Tevba i njene vrste

Tevba, ināba, evba [1]

MUHAMMED FETHULLAH GÜLEN
Preporod.com

Tevba, s kojom ćemo se upoznati putem kratkih objašnjenja, je: ponovno okretanje Allahu Uzvišenom popravljanjem prethodnog stanja, uz priznanje grešaka, gutanje teških zalogaja kajanja, i odlučnost da se izbjegava ono što se dogodilo. Ova tevba, kod ljudi istinitosti (ehlu-l-hakīkati), je navikavanje na trajno ulaganje krajnjeg napora u postizanju saglasnosti i usklađivanja u svjetlu Allahovih – neka je On Čist i Uzvišen, zapovijedi i zabrana, spašavajući se od suprotstavljanja koja su se desila naspram Božanskog Sopstva, u osjećajima, razmišljanjima, predodžbama i ponašanju. Nije tevba samo ostavljanje onog što je savjesti i osjećajima odvratno, već je ona vraćanje Allahu – neka je On Čist i Uzvišen, od onoga što On ne voli i od onoga sa čim On nije zadovoljan, čak i ako je to nešto lijepo i korisno na prvi pogled.

Tevba se, također, koristi uz dodatak riječi nesūh – iskren, pa se kažetevba nesūh u značenju da je to najiskrenija i najčistija tevba, i da se je pojavila iz dubina srca. Drugim riječima: ona je uređivanje pukotina, sakupljanje razbijenog i popravljanje neispravnog, bez izostavljanja ijedne krnjavosti ma kakva god ona bila. Ako uzmemo u obzir zajedno, gore navedeno, tevba nesūh znači: da se pojedinac pokaje na svoje ime, shodno svom duhovnom stanju, iz dubine svoga srca iskreno i ozbiljno, i to s lijepom namjerom, čistim srcem i ispravnim ciljem… I ovakav pokajnik, svojom pokornošću, je kao savjetnik (nāsih) i primjer drugima. A kada Kur'an spominje pravo pokajanje, on ukazuje na ovu vrstu pokajanja, u riječima Uzvišenog: “O vi koji vjerujete, pokajte se Allahu iskrenim pokajanjem (tevbeten nesūhan).“[2]

Istraživači su ustanovili tri vrste tevbe obzirom na pokajnike i njihova stanja:

a – pokajanje običnih ljudi (tevbetu ‘avāmminnās) koji su zastri od Istinitih stvari. To je osjećaj potištenosti i brige, te tuge i bola u srcu, zbog suprotstavljana naredbi Istinitog – neka je on Čist. Čovjek kojemu je ovaj osjećaj istančan u njegovoj savjesti zna za svoj grijeh, pa se okreće cijelim svojim bićem Njegovim vratima – neka je Uzvišen – izgovarajući riječi tevbe i poznate fōrme traženja oprosta (istigfār).

b – vraćanje odabranih (rudžū‘ul-havāssi) koji su počeli obraćati pažnju na Realitete iza zastora, obzirom da raširuju krila pozornosti, nakon svakog pokreta, šuma i pomisli koji je suprotan kulturi ponašanja Prisustva i Druženja (edebul-hudūri vel-me'ijjeti). Oni se priklanjaju milosti Istinitog – neka je Uzvišen – i traže Njegovu zaštitu, ispred svakog nemara, velikog ili malog, koji se intenzivira u srcu i pokrije horizont pronicljivosti. Duh, koji čini ovakav napor, uistinu, je postigao realnost koju je opisao Plemeniti Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, u svome časnome govoru:

اَلتَّائِبُ مِنَ الذَّنْبِ كَمَنْ لاَ ذَنْبَ لَهُ، فَإِذَا أَحَبَّ اللهُ عَبْدًا لَمْ يَضُرَّهُ ذَنْبُهُ

“Pokajnik od grijeha je kao i onaj koji nema grijeha. Kada Allah zavoli nekog roba njemu ni jedan grijeh ne može naštetiti”, a zatim je citirao:“Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste.”[3]

Neko je upitao: “Allahov Poslaniče, šta je znak pokajanja?”, pa je odgovorio: “Žaljenje (en-nedāme).”[4]

c – okretanje najodabranjih (tevdždžuhu ehassil- havāssi) koji svoj život provode na horizontu: “إِنَّ عَيْنَيَّ تَنَامَانِ وَلا يَنَامُ قَلْبِي – Uistinu, moje oči spavaju, ali mi srce ne spava”[5] gdje iskorjenjuju sve drugo što je vezano za nešto osim Njega i što je zastor na njihovim srcima i njihovoj tajni i nasjkivenijim njihovim skritostima. Oni to čupaju iz dubine sebe i bacaju ga u doline ništavila i nepostojanja. Za njih je uobičajeno da svoja čuvstva i osjećaje vežu za Svjetlo svjetala. Pokazujući stvarno značenje Njegovih riječi – neka je Uzvišen: “Divan je rob on bio i mnogo se kajao (evvāb)!”[6] oni stalno kruže u orbiti povratka (evb).

