Prenosimo tekst Prof.dr.sc. Gordana Buljan Flander objavljen u časopisu za promicanje religioznog odgoja i vrjednota kršćanske kulture “Lađa” koji objavljuje “Glas Koncila”:
Adolescencija je razdoblje sazrijevanja kroz koje se dijete priprema za odraslu dob. Intenzivne fizičke, seksualne, emocionalne, psihosocijalne i kognitivne promjene s kojima se adolescent susreće čine ovo razdoblje vremenom zbunjenosti, ali i otkrića. Adolescenti korak po korak napuštaju sigurnost djetinjstva i preuzimaju odgovornosti odraslih.
Odnos adolescenata i njihovih roditelja, učitelja i drugih značajnih odraslih osoba u njihovom životu može biti ispunjen nerazumijevanjem i sukobima. U potrazi za svojim identitetom i samostalnošću, adolescenti mogu biti skloni pobunama prema odraslima, posebice roditeljima, koje često vide kao osobe koje ih nasilno zadržavaju u djetinjem dobu, govoreći im što da čine i ograničavajući im slobodu. Biti roditelj adolescenta ponekad je jednako izazovno životno iskustvo kao i biti adolescent. Ambivalencija adolescenta prema roditelju, koja proizlazi iz podvojenosti između potrebe za podrškom i sigurnošću te rastuće potrebe za nezavisnošću, čest je izvor zabrinutosti i zbunjenosti roditelja.
Suočavanje s promjenama koje adolescente približavaju prema odrasloj dobi čine adolescenciju razdobljem u kojem se odnos djeteta i roditelja nepovratno mijenja i raste. Iz promjena u ravnoteži koje su do sada postojala u obitelji mogu proizaći brojna pitanja te osjećaje zbunjenosti, zabrinutosti i frustracije. Suočavanje s adolescencijom zna biti otežano negativnim očekivanjima roditelja, zbog društvenih stavova o adolescenciji kao periodu neizbježnog buntovništva, padanja pod utjecaj društva i rizičnog ponašanja. Istovremeno, u medijima je ponekad prisutna prenaglašena slika generacije adolescenata iskrivljenih vrijednosti koja je u potpunosti drugačija od ranijih. Stoga ne čude nalazi pojedinih istraživanja koja pokazuje da gotovo tri četvrtine odraslih adolescente danas prije svega opisuje u negativnim terminima, kao što su „bezobrazni“, „divlji“ ili „neodgovorni“.
Psiholozi danas napuštaju ideju da je adolescencija za svaku mladu osobu nužno stresno razdoblje ispunjeno poteškoćama te naglašavaju važnost razumijevanja razvojnih specifičnosti koje oblikuju mišljenje, emocije i ponašanje adolescenata. Naime, uvjerenja roditelja i stručnjaka o adolescenciji mogu predstavljati zamke i dovesti do brojnih neželjenih ishoda. Zbog uvjerenja o „burama i olujama“ adolescencije roditelji mogu zanemariti probleme ozbiljnije naravi koji zahtijevaju podršku stručnjaka. Nerazumijevanje razvojnih specifičnosti može dovesti i do pretjerane reakcije zbog uvjerenja da je određeno ponašanje znak poteškoća, iako je ono zapravo uobičajeno među adolescentima. Negativna uvjerenja roditelja o adolescenciji mogu potaknuti i tzv. samoispunjavajuća proročanstva, a pretjerana ograničenja temeljena na uvjerenju da su adolescenti po svojoj prirodi van kontrole ugroziti proces sazrijevanja.
Adolescenti se susreću s brojnim promjenama u području mišljenja, osjećaja i odnosa s drugima, koje oblikuju njihov jedinstven pogled na sebe i druge – pogled kojeg iz perspektive odrasle osobe često nije lako razumjeti. Razumijevanje razvojnih specifičnosti adolescencije roditeljima i stručnjacima olakšava tumačenje ponašanja adolescenta, stvara jasnija očekivanja o tome kada pojedino ponašanje prelazi iz okvira onoga što smatramo normalnim i očekivanim te nam daje informaciju kako podržati adolescenta na tom putu.
Razvojni zadaci u adolescenciji
Rana adolescencija
U ranoj adolescenciji, čije se trajanje procjenjuje od 11. do 13. godine, adolescenti se prvi susreću s tjelesnim promjenama, rastućim kognitivnim kapacitetima i promjenama u vršnjačkim odnosima.
Naime, susreću se s brojnim biološkim i fizičkim promjenama, koje uključuju nagli rast, seksualno sazrijevanje, promjene u tjelesnim proporcijama te povećanje snage i izdržljivosti. Iako je redoslijed promjena koje se odvijaju relativno predvidljiv, postoje velike individualne razlike u dobi javljanja i tempu kojim se promjene odvijaju. Za većinu djece ovo razdoblje započinje u dobi od 12 do 13 godina, ali kod neke djece može započeti već s 8 ili 9 godina, što ukazuje na važnost pravovremenih razgovora s djecom i pripreme na razdoblje pred njima. Tjelesno sazrijevanje započinje ranije kod djevojčica, koje prve znakove puberteta obično pokazuju između 8. i 13. godine, dok se kod dječaka oni javljaju između 10. i 15. godine. Intenzivne tjelesne promjene mogu dovesti do zbunjenosti, zabrinutosti i zaokupljenosti vlastitim tijelom, no najčešće nemaju značajan negativan utjecaj na sliku o sebi, osim u slučajevima kada se istovremeno odvijaju druge značajne životne promjene.
Kao rizična skupina koja češće od svojih vršnjaka tijekom adolescencije razvija različite poteškoće ističu se adolescenti koji sazrijevaju ranije ili kasnije od svojih vršnjaka, pri čemu rano sazrijevanje kod djevojčica i kasno sazrijevanje kod dječaka nosi sa sobom više poteškoća. Djevojčice koje rano sazrijevaju imaju veći rizik za depresiju, zloupotrebu droga, ometajuća ponašanja i poremećaje hranjenja. Dječaci koji kasnije sazrijevaju češće se od svojih vršnjaka mogu susresti s depresijom, konfliktima s roditeljima i poteškoćama u školi, a zbog sitnije građe u većem su riziku da postanu žrtve vršnjačkog nasilja. Roditelji često nisu svjesni rizika, što ih čini nespremnima da pruže potrebnu podršku. Također, važno je imati na umu da različita područja često ne sazrijevaju ujednačenom brzinom. Zreli izgled adolescenata može nas zavarati jer ne mora biti praćen zrelošću u kognitivnom, socijalnom ili moralnom razvoju.
U ranoj adolescenciji roditelji počinju uočavati sve veću ulogu koju zauzimaju vršnjaci. Za razliku od razdoblja djetinjstva, kada djeca prvenstveno traže potvrdu i pažnju svojih roditelja, u adolescenciji raste važnost vršnjačke grupe. Kroz pripadanje vršnjačkim grupama, uključujući priklanjanje prepoznatljivoj odjeći, frizurama i stilu, mlade osobe ispunjavaju svoju potrebu za pripadanjem. Vršnjaci pružaju podršku, savjet i ohrabrenje te mogu biti u većoj mjeri bezuvjetno prihvaćajući nego odrasli. Naime, potreba za prihvaćanjem od strane vršnjaka i sklonost priklanjanju grupnim normama čini adolescente podložnijima pritisku vršnjaka, koji doživljava vrhunac u ranoj adolescenciji i smanjuje se nakon 14. godine. Grupa vršnjaka ima važnu razvojnu ulogu: unutar ovog okruženja mlada osoba uči vještine koje su temelj prijateljstva i intimnih odnosa u odrasloj dobi i oblikuje svoj identitet. Vršnjaci također predstavljaju prijelazni objekt koji olakšava razvoj nezavisnosti od orijentacijske obitelji.
Roditelji mogu biti povrijeđeni sve većom važnosti koju adolescent pridaje odnosima s vršnjacima i potrebom za privatnošću te se osjećati odbačeno. Međutim, adolescentima su i dalje potrebni podrška i usmjeravanje roditelja. Unatoč tome što vršnjaci u velikoj mjeri utječu na svakodnevne izbore vezane uz identitet, obitelj ima snažan utjecaj na temeljna uvjerenja i izbore adolescenata. S prividnim udaljavanjem adolescenata od roditelja i obitelji, kada adolescenti počinju gledati na obiteljska pravila i odnose na drugačiji način, utjecaj obitelj ne nestaje – on je i dalje vrlo važan čimbenik za razvoj adolescenata. Potreba za brižnim roditeljima koji jasno izražavaju svoje vrijednosti i pravila koja žive i dalje je prisutna jer identitet mladih u velikoj mjeri proizlazi iz obitelji. Međutim, kako potrebe adolescenata postaju sve kompleksnije, roditeljima može biti teže pronaći ravnotežu između pružanja podrške te davanja dovoljno prostora za autonomiju.
Ranu adolescenciju karakteriziraju i promjene u kognitivnim kapacitetima, razvoj mišljenja koji uključuje pamćenje, rješavanje problema i donošenje odluka. Adolescenti postaju sposobniji nego što su bili u ranijoj životnoj dobi razmišljati o tome što je moguće, umjesto da se ograničavaju na to što je stvarno. Razvijaju sposobnost razmišljanja o apstraktnim konceptima, shvaćaju da su određeni koncepti neopipljivi te da se ne mogu kvantificirati ili izmjeriti. Postaju sposobni zamišljati alternativne mogućnosti i objašnjenja, odnosno razvijaju hipotetsko razmišljanje. Također, postaju refleksivni, izražavajući povećanu introspekciju i samosvjesnost. Razvijaju sposobnost razmišljanja o stvarima na više načina u isto vrijeme, kao i kapacitet za pristupanje problemu uzimajući u obzir brojne aspekte problema te su u stanju razmatrati te aspekte prije no što donesu odluku ili se odluče na djelovanje. Za razliku od razdoblja djetinjstva, adolescenti sada počinju propitkivati stvari i manje prihvaćaju činjenice kao apsolutnu istinu. Osnaženi novim sposobnostima adolescenti postaju sposobniji (i spremniji) raspravljati i ulaziti u sukobe mišljenja sa svojim roditeljima nego što su to mogli kao djeca.
Ove kognitivne promjene adolescente u svom razmišljanju čine sličnijima odraslima. No, važno je imati na umu da postoji velika razlika između onoga za što adolescenti postaju sposobni i onoga što stvarno čine. Adolescenti ne koriste ove kognitivne kapacitete dosljedno u vremenu ili različitim situacijama. S ovim sposobnostima i mogućnostima mogu interferirati određene specifičnosti adolescentskog razmišljanja, kao i neki vanjski faktori.
Naime, u razmišljanju adolescenata nailazimo na određene tipične kognitivne pogreške, koje počinjemo uočavati već u ovom razdoblju. Ponašanja koja proizlaze iz ovih karakteristika česti su razlog zbunjenosti i frustracije roditelja, a ponekad i zabrinutosti za sigurnost adolescenata, no najčešće se radi o razvojno uobičajenim karakteristikama. Neke od specifičnosti adolescentskog razmišljanja, koje interferiraju s njihovim kognitivnim sposobnostima, su sklonost rizičnom ponašanju i traženju uzbuđenja, prividna neranjivost, razmišljanje usmjereno na sadašnjost i egocentrizam.
Kod adolescenata uočavamo izraženiju sklonost rizičnom ponašanju nego kod drugih dobnih skupina, što može biti izvorom velike zabrinutosti i neodobravanja odraslih. Rizično ponašanje povezano je s konceptom traženja uzbuđenja, potrebe za novim i kompleksnijim uzbuđenjima i iskustvima te sa spremnošću na fizičke i socijalne rizike radi tih iskustava. Budući da se sklonost traženju uzbuđenja razvija brže od kognitivnih sustava kontrole ponašanja koji reguliraju te impulse, u adolescenciji može nadjačati racionalne misaone procese koji upozoravaju na rizik i moguće posljedice ponašanja. Adolescenti tako donose različite procjene rizika nego što donose njihovi roditelji: pridaju posljedicama drugačiju vrijednost ili uopće ne razmatraju sve posljedice određenih odluka ili ponašanja. Zbog toga su skloniji upustiti se u rizična ponašanja, a roditeljski napori da djeluju na kognitivnu razinu i objasne djetetu razinu opasnosti situacije ili ponašanja često se ne pokazuju djelotvornima. Uključivanju u ponašanja s potencijalno opasnim posljedicama doprinosi i prividni osjećaj neranjivosti adolescenata, odnosno uvjerenje da ne mogu stradati.
Sljedeća kognitivna pogreška koju uočavamo kod adolescenata je razmišljanje usmjereno na sadašnjost. Adolescenti za razliku od odraslih puno više važnosti pridaju kratkoročnim rizicima i koristima koje imaju od pojedinih odluka, često zanemarujući dugoročnu perspektivu takvih odluka.
Nadalje, mnogi zamjećuju egocentrizam adolescenata, odnosno pojavu da adolescenti postaju samosvjesni i potpuno zaokupljeni sami sobom. Intenzivna svjesnost o sebi može rezultirati time da adolescenti vjeruju da ih ostali neprestano promatraju i evaluiraju, što se naziva fenomen „izmišljene publike“. Egocentrizam se izražava i kroz poznato vjerovanje adolescenata da su njihova iskustva jedinstvena i da ih nitko ne može razumjeti.
