Kolumne

Ustoličenje na Cetinju

VLADIMIR VELJKOVIĆ

Foto: Predrag Trokicić

Države su formalno pravno odvojene od crkava i verskih zajednica, ali isto ne važi kada je u pitanju koncept nacionalnog identiteta. Zbog toga se ustoličenje mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u cetinjskom manastiru Presvete Bogorodice iz 15. veka pretvorilo u politički događaj prvog reda, pre svega za političku javnost Crne Gore. Naročito od kada je na Cetinju za isti dan (u nedelju 5. septembra) najavljeno protestno okupljanje građana. Povodom ustoličenja izjave su dali i predstavnici EU i UN-a, pozivajući na smirivanje tenzija. Građani koji se nameravaju okupiti na protestu, kako bi pokazali nezadovoljstvo činom ustoličenja – intronizacije, uvođenja u tron – mitropolita Joanikija, smatraju da time brane Cetinje i cetinjski manastir kao istorijska mesta crnogorske državnosti i nacionalnog identiteta od Srpske pravoslavne crkve. Političari i mediji danima se bave i pitanjem bezbednosti, jer je u najavi sprečavanje ustoličenja novog mitropolita.

Poslanici iz redova DPS-a i drugih opozicionih stranaka podržaće protest na Cetinju, a tamo će biti i Milo Đukanović, predsednik Crne Gore i DPS-a. U prethodnom periodu, tokom vladavine DPS-a, a u okviru politike formiranja (novog-starog) nacionalnog identiteta Crne Gore, političke konfrontacije događale su se na polju jezika i pisma, nacionalnih simbola, popisa stanovništva, društvene uloge SPC i njenog pravnog položaja – ovo poslednje biće presudan činilac u gubitku vlasti DPS-a na izborima za parlament pre tačno godinu dana.

Odnos DPS-a prema SPC definisan je u programu stranke iz 2011. godine, gde je pisalo da će ta politička stranka raditi na obnovi: „Crnogorske pravoslavne crkve, kao neodvojivog dijela crnogorskog državnog i nacionalnog identiteta“ (tačka 5); CPC je potrebna u cilju „snaženja crnogorskog nacionalnog identiteta“; a identitet je „najviše na udaru onih koji… njegovom negacijom i kulturnom asimilacijom negiraju potrebu postojanja Crne Gore“. U programu stranke iz januara 2021. godine, ponovo je naglašena potreba za CPC, s tim što se nacionalna retorika nalazi izmešana sa pozivanjem na verska prava: „Jednom broju građana Crne Gore, dominantno crnogorske nacionalnosti, uskraćeno je pravo na slobodu vjeroispovijesti, u dijelu ispoljavanja vijere molitvom, propovijedi, običajima i obredom“. A osporavanje verske slobode doživljava se kao „osporavanje dijela državnog identiteta Crne Gore“, kaže se u programu.

Tokom izborne kampanje prošle godine, politička retorika DPS-a sastojala se, dobrim delom, u konstrukciji binarnih odrednica – pozitivnih i negativnih – u okviru kojih je dominirala negativna slika drugog. Pozitivno značenje je pripisivano odrednicama: građansko, demokratsko, EU, Evropa i evropsko, sekularno, zapadna hemisfera, crnogorsko, Crna Gora, crnogorska državnost. Negativno su značenje imale odrednice: srednji vek, teokratska država, velikosrpski nacionalizam, srpsko, srpska država, anticrnogorsko, Beograd i Rusija. Neprijatelji Crne Gore – koji dovode u pitanje njeno postojanje – istodobno su veliki i snažni (velikosrpski nacionalizam, Beograd, Rusija), mali i slabi (negiranje Crne Gore od strane manjine njenih građana). Glavna poruka je bila da Crna Gora neće biti deo „srpskog sveta“, a isto se čuje i ovih dana.

Crna Gora možda i nije deo srpskog sveta, ali na osnovu izloženih političkih ideja možemo konstatovati da jeste deo istog političkog sveta, budući da nema bitnih razlika u osnovnim postavkama u odnosu na srpsku nacionalističku ideologiju. Crkva je navodno neophodna za očuvanje crnogorskog nacionalnog identiteta, bez kojeg nema državnosti i nezavisnosti. Crnogorski nacionalni identitet je na udaru, spolja i iznutra, tako da mu preti nestanak – zar od nacionalista u Srbiji ne slušamo isto? Diferencijacija postoji u sledećem, dok je srpski nacionalizam generalno antizapadni projekat; crnogorski je prozapadni. Ideolozi novog pakovanja srpskog nacionalizma, srpskog sveta – ministar Vulin i istoričar A. Raković – zagovaraju promenu državnih granica; dok je crnogorski nacionalizam DPS-a fokusiran na njihovom očuvanju. Do promene granica, ipak, nije došlo ni 90-tih, u ratnim okolnostima, tako da do toga neće doći ni političkim sredstvima – ali ne zbog jakog DPS-a. Prepreka je i volja građana Srbije.

I pored velikih tenzija povodom ustoličenja, Crna Gora ne mora biti u tako lošem položaju, pre svega zbog uspostavljene smene vlasti, odnosno demokratije. Demokratske okolnosti, kada političkim strankama više ne bude garantovan ostanak na vlasti, doprineće da stranke budu pažljivije prilikom sprovođenja osetljivih političkih agendi. Kada je smena vlasti izvesna, nijedna identitetska politika ne može računati da se njene odluke neće osporiti već posle sledećih izbora, što može sve političke aktere naterati na traženje političkih rešenja koja bi bila zasnovana na kompromisima – uz odbacivanje nacionalne dominacije i trijumfalizma.

Jedinstvo građana Crne Gore ne može se uspostaviti pod nacionalističkim stegom, bez obzira na nacionalni predznak, crnogorski ili srpski. Tako da se građani demokratske Crne Gore ne moraju baš u svemu ugledati na susednu autokratsku Srbiju.

Peščanik.net

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close