Tevba, koja je neprekidno čovjekovo obnavljanje samoga sebe, ili njegov povratak svojoj prirođenoj čistoti i sklad sa svojom sopstvenom izvornošću, nakon što je bio podvrgnut unutrašnjim duhovnim deformacijama, obuhvata sve svoje nivoe, kako slijedi:

1 – Žaljenje iz dubine srca.

2 – Prisjećanje na prošle pogreške, uz strepnju i zebnju.

3 – Odstranjivanje nepravdi i potporu u pravima.

4 – Ispunjavanje obveza, propuštenih zaduženja i pažljivog razmatranja odgovornosti.

5 – Popunjavanje praznine koje su u duši (rūh) napravile pogreške i propusti, ibadetom, pokornostima i korištenjem prilike za ponizno učenje dove u gluho doba noći.

6 – Za odabrane i najodabranije: tugovanje, žaljenje i plakanje za životom koji je tekao bez spominjanja (zikr), razmišljanja (fikr) zahvaljivanja (šukr), te uzdisanje (teevvuh) i jecanje (enīn) u strahu da se možda ne provuče nešto, u osjećajima i mislima, što bi imalo za cilj nekog Drugog – neka je Uzvišen.

Unatoč svemu, kao rezultat njegove udaljenosti od Uzvišenog Allaha, onaj koji za vrijeme tevbe ne ječi i kojeg ne boli njegova pogreška, ma kolika ona bila, niti strepi žaleći zbog daljih propusta koji se mogu dogoditi, niti osjećaja grčenje, užasavanje i prezir prema njima, niti drhti radi mogućnosti da ponovo bude pod linijom ustrajnosti (u griješenju), a niti pokušava da se oslobodi od grešaka i padova koje je doživio u robovanju Allahu i ukrašavanju robovanjem… on je, uistinu, lažljivac u svojoj tevbi.

O iskrenoj tevbi, simbolu istinske tevbe, mevlana Dželaluddin Rumi kaže sljedeće:

تُوبه اى كَرْدَمْ حَقِيقَتْ بَا خُدا
نَشْكَنَمْ تَا جَانْ شُدنْ اَزْ تَنْ جُدا
بَعْدَ ازان مِحْنَتْ كِرا بارِ دِگر
پا رَود سُـوى خَطَر إِلا كه خَر[7]

Znači: “Pokajao sam se Allahu, istinskom tevbom, tako da se sa nje neću povratiti dok se duh ne odvoji od tijela. Korak, nakon tog iskušenja, prema propasti i opasnosti napraviće samo magarac.”

Da, tevba je zakletva na vrlinu i zavjet za nju. Postojanost u njoj je junaštvo i stvar odlučnosti volje. Onaj ko čuva njene osnove i bude ustrajan na njima imaće stupanj šehidā, kako je o tome obavijestio Prvak pokajnika.[8] Također je rekao da onaj ko se ne oslobodi u potpunosti od grijeha i pogrešaka, unatoč velikom broju njegovih tevbi, se ismijava vratima kojim se okreću oni koji se često i mnogo kaju.[9]

Da, nije ozbiljan u svojoj tvrdnji onaj ko kaže: “Bojim se džehennema”, a ne izbjegava grijehe”; onaj ko kaže: “Ja žudim za džennetom”, a ne radi dobro”; onaj ko kaže: “Volim Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme”, a zanemaruje vjerovjesničke sunnete. Također je teško prihvatiti iskrenost onih koji krše svoje zavjete i troše svoje živote u činjenju grijeha i formalnim tevbama. Kao i da je ta sama njihova tevba pauza u činjenju grijeha.

Prvi položaj putnika i prvi stupanj tragaoca je “tevba”. Njegov drugi stupanj je “ināba”. Mi ćemo reprezentativno proći inābu koja je poznata među sufijama. Ona predstavlja osnove, pravila ponašanja i običaje koji se prihvaćaju prilikom ceremonije pristupanja bilo kojem duhovnom vodiču (muršid), pa kažemo:

– Kao što je u tevbi prisutno okretanje osjećaja, misli i ponašanja od suprotstavljanja usaglašavanju i od oprečnosti usklađivanju, tako je uinābi prisutno samobračunavanje i preispitivanje postojećih usaglašavanja i usklađivanja jedne individue. Ako je tevba putovanje na horizontu “sejr ilallāh”, ināba je na horizontu “sejr fillāh”, a evba na horizontu “sejr minallāh”.

Moguće je da ova tri smjera definišemo i ovako:

– Pribjegavanje Allahu iz straha od kazne je tevba. Nestajanje u Allahu (el-fenā fillāhi)[10] uz želju da se sačuvaju stupnjevi i pozicije jeste ināba. I zatvaranje prema svemu osim Njega – neka je Uzvišen, jeste evba.

Prvi je svojstvo svih vjernika i poziv upućen njima: “I svi se Allahu pokajte (tūbū), o vjernici”[11], tj. od svih posrtaja i pogrešaka.

Drugi smjer je svojstvo odabranih i bliskih, a njihov ibadet je uspostavljen od samog početka sa: “I povratite se (enībū) Gospodaru svome.”[12] a, i na samom kraju, je sa: “i koji je srce odano (munīb) donio”[13]

Treći je smjer vjerovjesnika i poslanika, te njihovo obilježje: “Divan je rob on bio i mnogo se kajao (evvāb)!”[14] Nema tevbe za one čije je jedino zanimanje druženje sa Allahom (me'ijettullāh) u svakom trenutku gdje god i kako god da budu, za one koji ne gube osjećaj Božanske prisutnost, čak ni za trenutak. Tako, i riječi kojima oni izražavaju tevbu ukazuju na značenje “evbe” ili “inābe”. Nemoguće je shvatiti riječi Prvaka stvorenja, sallallahu alejhi ve selleme: “Tako mi Allaha, ja tražim oprosta od Allaha i kajem Mu se, u danu, više od 70 puta”[15], izuzev na ovaj način.

Drugačije kazano: tevba je za one koji ne znaju šta je Blizina (kurb) i Druženje (me'ijet), jer oni koji su ovjekovječili svoje živote na obzorjima Blizine, smatraju da je vraćanje Allahu Koji bdije nad svim njihovim postupcima, Koji kontroliše sve ono što oni rade i Koji im je bliži od svega, u značenju koje je prisutno kod običnih ljudi, jedna vrsta nemara. Ovo nije položaj ljudi vahdeti-vudžuda, već vahdeti-šuhuda, čak je to i položaj iznad njih oba. To je položaj onih koji putuju u sjeni niše Muhammedove i sunneta Ahmedovog, neka su na njemu najpotpuniji pozdravi i najsavršeniji blagoslovi.

Stoga govoriti onima koji čiji duhovni nivo nije stigao na ovaj položaj, onima koji su se utoplili u “materiji” i koji su duboku uronjeni u “egzistenciju”, i podsjećati ih na inābu i na evbu, pogotovu na konačnice ovih stupnjeva, jesu samo bespomoćne riječi koje se mjere nasumce.

اَللَّهُمَّ اجْعَلْنَا مِنَ الَّذِينَ آمَنُوا وَتَابُوا وَأَصْلَحُوا إِنَّكَ غَفُورٌ رَحِيمٌ وَصَلِّ وَسَلِّمْ عَلَى مُحَمَّدٍ سَيِّدِ الْمُرْسَلِينَ

O Allahu, učini nas od onih koji vjeruju, koji se kaju i popravljaju. Ti si, zaista, Sveoprostivi i Premilostivi. Blagosiljaj i spasi Muhammeda, prvaka poslanika, porodicu njegovu i sve drugove njegove.

 

Prijevod: Mensur Valjevac

 

 

[1] Preuzeto iz: Muhammed Fethullah Gülen, Et-Tilāuz-zumurrudijjetu nahve hājatil-kalbi ver-ruhi, Darun-Nil littiba'a ven-nešr, Kairo, 2005., str. 30-5. (Prijevod na arapski jezik: Ihsan Kasim es-Salihi; naslov originala na turskom: Kalbin Zümrüt Tepeleri – 1)

[2] Et-Tahrim, 8.

[3] El-Bekare, 222.

[4] Er-Risaletul-kušejrijjetu, str. 168., El-Mutteki, Kenzul-ummal, 4/261., hadis br. 10438, preuzeto od Ibn Nedždžara. Dijelovi ovog hadisa navedeni su u različitim tekstovima. Vidi, na primjer: Ibn Madže, ez-zuhd, 30; Taberanijev El-Mu'džemul-kebir, 10/150; Bejhekijev Šu'abul-iman, 4/375 i 5/439; Nevadirul-usul od Hakima et-Tirmizija, 2/349.

[5] El-Buhari, et-tehedždžud, 16.; Muslim, salatul-musafirin, 125.

[6] Sad, 44.

[7] Mevlana Dželaluddin Rumi, Mesnevi-manevi, (perz.) 5/805, stih 2324-5.

[8] Pogledaj Dejlemijev Musned, 2/76.

[9] Pogledaj Šu'abul-iman od Bejhekija, 52/436 i Dejlemijev Musned, 2/77.

[10] U značenju koje je autor objasnio u naslovu Definicija tesavvufa, tj. poništenje vlastitih negativnih svojstva u korist usvajanja Božanskih osobenosti. (Prevodilac na bosanski jezik)

[11] En-Nur, 31.

[12] Ez-Zumer, 54.

[13] Kaf, 33.

[14] Sad, 44.

[15] El-Buhari, ed-da'vat, 3.; Muslim, ez-zikr, 141.; Et-Tirmizi, tefsirul-Kur'an – suretu Muhammed.