Vanjski faktori koji mogu interferirati s procesom mišljenja adolescenta su stres i strah koji utječu na kapacitet adolescenta da donosi odluke, teškoće u učenju te prethodno iskustvo zlostavljanja, koje utječe na način na koji adolescenti razmišljaju kad se osjećaju ugroženo, pojačavajući osjećaj opasnosti i intenzitet reakcije na strah.
Srednja adolescencija
Najistaknutiji razvojni zadaci tijekom razdoblja srednje adolescencije, koja traje od 14. do 16. godine, su traženje ravnoteže između nezavisnosti i odgovornosti, promjene u moralnom rasuđivanju, razvoj novih odnosa s vršnjacima i upoznavanje sa seksualnošću. U ovom razdoblju najizraženije i najdramatičnije su promjene u mnogim razvojnim aspektima, uključujući i one koje su se javile u ranoj adolescenciji.
Razdoblje adolescencije označava postepeni prijelaz prema autonomiji i nezavisnosti. Razvoj neovisnog ponašanja središnji je zadatak adolescencije, uslijed kojeg adolescenti razvijaju kognitivne i socijalne vještine potrebne da bi mogli biti dijelovima društva i postati manje ovisni o drugima. U svojoj težnji za nezavisnošću, adolescenti je često definiraju drugačije od svojih roditelja. Iako roditelji smatraju da nezavisnost zahtijeva i preuzimanje određene odgovornosti, adolescenti je češće vide samo kao slobodu od roditeljskog autoriteta. Ponašanje adolescenata stoga često varira između nastojanja da samostalno donosi odluke do odbijanja preuzimanja odgovornosti, očekivanja da se roditelji brinu o njemu i snažnog izražavanja nezadovoljstva zbog roditeljskih zahtjeva. U ovom je razdoblju vrlo često variranje od nezrelog do zrelog ponašanja.
Razvoj autonomije može biti teško iskustvo za adolescente i njihove obitelji. Adolescenti mijenjaju svoj odnos s članovima obitelji i razvijaju nove uloge u svijetu, što može biti praćeno emocionalnim i socijalnim teškoćama. Pritom se može javiti i otpor prema autoritetima, s kojim se odrasli vrlo često teško nose. Adolescenti propitkuju norme i postavljena pravila te ih više ne prihvaćaju naprosto kakve jesu, kao što su činili u ranijoj životnoj dobi. U procesu sazrijevanja vrlo je važno da roditelji omoguće prilike za učenje nezavisnosti i preuzimanja odgovornosti za sebe, postupno pružajući adolescentima sve izazovnije prilike da donose samostalne odluke i iskuse njihove posljedice, čak i ako se neke odluke ne pokažu najboljima.
Rastuća nezavisnost adolescenata donosi izlaganje novim iskustvima koja od adolescenta zahtijevaju odabir između onoga što smatra ispravnim i pogrešnim, što je praćeno napretkom u području moralnog razvoja. Adolescenti o moralnim pitanjima prosuđuju drugačije nego kada su bili djeca, ali i drugačije od svojih roditelja. Stoga ne čudi raskorak između shvaćanja adolescenata i njihovih roditelja tijekom rasprava o pitanjima ispravnog i pogrešnog. Naime, roditelji tijekom rasprava o pitanjima ispravnog i pogrešnog često koriste argumente iz kasnijih faza moralnog razvoja, koje adolescent iz svoje perspektive još nije u stanju u potpunosti razumjeti.
Svoje moralne vrijednosti adolescenti oblikuju kroz odnose s obitelji, prijateljima i drugim značajnim osobama, putem popularne kulture, koja uključuje filmove, TV emisije i glazbu, te kroz duhovne utjecaje. Moralni razvoj prema Kohlbergu se odvija razvija u tri razine, pretkonvencionalnoj, konvencionalnoj i postkonvencionalnoj, a svaka od njih obuhvaća dva zasebna stupnja moralne orijentacije i prosudbi.
Prvu razinu moralnog prosuđivanja, pretkonvencionalno moralno mišljenje, obilježava usmjerenost na osobne posljedice koje pojedinac povezuje sa svojim ponašanjima i izborima. Na razini konvencionalnog moralnog razmišljanja osoba sebe počinje sebe doživljavati kao dio društva, a ne samo pojedinca, a moralne vrijednosti sadržane su u ispunjavanju zadanih uloga, održavanju društvenog poretka i ispunjavanju očekivanja drugih. Konačno, postkonvencionalnu razinu moralnog prosuđivanja karakterizira orijentacija prema univerzalnim etičkim načelima, pri čemu moralnost postaje viša od zakona.
Važno je napomenuti da Kohlberg stupnjeve moralnog rasuđivanja nije striktno vezivao za pojedinu životnu dob. Drugim riječima, unutar svake dobne skupine moguće je pronaći pojedince na različitim stupnjevima moralnog razvoja pa možemo govoriti samo o razini, odnosno stupnju koji je među osobama određene dobi najrašireniji.
Prema istraživanjima Kohlberga i njegovih suradnika tijekom adolescencije konvencionalna moralnost počinje prevladavati nad predkonvencionalnom, dok u srednjoj adolescenciji pojedinci mogu dostići i postkonvencionalnu razinu. Između 13. i 16. godine života među adolescentima počinje prevladavati postkonvencionalni stupanj. Dok je na drugom stupnju ponašanje usmjeravano vlastitim interesima te se u konačnici odabire način ponašanja koji će osigurati pozitivni ishod za osobu, u trećoj fazi moralnog razvoja osobe se ponašaju na način za koji smatraju da će ispuniti očekivanja okoline i osigurati im socijalno odobravanje od strane značajnih osoba. Pri kraju razdoblja srednje adolescencije, oko 16. godine, među adolescentima počinje prevladavati četvrti stupanj moralnog razvoja. Tijekom ovog razdoblja pojedinci više ne uzimaju obzir samo njima značajne osobe, već se fokusiraju na društvo u cjelini i održavanje njegovog poretka, a moralne prosudbe donose se na temelju pravila, zakona i poštivanja autoriteta.
Sljedeći značajan aspekt razvoja u ovoj dobi je upoznavanje sa seksualnošću. Spolno sazrijevanje u adolescenciji praćeno je porastom interesa za vlastitu seksualnost. Adolescenti se prilagođavaju promjenama u izgledu i funkcioniranju tijela koje seksualno sazrijeva, uče kako se nositi sa seksualnom željom, suočavaju se sa stavovima i vrijednostima povezanima sa seksualnošću, eksperimentiraju sa seksualnim ponašanjima i uče kako integrirati ta iskustva, osjećaje i stavove u sliku o sebi.
Među potencijalnim razlozima za zabrinutost u ovom području razvoja stručnjaci izdvajaju pretjeranu zaokupljenost seksom, promiskuitet, kao i pretjeranu nelagodu pri susretu s temama seksualnosti i njihovo potpuno izbjegavanje.
S obzirom na neugodu koja općenito često prati teme seksualnosti, suočavanje s adolescentskim buđenjem seksualnosti može biti stresno razdoblje i za roditelje. U nastojanjima da zaštite svoje dijete od potencijalno ugrožavajućih aspekata seksualnosti, roditelji se oslanjaju na različite strategije, među kojima su i izbjegavanje teme seksualnosti zbog straha da će razgovorom o seksualnosti potaknuti ranije spolne aktivnosti, razgovor s djetetom o temama seksualnosti ili pak postavljanje izravnih ograničenja.
Suprotno mišljenju da će davanje informacija o seksualnosti ohrabriti ranije stupanje u spolne odnose, pokazalo se da je znanje o seksualnosti povezano s odgađanjem seksualne aktivnosti u adolescenata. Naime, iako su putem medija stalno izloženi sadržajima povezanim sa seksualnošću, adolescentima zapravo nedostaju pouzdane i točne informacije na koje se mogu osloniti, zbog čega mogu donijeti pogrešne prosudbe. Stručnjaci preporučuju da edukacija o seksualnosti ne bi trebala biti jedan veliki razgovor, već kontinuiran proces, koji prati djetetovu prirodnu znatiželju i daje razvojno primjerene odgovore na pitanja koja iz nje proizlaze. Istraživanja koja su se bavila komunikacijom roditelja i adolescenata o temama seksualnosti naglašavaju važnost otvorenosti komunikacije, jasnog usmjeravanja na teme vezane uz seksualnost, roditeljskih vrijednosti vezanih uz adolescentske seksualne aktivnosti te kvalitete odnosa roditelja i djeteta. Bliski odnos roditelja i djece sustavno se pokazuje kao zaštitni čimbenik u adolescentskom razvoju, pa tako i u području seksualnosti, gdje je povezan s odgađanjem stupanja u spolne odnose, manje učestalim spolnim odnosima i manjem broju partnera.
Dob od 14. do 16. godine donosi i promjene u odnosima adolescenata s vršnjacima. Mlađi adolescenti poistovjećuju se sa svojim vršnjacima i teško prepoznaju granicu između onoga što misle i osjećaju oni sami te onoga što misle i osjećaju njihovi vršnjaci. Sa srednjom adolescencijom adolescenti jasnije diferenciraju vlastite misli, osjećaje i potrebe od onih kojima su okruženi u vršnjačkoj skupini, zbog čega su manje podložni vršnjačkom pritisku. Nadalje, tijekom srednje adolescencije postaju češća prijateljstva s vršnjacima suprotnog spola, a javljaju se i prvi romantični odnosi. Mlađi adolescenti su u igrama i druženjima još uvijek orijentirani prema vršnjacima istog spola, a interakcija sa suprotnim spolom se odvija unutar aktivnosti u velikim grupama. S vremenom, adolescenti u svoje društvo uključuju vršnjake suprotnog spola, iako su najbliži prijatelji obično i dalje istog spola.
U ovom razdoblju adolescenti prolaze i kroz povećane stresove, kao što su prelazak iz osnovne u srednju školu. Kako se uklopiti u novu školu, steći nove prijatelje, osjetljivi su elementi prilagodbe na ovo razdoblje velikih promjena. Imajući na umu važnost prihvaćenosti od strane vršnjaka i ostvarivanje sebe u grupi za izgradnju slike o sebi, jasno je kako ovi izazovi za adolescente imaju veliku težinu.
Današnje romantične i prijateljske odnose adolescenata s vršnjacima karakterizira jedna specifičnost koja ovo razdoblje razlikuje od svih do sada – prisutnost Interneta i društvenih mreža. Internet se sve više koristi za uspostavljanje različitih oblika odnosa. Adolescenti ostvaruju i razvijaju odnose putem društvenih mreža, izmjenjuju instant poruke, komuniciraju s drugima objavljujući svoje tekstove, fotografije i video-snimke. Samim time značajan dio dinamike grupnih i individualnih odnosa adolescenata danas se odvija u cyber prostoru. Dio te dinamike su i nepoželjni obrasci ponašanja, odnosno različiti oblici vršnjačkog nasilja.
Vršnjačko nasilje putem Interneta za razliku od ranijih oblika, može biti prisutno 24 sata na dan, svih 7 dana u tjednu, zbog čega su mu djeca i mladi nerijetko izloženi i kod kuće, odnosno na mjestima koja bi im ranije bila sigurno utočište. Ono što je adolescentima posebno bitno je publika, stvarna ili zamišljena. Publika i svjedoci vršnjačkom nasilju putem Interneta mogu biti doista mnogobrojni i izuzetno se brzo povećavati. Nadalje, anonimnost koju Internet omogućava oslobađa osobu socijalnih normi i odgovornosti za svoje postupke, pojačavajući osjećaj nesigurnosti i straha kod žrtve. Bez fizičkog kontakta sa žrtvom i publikom, mladi mnogo teže uviđaju posljedice i štetu koju njihove riječi mogu nanijeti. Često se događa da i poruke koje se šalju iz šale ili ne kreću iz loše namjere mogu nekoga povrijediti i potaknuti zlostavljanje, premda početna namjera nije bila usmjerena zlostavljanju. Ove specifičnosti nasilja putem Interneta, zajedno sa specifičnostima razmišljanja i doživljavanja u adolescentskoj dobi, čine mlade posebno osjetljivima i rizičnima za ovaj oblik vršnjačkog nasilja. Navedeno ističe važnost preuzimanja odgovornosti odraslih za zaštitu i educiranje djece i mladih o sigurnom korištenju Interneta i društvenih mreža i nenasilnoj online komunikaciji.
Kasna adolescencija
Razdoblje kasne adolescencije započinje oko 17. godine. Najizraženiji razvojni zadaci adolescenata ove dobi su konsolidacija identiteta, profesionalni razvoj i izbor zanimanja i razvijanje kapaciteta za intimnost u odnosima.
Tijekom adolescencije, adolescenti nastoje ostvariti dosljedan i stabilan identitet. Pritom su „isprobavanje“ različitih interesa i načina ponašanja nužan dio procesa razvoja identiteta, koji se proteže i kroz ranu odraslu dob. Za adolescente je pritom važno da imaju mogućnost ovakvog istraživanja u sigurnom okruženju u kojem ono neće dovesti do negativnih i nepovratnih posljedica. Okvir za razvoj identiteta u adolescenciji je osjećaj pripadanja koji adolescent dobiva od obitelji. Adolescenti koji nemaju podržavajuće obitelji mogu imati teškoće u razvoju kompetentnosti i samopouzdanja.
