Vandali ili, ipak, naša djeca

Evropski put iz drugog ugla

Uzalud su sve tvrdnje da smo mi oduvijek (bili) u Europi, da se nigdje iz nje nismo nikada ni maknuli, da ne trebamo mi ići u Europu nego Europa treba doći nama, da ne trebamo mi učiti od Europe nego Europa od nas… ukoliko se sve to ne potkrijepi valjanim dokazima. Osim toga, dokaza, da bismo postali punopravni Europljani, valja nam ispuniti neke uvjete. 

Sve ispunjeno

Prije nekoliko godina, možda i desetak, jedan prijatelj, rođen u Italiji, školovan u Engleskoj i Škotskoj, koji u mladosti nije imao pametnijeg posla – naprimjer da ratuje – nego se školovao i, dokon, dva puta doktorirao… dakle, autentični Europljanin, kaže mi da Sarajevo sve više liči na pravi europski grad. Naime, prema njegovoj opservaciji, ulice su prepune muževnih djevojaka i feminiziranih mladića uskih ramena u još užoj odjeći, koji se, nekako, međusobno potpuno razumiju, žena i djevojaka u nikabima i muškaraca predugih brada i u odjeći iz drugog civilizacijskog kruga, preskupih automobila i prodavnica s precijenjenom luksuznom robom za birane džepove, ljudi koji guraju kolica iz tržišnih centara sa svom svojom imovinom na njima, oskudno odjeveni i bezobzirno razodjevenih šetačica, premladih damica u SUV-ovima i urbanim terencima s mobitelima u jednoj i volanom u drugoj ruci koje policija ne zaustavlja bez obzira kakav prekršaj napravile… Reče: „Za potpunu sliku europskog grada nedostaje vam samo više vijesti iz domena crne hronike“ i nabrojao nekoliko karakteristika.

Jutros sam listao crne hronike želeći provjeriti kako napredujemo na europskom putu. Prema svemu sudeći, ne može biti bolje. Imamo sve što nam treba za punopravno članstvo: navijačko i drugo nasilje na stadionima i u vezi s njima (ispunjeno!), povremeni međusobni obračun maloljetničkih kriminalnih skupina s krvavim i/ili smrtnim ishodom (ispunjeno!), alkoholizirane i naoružane žene i djevojke (ispunjeno!), jet-set sumnjivog zaleđa (ispunjeno!), idealiziranje i promoviranje potpuno pogrešnih kategorija osoba – od „starleta“ do korisnika budžeta – kao uzora (ispunjeno!), nenabrojivo mnoštvo neriješenih razbojničkih prepada i pljački od ljudi do stanova (ispunjeno!), otmice, ucjene i talačke krize (ispunjeno!), porodično i familijarno nasilje odnosno maltretiranje i prebijanje supružnika i srodnika svake vrste (ispunjeno!), vijesti o incestuoznim silovanjima, mučenjima i ubistvima vlastite djece (ispunjeno!), roditelja (ispunjeno!) i potpunih stranaca (ispunjeno!) te, maloljetnički povratnički kriminal (ispunjeno!) i ničim izazvani poriv za uništavanjem javnih dobara (ispunjeno!). Spomenuo je još nekoliko uvjeta koje, po cijenu da nikada ne uđemo u Europu, ne bih volio da ikada ispunimo. Nejse.

Koliko god da mi se spisak u to vrijeme činio dugačkim i, nadao sam se, nedostižnim, nažalost sve gorespomenute stavke, uvjeti i pokazatelji da smo definitivno dio Europe, uključno i nekoliko najstrašnijih i najbolnijih, su ispunjeni. Naravno i očekivano euroskeptici će odmah skočiti do neba i uzviknuti: „Je li to ta Europa u koju nas zovete i koju nam nudite!?“ proglašavajući spomenute i nespomenute karakteristike savremenog življenja devijacijama. Ali nisu u pravu. Niti su ovo devijacije, niti, pak, pokazatelji da elementi sistema koji bi se trebali starati da ovakvih pojava nema ili ne postoje ili ne rade svoj posao. Naprotiv. Ali, to je sasvim druga priča.

Ono što mene, ustvari, brine je nespremnost šire društvene zajednice da dočeka i prihvati pojedince i skupine koji nam olakšavaju ulazak u EU umjesto nas ispunjavajući reformske agende i… ne znam kako se zvao onaj prethodni spisak uvjeta u vezi s europskim putem. Brine me ugrožavanje osnovnih ljudskih prava gorespomenutih pojedinaca i skupina, od prava na različitost do prava na političko i svako drugo organiziranje. Brine me neprilagođenost medijskog jezika: olahko, nekako prespremno, etiketiramo gorespomenute kao kriminalce, huligane, prostitutke, razbojnike, ubice, vandale… svejednako zaboravljajući da i oni imaju ne samo prava nego i osjećaje i da su i oni, ipak, nečija djeca koja imaju roditelje koji, opet, imaju osjećaje. A osjećaji su važni; ne smiju se vrijeđati.

Znamo da nam tolerancija, uprkos prividu, nije jača strana, da nam je fitilj kratak, da nam prelahko pukne film i da lahko padnemo u vatru, ali ako doista želimo napredak, onda ne smijemo zaboraviti staru kinesku poslovicu koja kaže: „Roditelji koji se boje čvrsto stati stopalima na zemlju obično imaju djecu koja hodaju kroz život na prstima.“ Zar zaista želimo da naša djeca budu krotka, pitoma, ljubazna i socijalno osjetljiva? Zar zaista želimo da naša djeca imaju mladost koja sliči starosti odnosno da naši sinovi i kćeri svojim postupcima, vladanjem i dobrim djelima oponašaju starce; a pritom naši starci i starice oponašaju mladiće i djevojke u odijevanju i postupcima.

Zar nam nije jasno da narednih pedeset godina neće biti važno šta smo uložili u nevidljivo poput vaspitanja ili odgoja nego koji auto vozimo, u kakvoj kući živimo, koliko novaca imamo u banci i kakvu odjeću nosimo? Zar da, zaista, na svoju djecu trošimo i vrijeme kad smo već potrošili novac? Ili, ako već nismo imali novaca da potrošimo na svoju djecu, zar da sada rasipamo svoje vrijeme na njih? Ako su naši roditelji gubili vrijeme pokušavajući nas lijepo odgojiti, zar da i mi ponavljamo njihove greške? Ne!

Navijačko nasilje na stadionima

Kradljivci i pištolji

Naši su neprijatelji oni koji misle ili vjeruju drukčije, a ne djeca koja staricama kradu novac za ukop i bockaju se noževima sa vršnjacima; naš je neprijatelj manjak luksuza, a ne dječica koja pucketaju jedni na druge iz pištoljčića; naši su neprijatelji obijesni pješaci koji neoprezno prelaze ulice, a ne vozači u prebrzima autima i vozačice s mobitelima; naš je neprijatelj strah da nam dijete neće imati sve ono što nama naši roditelji nisu mogli priuštiti, a ne imeci koje smo nekako stekli pa nam oni postali jedina preokupacija…

Zar da je, zaista, sve loše, sve što nam se ne sviđa ili što mrzimo, a što primijetimo kod svoje djece ono što su ponijeli iz kuće, dio odgoja koji smo u njih usadili u najranijem djetinjstvu? Zar da se, zaista, svako malo preispitujemo nije li ono što želimo promijeniti kod djeteta nešto što bi možda bolje trebalo promijeniti u nama samima? Zar da smo ih mi tako vaspitali? Ni slučajno. Naša djeca nisu loša! Ona nisu vandali. To su naša djeca.

Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba