O romanu ‘Blank’ Feđe Štukana
Autobiografski roman Feđe Štukana Blank, prikazuje život jednog mladića koji žudi i traga za apsolutnom slobodom. Na putu će mu se pripriječiti život u svojim najstrašnijim i krajnje ograničavajućim, sputavajućim pojavama: ratu, drogi i etnonacionalnoj političkoj mafiji. Roman otvara neka izuzetno važna socio-politička pitanja, pristupajući im potpuno otvoreno, iskreno i eksplicitno, te problematizirajući ih neposredno kroz lično iskustvo. Kome je rat u interesu? Čemu je rat instrument? Koja je uloga religije u produbljivanju razlika i mržnje? Zašto se nacionalno i religijsko prepliću? Zašto je droga jedno od najvećih zala koje čovjek sebi nanosi? Kako se boriti protiv dominantnih ideoloških mehanizama? Pripovijedajući o vlastitom životnom iskustvu, autor/lik iskazuje jasan stav i daje nedvosmislen odgovor na svako postavljeno pitanje, naročito ga zanimajući pitanje etnonacionalističke kontrole nad subjektivitetom, te pitanje preplitanje religije i nacije u službi takve kontrole. U svome stavu prema nategnutom i izvještačenom odnosu religije i nacije, a koji se želi predstaviti kao organski odnos, te instrumentalizaciji takve sprege u, prevashodno, političke svrhe, autor/lik je izričit, bez sklonosti relativiziranju. U takvom odnosu autor/lik vidi potencijalno nasilje, mržnju, opasnost, manipulaciju emocijama, kontrolu nad sviješću, opasnost od etnocentrizma, individualizam zamijenjen kolektivizmom, slobodu zamijenjenu dehumanizirajućim normama, u konačnici, prepoznaje ideološko zlo. Prema tome, iznad svega, kada je riječ o društveno-političkom životu, prema autoru/liku, (ideološko) zlo se krije u pripadnostima koje žele ekskluzivitet, imanentnu prisutnost utemeljenu na prividnim metafizičkim, univerzalnim i apsolutnim kategorijama. Na takvoj pretpostavci, autor/lik tematizira fenomene religije i nacije, njihov odnos, ulogu i posljedice do kojih dovode, kako u javnom, tako i u privatnom životu.
Oblik zla koji roman tematizira, a kojim se bavi ovaj osvrt, ponajviše pripada ideološkom zlu gdje akter čini zlo ubijeđen da čini dobro.
U djelu Filozofija zla Laš Fr. H. Svensen razlikuje četiri oblika zla: 1. demonsko zlo – zlo zbog samog zla; 2. instrumentalno zlo – akter je svjestan da čini zlo, ali ga koristi kao sredstvo za postizanje cilja; 3. ideološko zlo – akter čini zlo vjerujući da čini dobro u ime nekog višeg ideala; 4. plitkoumno zlo – akteri djeluju bez razmišljanja da li je nešto zlo ili nije.[1]
Oblik zla koji roman tematizira, a kojim se bavi ovaj osvrt, ponajviše pripada ideološkom zlu gdje akter čini zlo ubijeđen da čini dobro. Ovaj oblik podrazumijeva neki ideal koji je smisao svake akcije. Akter je uglavnom obmanut, izmanipulisan, pa zlo koje čini smatra moralnim činom. Takva svijest najčešće je nametnuta od strane kolektiviteta koji duh pripadnosti temelji na mržnji i demoniziranju drugog. Na taj način nasilje prema neprijatelju postaje legitimno. Takav duh pripadnosti javlja se kao najveći problem ideološkog zla, koje je najčešće kolektivno, odnosno počinjeno u ime kolektiva. Da bismo razumijeli, a u konačnici i izbjegli ideološko zlo, potrebno je, najprije, biti svjestan arbitrarnosti vlastite pripadnosti, kako bismo izbjegli manipulaciju esencijalističkog diskursa, koji inklinira supstancijalnom poništavanju drugog, jer se jednoj (mojoj) pripadnosti pripisuje metafizička snaga i izvornost naspram druge (tuđe) pripadnosti koja se smatra, u najmanju ruku, daleka bitku, pa, prema tome, manje vrijedna i izvještačena.