Jedan od važnih zadataka u sklopu razvoja identiteta u razdoblju adolescencije je i odabir zanimanja. Već sredinom adolescentskog razdoblja, a naročito u periodu kasne adolescencije, razvija se profesionalni identitet, odabire buduće zanimanje i razmišljanje se postepeno mijenja s kratkoročnog fokusa prema dugoročnijem razmišljanju. Mladi se bave pitanjem koju će profesiju odabrati za svoj budući život, što se mnogima može činiti kao odluka puno zahtjevnija od njihovih trenutnih kapaciteta. Pri izboru zanimanja do izražaja dolaze vrijednosti mladih. Mnogima od njih je u ovoj odluci izrazito važna podrška bliskih osoba, naročito podrška roditelja, a od koristi može biti i stručno profesionalno usmjeravanje. Adolescentima je izbor zanimanja važan korak na putu prema nezavisnosti od roditelja i ulasku u svijet odraslih.
Uz proces oblikovanja identiteta tijekom kasne adolescencije izražen je i proces razvijanja kapaciteta za intimnost. Uspostavljanje bliskih odnosa s prijateljima i prve romantične veze pružaju adolescentima iskustva intimnosti u odnosu, a razvijanje kapaciteta za intimnost proteže se i u odraslu dob, u kojoj doseže svoju puninu.
Kada adolescenti postaju odrasli?
Dok početak adolescencije primarno definiraju biološke promjene, prelazak u novu razvojnu fazu definiran je društvenim čimbenicima. S pomicanjem granice dovršavanja obrazovanja, napuštanja doma, ulaska u brak, rođenja prvog djeteta i drugih životnih događaja koji su se smatrali indikatorima odraslosti, nastaje rascjep između razdoblja adolescencije i odrasle dobi. U novije vrijeme u stručnim se krugovima pojavljuje pojam kojim se nastoji naglasiti teorijska i empirijska razlika ovog razdoblja u odnosu na adolescenciju, ali i ranu odraslu dob. Nova životna faza obuhvaća razdoblje između 18. i 25. godine, a poznata je kao odraslost u nastajanju. Mladi u ovoj razdoblju sebe više ne vide kao adolescente, ali istovremeno smatraju da nisu u potpunosti ispunili razvojne zadatke koje smatraju ključnima za postizanje odraslosti: preuzimanje odgovornosti za sebe, donošenje neovisnih odluka i financijsku nezavisnost. Tijekom ovog razdoblja brojne su prilike koje omogućuju istraživanje vlastitog identiteta u području ljubavi, karijere i pogleda na svijet, što ovo razdoblje čini ispunjenim i intenzivnim, ali istovremeno vrlo nestabilnim i potencijalno stresnim.
Zaštitni faktori
Adolescencija je razdoblje praćeno brojnim promjenama, no određeni su se faktori pokazali rizičnima, odnosno zaštitnima za zdrav razvoj mladih u ovom periodu. Zaštitni faktori uključuju privrženost roditeljima, predanost školi, posvećivanje prosocijalnim aktivnostima i religioznost, dok se rizičnim faktorima smatraju autoritarna roditeljska kontrola, karakterizirana strogošću i nametanjem pravila, nedostatak bliskosti s roditeljima te nedostatak intimnosti u prijateljskim vezama. Uspoređujući različite roditeljske stilove, pokazalo se da autoritativni stil roditeljstva, koji karakterizira ravnoteža emocionalnog prihvaćanja i jasno postavljene strukture, rezultira najmanjim brojem problematičnih ishoda u adolescenciji. Pružanje strukture se pritom odnosi na davanje jasnih i konzistentnih smjernica, očekivanja, pravila i povratnih informacija, koji mladima pružaju osnovu za iskustva kompetencije. Autoritarni stil, koji se odnosi na emocionalno hladan odnos uz strogu roditeljsku kontrolu i nametanje pravila, pokazao se povezan s manje problematičnog ponašanja adolescenata, no i nižim samopouzdanjem te lošijom slikom o sebi. S druge strane, indiferentni roditeljski stil, karakteriziran emocionalno hladnim odnosom uz izostanak bilo kakve strukture i pravila, rezultira s više ponašajnih problema i više internaliziranih poremećaja. Stoga možemo reći da roditeljski stil koji podupire temeljne psihološke potrebe adolescenata karakterizira podržavanje kapaciteta mladih za samoinicijativu i autonomnost, zainteresiranost roditelja za dijete i aktivnu ulogu u njihovom životu, otvorenost i bliskost te jasno pružanje strukture.
