabijskim selima ili ratnim mudžahedinskim kampovima.

 

pale karazdic karta
Ovaj ishod rezultat je trajne napetosti između gradskog i palanačko-ruralnog duha. Sarajevska kultura na svom vrhuncu 80-ih uspjela je izmiriti ruralne i urbane elemente i to glazbom i humorom (Bijelo dugme, Nadrealisti) i preko Zimskih olimpijskih igara 1984. koje su povezale Sarajevo i Pale. A onda je 90-ih sve puklo, kad je nacionalizam prezreo grad, preuzeo sela i manje kasabe i od njih napravio mutirane gradove i prijestolnice u kojima su se donosile državotvorne odluke. Nastupilo je palanačko doba kojem se ni danas ne nazire kraj. I jedina preostala šansa nam je povratak građanskog duha i društva koji bi onda omogućio i pomirenje i povratak domova i izgubljenog dostojanstva ljudima koje je politika kreirana u palankama preseljavala, ponižavala i ubijala.
A u cijeloj toj priči Pala pomalo nestalo. Prezrene od Sarajeva i Banja Luke, zamijenjene drugim palankama (npr. Laktašima). Grad koji se trudio zauzeti mjesto Sarajeva, danas je izgubio političku važnost. Ali simbolika prijestolnice monstruozne politike i palanačkog duha je ostala, i teško da će se Pale ikada osloboditi te stigme. A i kako bi, kad se tamo uporno radi na učvršćivanju onoga što ih čini takvim simbolom.
Ali ako je paljansko oponašanje glavnog grada doživjelo neuspjeh, više uspjeha ima poslijeratno Sarajevo u oponašanju duhovnog, kulturnog i arhitektonskog modela paljanske palanke. Drugim riječima, prije će se Sarajevo (pa i cijela BiH) pretvoriti u Pale, nego što će Pale postati Sarajevo.

 

Tekst: Marijan Oršolić, Svjetlo riječi

br. 360, 03/2013

Fotografije: panoramatravel.rs, palelive.com

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close