Glavni lik romana Blank, Feđa, vojnu obuku služio je u jedinici koju su vodili mudžahedini. Ovako opisuje njihovo ideološko zlo:
Svaku veče, ukoliko nismo imali noćnu obuku, oni su išli na ratišta oko grada da ubijaju ljude drugih vjeroispovijesti, potpuno ubijeđeni da će, ako poginu, otići u raj da se seksualno iživljavaju nad djevicama. Abaz je bio najopasniji. Nije puno govorio. Rječit je bio jedino kad su ujutro, prije početka nastave prepričavali sinoćnje akcije. Nisam govorio arapski, ali se po gestikulaciji moglo tačno znati na koji način i s koliko zadovoljstva su ubijali. Mogao se naslutiti svaki detalj. Abazovo lice bi dobilo neki izraz ponosa i uzvišenosti, kao da je uradio najplemenitiju stvar na svijetu. Onda bi se glasno smijali kad bi ovaj prepričavao zadnje trenutke umiruće žrtve, imitirajući njen bespomoćni izraz lica pred smrt. Pokušavao sam da shvatim kako je moguće naći zadovoljstvo i sreću u ubijanju. Malo mi je nedostajalo da to upravo taj dan i shvatim.[2]
Religijska i nacionalna pripadnost osnovni su izvori ideološkog zla. Signal da nešto nije uredu unutar društva ili signal da se sprema neki proces obnove ili promjene, često se javlja u vidu insistiranja na odnosu i približavanju religijskog i nacionalnog identiteta, do te mjere da se oni čak i poistovjećuju. Ivan Markešić u tekstu Od religijskog do nacionalnog identiteta i natrag (na primjeru Bosne i Hercegovine) naglašava kako se nacionalizam uvijek služio religijom kao resursom socijalnih odnosa, i to je posebno činio u fazama nacionalnog oblikovanja [3], a presudna faza nacionalnog oblikovanja je rat. Markešić također navodi kako je rat devedesetih u BiH, u praksi, bio vjerski rat, s obzirom da je pripadanje jednoj zaraćenoj strani značilo istodobno i pripadanje određenoj konfesiji. Uzvikivanje poruka religijskog sadržaja poput Allahu Ekber, nije pretpostavljalo da ratnici trebaju biti religiozni ili poznavati vjerske istine, ali je pretpostavljalo da je pripadanje određenoj konfesiji znak čistokrvnoga nacionalnog pripadanja.[4] Esad Ćimić u tekstu Refleksije o odnosu religije i nacije navodi kako su i religija i nacija bitno određene kolektivnim principom, gdje je lično opredjeljenje marginalizirano.[5] Čovjekova potreba za pripadnošću lahko dovodi do integriranja unutar grupe što iznuđuje konformizam, najčešće slijepi konformizam gdje svijest grupe dirigira sviješću pojedinca. Gašenje individualnosti, koje zna poprimiti drastične oblike, mnogi doživljavaju kao vrlinu u kojoj se jedva osjećaju tragovi prinude.[6]
Glavni lik Feđa će već na početku rata shvatiti da etnonacionalne vrijednosti, posebice u okolnostima rata, poništavaju njegovu individualnost. Izvršeno je nasilje nad njegovim subjektivitetom. Sveden je na funkciju koja je određena kolektivnom ideologijom. Osjećajući da u ratnim okolnostima ne može biti čovjek koji odlučuje o svojoj vlastitosti, te da je predmet manipulacije, Feđa se vrlo brzo odlučuje da dezertira. Ustvari, kao vješt glumac, inscenirao je mentalno oboljenje. Povjerovali su mu.
Jebo vas rat. Sinoć sam mogao hladno da ubijem ljudsko biće i time pomognem ovoj mojoj i onoj njegovoj bagri u zapišavanju teritorije za pljačku, dobro zakamufliranu religijom i patriotizmom a od mene su napravili hipnotisanog majmuna, zaslijepljenog mržnjom, spremnog da ubija za bogate, za one koji su svoju djecu odavno izmjestili na skupe svjetske koledže? Odsad bez mene. Nisi bio prvi u kog sam pucao, ali buraz, bićeš zadnji. Ja od danas više ne pucam ni u koga, ni za koga, ni za šta.[7]
Svensen navodi kako se zlo javlja tamo gdje su ljudske veze pokidane, gdje konkretni odnosi nestaju u korist apstraktnih identifikacija.[8] Zato religija i nacija žele spriječiti individualizam, jer se unutar kolektivne svijesti lakše i efikasnije instaliraju vrijednosti utemeljene na samokonstruisanim, besmislenim, binarnim opozicijama i pristrasnim autoreprezentacijama. U takvoj hijerarhiji nasilje na zajednicu djeluje katarzično. Nasilje prema drugom postaje faktor ujedinjavanja. Aleksandar Đakovac u tekstu Religija i nasilje navodi da kad je društvo u krizi, onda je sklono ratovanju kao sredstvu za ponovno uspostavljanje poretka, jedinstva, povezanosti i slično.[9] Oduvek je rat zbližavao i ujedinjavao društvo koje ratuje. Ne samo što je rat potvrđivao identitet i društvene strukture već ih je i stvarao, one su nastajale u ratu.[10]
Problematična, ali zanimljiva autorova odluka u romanu jeste da umjesto imenica Bošnjak, Srbin, Hrvat, koristi musliman, pravoslavac, katolik. Iako zapada u generalizaciju, takav postupak, u jednu ruku, smatram opravdanim. Razlog tome jeste, najvećim dijelom, što je religija faktor razjedinjavanja među žiteljima ovih prostora. Ona je osnova etnonacionalnih identiteta, fundamentalno razlikovno obilježje, pa se iz etnonacionalne perspektive nacionalna i religijska pripadnost poistovjećuju. Komandir voda, za kojeg bih minut ranije potpuno sigurno dao život bez razmišljanja – drži me na nišanu! Zbog nemuslimanskog imena? Ma, nabijem vas sve redom, muslimane, pravoslavce i katolike.[11] Svojim karakterom i svjetonazorom, Feđa transcendira takva etiketiranja. On se želi osloboditi okova pripadnosti koji nas porobljavaju raznim očekivanjima, podrazumijevanjima i ulogama. ‘Ja jesam htio postati niko. Bez okova društvenih normi i morala. To je bio moj pojam slobode. Biti ‘niko’, nikakav ukalupljen model uspješnog Homo sapiensa’.[12]
Religijski identitet ne predstavlja samo dio kulturnog identiteta, već se integrira u nacionalni identitet kao njegov neraskidivi dio, do te mjere da se religijski i nacionalni identitet poistovjećuju. Bošnjaštvo tako postaje muslimanstvo, i obrnuto, pa se veličanje nacije smatra pobožnim činom, kao što se veličanje islamskih vrijednosti smatra patriotizmom. Religija tako gubi svoju transcedentalnu dimenziju i poprima svjetovni karakter nestalnosti, nepotpunosti. Upličući se u socijalni kontekst i religija poprima svjetovnu nesvetost, ona se otuđuju od svoje suštinske univerzalnosti poprimajući nedostatnost i parcijalnost nacije, dok s druge strane, nacija, služeći se religijskim elementima, osnažuje svoju djelatnu ulogu te pospješuje privid esencijalnosti. To su procesi koji se uglavnom dešavaju obostrano, a koji se nazivaju sakralizacija nacije i nacionalizacija religije.