Zaključak
Godine između djetinjstva i odrasle dobi razdoblje su preobrazbe i sazrijevanja. Intenzivne i sveprožimajuće promjene u području mišljenja, osjećaja i odnosa s drugima oblikuju jedinstven pogled na adolescenata sebe i druge. Razumijevanje razvojnih specifičnosti adolescencije od iznimne je važnosti roditeljima i stručnjacima. Ono nam pruža bolji uvid u ponašanja adolescenta te nam pomaže u suočavanju s nadolazećim promjenama.
Suočavanje s promjenama koje adolescente približavaju prema odrasloj dobi čine adolescenciju razdobljem u kojem se odnos djeteta i roditelja nepovratno mijenja. Dominantni pogledi na adolescenciju ove procese ne vide nužno kao odvajanje, već uspostavu nove ravnoteže u odnosima. Ona podrazumijeva zadržavanje bliskosti sa značajnim odraslim osobama, ali uz promjenu odnosa u smjeru veće simetričnosti u području međusobne moći i autoriteta. Drugim riječima, adolescentima je i dalje potrebna podrška roditelja i upravo im ona pruža sigurnost u istraživanju sebe i svijeta oko sebe i oblikovanju sebe. Istovremeno, adolescentima je važno da ih njihovi roditelji vide onakve kakvi doista jesu i budu im podrška u izazovima na putu prema odraslosti.
Literatura:
1. American Psychological Associaton (2002). Developing Adolescents: A Reference for Professionals. Preuzeto 12.7.2013. s web adrese: www.apa.org/pi/pii/develop.pdf
2. Arnett, J.J. (1999). Adolescent Storm and Stress, Reconsidered. American Psychologist, 54, (5) 317-326.
3. Arnett, J.J. (2000). Emerging adulthood: A theory of development from the late teens through the twenties. American Psychologist, 55 (5), 469-480.
4. Buchanan, C.M., and Holmbeck, G. N. (1998). Measuring beliefs about adolescent personality and behavior. Journal of Youth and Adolescence, 27 (5), 607–627.
5. Buljan Flander, G. i Karlović, A. (2004). Odgajam li dobro svoje dijete? Savjeti za roditelje. Zagreb: Marko M. usluge d.o.o.
6. Coleman, J. (1990). The Nature of Adolescence. U Coleman, J. i Warren-Adamson, C. (ur.), Youth Policy in the 1990s (str. 8-27). London, UK: Routledge.
7. W.C., Crain. (1985). Kohlberg’s stages of moral development. U Theories of Development(str 118-136). Prentice-Hall. Preuzeto 27.7.2013. s web adrese: http://faculty.plts.edu/gpence/html/kohlberg.htm
8. Crocket, L. J., Raffaelli, M. i Moilanen, K.L. (2003). Adolescent Sexuality: Behavior and Meaning. U Adams, G.R. i Berzonsky, M.D., Blackwell Handbook of Adolescence (str. 371–392). Malden, MA: Blackwell Publishing
9. Jacobs, J., Chhin, C. I Shaver, K. (2005). Longitudinal Links Between Perceptions of Adolescence and the Social Beliefs of Adolescents: Are Parents’ Stereotypes Related to Beliefs Held About and by Their Children?. Journal of Youth and Adolescence, 34 (2), 61-72.
10. Lacković-Grgin, K. (1994). Samopoimanje mladih. Jastrebarsko: Naklada Slap.
11. Lacković-Grgin, K. (2006). Psihologija adolescencije. Jastrebarsko: Naklada Slap.
12. Micucci, J.A. (1998). The Adolescent in Family Therapy: Breaking the Cycle of Conflict and Control. New York: The Guilford Press.
13. Pećnik, N. i Tokić, A. (2011). Roditelji i djeca na pragu adolescencije: Pogled iz tri kuta, izazovi i podrška (znanstvena monografija). Zagreb: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti.
14. Public Agenda (1999). Kids These Days: What Americans Really Think About the Next Generation. Preuzeto 27.7.2013. s web adrese: http://www.publicagendaarchives.org/files/pdf/kids_these_days_99.pdf
15. Steinberg, L. (2007). Risk Taking in Adolescence. New Perspectives From Brain and Behavioral Science. Current Directions in Psychological Science, 16, 2.
16. The Pennsylvania Child Welfare Training Program (2009). Juvenile Justice: An Introduction to Working With Juvenile Offenders. SAD, PA: University of Pittsburgh, School of Social Work. Preuzeto 17.7.2013. s web adrese: http://www.jdcap.org/Lists/JDCAP%20Calendar/Attachments/85/Resource%20Manual.pdf
2018.
