Vjerovati u uskrsnuće znači ne pristajati na logiku života koja promovira nepravdu, zlo i smrt, biti protiv religijskih i političkih sistema koji ponižavaju, izrabljuju i ubijaju ljude, izdvojiti se iz mase koja traži smrt pravednika. Vjerovati u uskrsnuće znači podržavati vlastite nade i nade svijeta
Drago Bojić – polis.ba
Teološki i svećenički govor o Bogu i vjeri često je ograničen unaprijed zadanim stavovima Crkve, dogmama i istinama vjere, katekizamskim formulama i definicijama, i kao takav je opterećen teško razumljivom teološkom i crkvenom frazeologijom. Jezik teologa i svećenika, jezik liturgijskih obreda pa i jezik propovijedanja često je dalek i neshvatljiv suvremenom svijetu. Ako je prije Drugog vatikanskog koncila latinski jezik bio zapreka da velika većina ljudi ništa ne razumije od svoje vjere, danas je to velikim dijelom sadržaj onoga što se izgovara na maternjim jezicima. Mnogi suvremeni kršćani su kroz formule kojima su uvedeni u vjeru, tu istu vjeru kroz te formule izgubili. Naglašeni liturgijski, ceremonijalni i ritualni karakter vjere i sakramentalnih slavlja, uz svu svoju ljepotu, ponekad ipak zamagljuje poruku – Božju riječ koja ispari s mirisom tamjana.
Za razliku od tvrdog teološkog govora, jezik umjetnosti često umije kreativnije i snažnije izraziti istine i tajne vjere. Meksički slikar i grafičar José Clemente Orozco (1896.-1949.), jedan od glavnih predstavnika meksičkog muralizma – novog meksičkog likovnog izraza s početka 20. stoljeća, poznatog po osebujnom stilu monumentalnog simboličkog realizma. Riječ je o freskama i mozaicima na vanjskim zidovima javnih ustanova ili na velikim površinama unutarnjih prostorija sa socijalno-političkim i revolucionarnim idejama. Orozco se zauzimao za prava radnika i seljaka, pa je i njegova umjetnost bila snažno socijalno angažirana u represivnom političkom sistemu koji nije podnosio čovjekovu slobodu i kritiku vlasti. Kristovo uskrsnuće je predstavio tako da uskrsli Isus Krist uništava vlastiti križ. Umjetnik je time izrazio svoju vlastitu pobunu protiv križeva ovog svijeta, protiv nepravdi, izrabljivanja i ubijanja ljudi, ali time je izrazio i temeljnu poruku kršćanske vjere: to je vjera života, a ne smrti, vjera slobode, a ne potlačenosti, vjera uskrsnuća, a ne groba.
Kad bismo život Isusa iz Nazareta promatrali iz perspektive Velikoga Petka – iz perspektive njegove smrti na križu, morali bismo konstatirati da je sve ono što je govorio i činio, cijeli njegov život bio promašaj i totalni fijasko. Optužen od religijskih i političkih vođa koji su se uplašili Isusove popularnosti u narodu, odbačen i prezren od vlastitog naroda koji je sažalijevao, hranio i ozdravljao, a koji se kasnije na nagovor vlasti okrenuo protiv njega, zatajen i izdan i od svojih učenika i prijatelja, napušten u trenucima smrti i od Boga, Isus iz Nazareta završava tragično, sramotnom i skandaloznom smrću na križu. I kad se činilo da je sve gotovo, da je završena bajka o kraljevstvu Božjem, da su blaženstva nikad ostvarive utopije, da je Isus iz Nazareta bio samo još jedan u nizu romantičara i zanesenjaka koji su ovom zemljom prošli čineći dobro, a završili loše, u njegovu sudbinu se upliće Bog. Događa se Isusovo uskrsnuće od mrtvih kao Božji ustanak protiv nepravdi i laži, protiv ovozemaljskih silnika i gospodara i „protiv gospodara svih gospodara – smrti“ (K. Marti).
I danas bi mnogim religijskim, političkim i drugim moćnicima ovoga svijeta odgovaralo da sve bude po njihovim planovima, da se ništa ne mijenja, da samovoljno gospodare životima ljudi, da se ni Bog ne upliće u ovaj svijet. Isus iz Nazareta bi i danas doživio isto kao i u vrijeme kad je živio, i danas bi zbog zauzimanja za istinu i pravdu i zbog kritike religijskih poglavara i narodnih starješina bio prezren i odbačen kao što su prezreni i odbačeni mnogi pravednici ovoga svijeta. Ali u Isusovu sudbinu se umiješao Bog, i iako je kod ljudi izgubio, pred Bogom je imao pravo: „Bog se sam identificirao s onim koji je bio od Boga napušten! Bog je stao na stranu onoga koji je svoj život predao za stvar Božju i za stvar ljudi. Bog je stao iza njega, a ne iza jeruzalemske hijerarhije koja ga je optužila, ili iza rimske vojne vlasti koja ga je osudila i ubila. Bog je rekao Da njegovom naviještanju, njegovom stavu, njegovom udesu“ (Hans Küng).
Ne može se vjerovati u Isusa Krista i podržavati zle religijske i političke sisteme koji se iživljavaju nad ljudima
Vjera u uskrsnuće ne bi smjela biti tek utjeha onima koji su gubitnici u ovome svijetu, utjeha žalosnima, siromašnima, napuštenima, bolesnima. Vjera u uskrsnuće ne smije biti nikakav jeftini vjernički i eshatološki optimizam kojim se tješi patnike ovoga svijeta boljim i pravednijim životom u vječnosti. Ta vjera se ne tiče samo vječnog života, nego se tiče života i na ovome svijetu. Vjera u uskrsnuće bi trebala probuditi u ljudima pobunu protiv svake nepravde, protiv zla i opačina ovoga svijeta, posebno protiv onih koji ih osmišljavaju i provode.
Vjera u uskrsnuće nas mora suočiti s vlastitim zlom – i osobnim i kolektivnim. Ne može se vjerovati u uskrsnuće Isusa Krista i ostajati na zlom putu. Ne može se vjerovati u uskrsnuće Isusa Krista i nijemo promatrati nevolje i patnje ovoga svijeta. Ne može se vjerovati u Isusa Krista i podržavati zle religijske i političke sisteme koji se iživljavaju nad ljudima. Ne mogu kršćani slaviti blagdan Uskrsa ako šute o zlu koje su počinili pripadnici njihove vjerske zajednice u ime vjere i Boga i ako podržavaju svoje zločine i zločince. Vjerovati u uskrsnuće Gospodina Isusa Krista, znači pridružiti se njegovom i Božjem ustanku protiv zla i nepravdi ovoga svijeta.
U našem svijetu je puno živih mrtvaca, ljudi koji žive, ali su se predali smrti, postali su njezini taoci i njezine sluge
Uskrsnuće ne dokida smrt, ona i dalje postoji i ostaje neshvatljiva tajna. Ali smrt se ne pojavljuje samo na koncu ovozemaljskog života. Ona je često prisutna u srcu naših života i naših odnosa. Pojavljuje se kao nedostatak smisla, kao frustracija zbog neispunjenih čežnji i očekivanja, kao očaj i gorčina koji se hrane našim kompleksima i traumama, kao zlo koje se posvuda širi i ubija živote i radosti ljudi. U našem svijetu je puno živih mrtvaca, ljudi koji žive, ali su se predali smrti, postali su njezini taoci i njezine sluge.
Ima u životu svakog čovjeka trenutaka kad više „umiremo“ nego što živimo, kad odustajemo od samih sebe, kad posumnjamo u sve, kad svoj vlastiti život doživljavamo kao tragediju i nevolju. Blagdan Uskrsa nas podsjeća da se u takvim trenucima treba sjetiti da je Bog začetnik i dovršitelj naših života. Po padovima i neuspjesima spoznajemo da Bog može iz ruševina našeg života sagraditi svoj dom, kuću svoje slave, i kuću našeg spasenja, kuću naše nade, kuću novog početka i novog života. Vjerovati u uskrsnuće Gospodina Isusa Krista znači vjerovati u sebe, u smisao vlastitog života, u mogućnost preobrazbe života upravo onda kad nam se čini da je sve krenulo ukrivo i da nam se život raspada.
Uskrsnuće se, dakle, ne tiče samo čovjekove vjere u život poslije smrti. Ono se daleko više tiče našeg sadašnjeg života i vjere da je život veća vrijednost od smrti, istina od laži, dobro od zla. Ono nas poziva na izlazak iz naših ovozemaljskih grobova, na uklanjanje kamenja koje nas sputava u ljudskosti. Kamen koji zatvara grob i o kojem izvještavaju evanđelisti simbol je blokada koje nas priječe u životu. Mnogi današnji ljudi osjećaju da ih pritišće kamenje koje ih sputava u životu. To mogu biti balasti prošlosti, traume i rane koje nas stalno vraćaju u prošlost i blokiraju put prema budućnosti. To mogu biti i zapreke koje smo samima sebi postavili ili koje nam drugi postavljaju da nam otežaju i zgade život. To može biti i strah od budućnosti, strah za sebe i za svoje najbliže, strah od bolesti i starosti, strah od toga što će se dogoditi s nama i s ovim svijetom. Uskrsnuće nas poziva da uklonimo kamenje iz naših života, da se oslobodimo svega što nas pritišće i što umanjuje i ugrožava radost života.
Vjerovati u uskrsnuće znači ne pristajati na logiku života koja promovira nepravdu, zlo i smrt, biti protiv religijskih i političkih sistema koji ponižavaju, izrabljuju i ubijaju ljude, izdvojiti se iz mase koja traži smrt pravednika. Vjerovati u uskrsnuće znači podržavati vlastite nade i nade svijeta.
Drago Bojić, polis.ba
Naslovna foto: ‘Isus uništava svoj križ’, José Clemente Orozco, 1943, 94×130 cm, Colección MACG, Mexico
