Ustavni sud „mačku o rep“

Nastavlja se u Bosni i Hercegovini mučna saga s nacionalnim-državnim-entitetskim simbolima: Ustavni sud BiH poništio je (kao „neusklađen s Ustavom BiH“) Dan Republike Srpske 9. siječnja koji se slavi zajedno s krsnom slavom toga entiteta Svetim arhiđakonom Stefanom prvomučenikom, poslije čega je Milorad Dodik dobio podršku svih srpskih političkih subjekata za svoj stav da Ustavni sud BiH tu odluku može „okačiti mačku o rep“! Bakir Izetbegović, pak, na čiji je priziv Ustavni sud i odlučivao – pozdravlja odluku, iako bi baš njemu u aktualnoj političkoj situaciji moglo biti draže da je Sud još malo pričekao (kad je već čekao tri godine).

Nikakav bolji poklon od ovoga Milorad Dodik nije mogao poželjeti pred novogodišnje praznike. Njegova politika omraze prema „političkom Sarajevu“, Bošnjacima i svemu bosanskohercegovačkome kao garanciji opstanka Republike Srpske i srpskoga naroda već duže vrijeme trpi poraz za porazom, a u skladu s tim i njegov lični položaj je daleko od položaja neupitnoga nacionalnog i entitetskog vođe kakav je uživao u prethodnom razdoblju.

Najprije, politička opozicija u Republici Srpskoj u ovome se izbornom ciklusu prvi put uspjela konsolidirati i na izborima izbaciti Dodika iz vlasti na razini BiH a u Republici Srpskoj značajno relativizirati njegovu političku moć. Zatim, tu je naglašeno pomirljiva i prijateljska retorika Aleksandra Vučića prema Sarajevu, Bosni i Hercegovini i posebno prema Bošnjacima, te u skladu s njom i vidno promijenjeno držanje prema vlasti u Banjoj Luci. To se u nacionalističkoj i protubosanskoj politici Banje Luke doživljuje kao najozbiljniji udarac. Na to se nadovezuju upozorenja iz Amerike i Evrope, mnogo glasnija i odrešitija nego ikada prije, o ozbiljnim konzekvencijama koje će Dodik i Republika Srpska morati snositi ako se ostvare Dodikove prijetnje o raznim antidejtonskim referendumima. Svoju javnost Dodik je zbog toga počeo zasipati pričama o protusrpskim zavjerama „zapadnih svjetskih moćnika“, koje će se ostvarivati tako što će ti mračnjaci prvo pokušati svrgnuti njega, a onda će im biti odriješene ruke da ukinu Republiku Srpsku. Opću sliku posrnuća Dodikovoga režima upotpunjuju korupcionaške i financijske afere, koje se množe jedna za drugom i za koje opozicija tvrdi da su sve redom izravno povezane s Dodikom.

S druge strane, javna klima i neki novi glasovi u kulturnom i medijskom prostoru Republike Srpske, koji u sarajevskoj i bosanskoj javnosti gotovo da još uopće nisu registrirani, svjedoče da se i u tom pogledu u „manjem entitetu“ (kako sarajevski mediji imenuju Republiku Srpsku, izbjegavajući joj izgovoriti ime u djetinjastoj nadi da time poništavaju i stvarnost koju ono označava) događaju stvari koje su dugo poslije rata bile nezamislive. Tu prije svega mislim na individualne intelektualno-političke i umjetničke glasove, iako je važno spomenuti pojedine medije koji uspješno odudaraju od potpune podređenosti režimu i Dodiku lično kod većine medijskih kuća, javnih i privatnih podjednako, u čemi prednjači državna radio-televizija Republike Srpske. Takav jedan izuzetak je bijeljinska RT BN, koja jest naglašeno nacionalna, ali je isto tako naglašeno u opoziciji spram Dodika. Jedinstven je primjer internetski portal Buka, možda i najemancipiranija internetska platforma u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Ipak posebno valja naglasiti spomenute individualne glasove i njihove nekonvencionalne istupe – tekstove, intervjue, književna, dramaturška ostvarenja. Njihova imena? Evo ih, za primjer i za ovu priliku, barem tri: socijalni psiholog Srđan Puhalo (1972), kulturolog Srđan Šušnica (1976), pisac, redatelj Darko Cvijetić (1968). Svaki od njih na svoj način, onim diskursom koji im je vokacijom i profesijom prirođen, demonstriraju oslobađajuću kritičku svijest u odnosu spram najbolnijih i najvažnijih tema bliske prošlosti i naopake političke sadašnjosti, lišenu pošasti nacionalističkih samoopravdanja, relativizacije, negacionizma. Njih treba spomenuti i isticati naprosto zato što se na takve glasove u Republici Srpskoj čekalo gotovo dva desetljeća. Rigidni i krvavi nacionalizam u kojemu je u ratu Republika Srpska stvorena, i monoetnička forma u kojoj joj je Dayton dao da se može u miru razvijati – umrtvljavali su i obeshrabrivali i ono malo autokritičke svijesti koje je eventualno bilo kod pojedinaca starijih generacija, i svi su se oni ponašali ili kao aktivni podržavatelji režima ili kao šutljivi komformisti.

Puhalo, Šušnica, Cvijetić i drugi njima slični neće, naravno, promijeniti režim niti je to njihov cilj i posao. Ali oni mogu učiniti nešto u dugoročnom smislu važnije od toga – unijeti, učiniti važnom i mogućom, čak i poželjnom (osobito kod mladih ljudi) plemenitu subverzivnu volju i energiju bez koje i ne može doći do bilo kakvih ozbiljnijih društvenih i mentalitetnih promjena.

Bilo je potrebno sve to ocrtati barem u najkraćem obliku, da bi se stekla predodžba o onomu što je prizivom Bakira Izetbegovića i odlukom Ustavnoga suda o Danu Republike Srpske proizvedeno kao sredstvo političkog oporavka Milorada Dodika, barem kratkoročnoga, ali i kao indikacija imanentnoga nacionalizma cjelokupne srpske političke strukture u Bosni i Hercegovini. Ukratko, koliki god jaz i neprijateljstvo postoji između Dodika i prvaka opozicije u borbi za vlast, u ovoj stvari svi su mu oni došli „na noge“, i svi se bez iznimke, monolitno i homogeno izjasnili o neprihvaćanju i neprovođenju odluke Ustavnoga suda, proglasivši je političkom i neprijateljskom spram Srba i Republike Srpske. Osim toga, srpski stranački čelnici ističu da je odluka donesena preglasavanjem; odnekud je procurila informacija da su za odluku glasala tri člana Suda iz inozemstva i dvoje Bošnjaka, dok je ostalih četvoro (Hrvati i Srbi) bilo protiv ili uzdržano. I inače, svi iz Republike Srpske odavno se zalažu za to da se iz Ustavnoga suda BiH izbace stranci.

Načelno, stav o neprovođenju i ignoriranju Ustavnoga suda kao i pogrdno komentiranje njegovih odluka jest neprihvatljivo i skandalozno. Ali to u Bosni i Hercegovini ne znači zapravo ništa, jer se odluke Ustavnoga suda ionako ignoriraju: evidencija pokazuje da od 2004. godine do danas 91 odluka ovoga suda stoji neprovedena, i to i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH. Jedan od drastičnijih primjera je neprovođenje odluke Ustavnoga suda o dijelu Izbornoga zakona BiH koji se odnosi na grad Mostar.

Ivan Lovrenović

Telegram, br. 25,  5-6. 12. 2015.