Približavanje religije i nacije služi homogenizaciji kolektiva. Religija je iskorištena kako bi se nacionalni identiteti dodatno osnažili, te kako bi se nacionalni interesi dodatno opravdali.
Ćimić navodi kako su sve nacije na jugoslovenskom prostoru slavenskog porijekla, ali korijeni njihovih nacionalnih identiteta izrastaju na različitim kulturnim modelima. Religijski momenat prati naciju kao integralni dio nacionalne kulture i pojačava je. Religijski i nacionalni identitet veoma su slični, često se preklapaju i uzajamno osnažuju, a mogu, bilo pojedinačno bilo zajedno, mobilisati i održavati snagu zajednice.[13] Približavanje religije i nacije služi homogenizaciji kolektiva. Religija je iskorištena kako bi se nacionalni identiteti dodatno osnažili, te kako bi se nacionalni interesi dodatno opravdali. Religija i nacionalizam osiguravaju pojedincu osjećanje zajedništva i cilj vrijedan samožrtvovanja. Kao i religija, nacionalizam obezbjeđuje duhovnu snagu putem uvjerenja, mučenika, praznika, heroja, svetaca, običaja, itd., što stimuliše osjećaj pripadnosti i odanosti. Nacionalizam i religija nude pojedincu preovladavajuću psihološku potrebu za kolektivitetom i identitetom. Pored toga, nacionalizam je nudio misiju i cilj – državu/naciju zajedničkih, autonomnih, naših vrijednosti na našoj teritoriji. Nacionalizam posjeduje (pseudo)religijski kvalitet. On udovoljava čovjekovoj žudnji za apsolutnim, ekskluzivnim, za nadindividualnim ciljem koji daje smisao životu. Nacija se uzdiže na nivo metafizičke supstancije.
Religija i nacija imaju integrativnu ulogu. One žele povezati ljude u zajednicu: prvo, jer se zajednicom lakše manipulira nego pojedincem; drugo, kako bi se zajednica ujedinila oko zajedničkih interesa (interesi mogu biti socijalni, ekonomski, politički, itd.). Religija predstavlja snažnu etnonacionalnu identifikaciju. Kao važno sredstvo društvene integracije, religija je jedan od presudnih instrumenata u formiranju nacionalnog identiteta. Kao opijum za mase ili kao duhovno ognjište mnogim ljudima, instrumentalizacija religije se javlja kao jedna od osnova ideološkog djelovanja. Nacionalizmu religija može samo pomoći, nipošto odmoći.
Autor romana posjeduje visoku svijest o artificijelnosti i konstruktivističkoj prirodi nacije, religije, identiteta i slično. Tokom cijelog romana koristi priliku da nekim primjerom potvrdi kako su nacija i religija socijalne tvorevine koje nebeski, apstraktni svijet prodaju za velika materijalna, ovozemaljska bogatstva.
Država i nacija su konstrukti jedne vrlo teritorijalne vrste majmuna i nisu ništa drugo nego sinonim za veći čopor kojeg vodi mala grupa majmuna, spremnih za novac uraditi doslovno sve. Zastava je komad platna. Himne su skup tonova i riječi – ne daji im dublji značaj. Iza svega stoje bogati koji izrabljuju siromašne. Patriotizam je za ograničene. Cijeli svijet je tvoj. Imaš pravo na njega. Istraži ga. Od putovanja ne postoji bolje iskorišteno vrijeme […] Religija je kult smrti – najmorbidnija stvar koju je čovjek izmislio, postoji samo zbog novca. Oni koji je vode ne znaju ništa ni o životu, a kamoli o smrti.[14]
Želeći na svaki način otkloniti privid imanentne prisutnosti kao ključnog problema totalitarne, samoprivilegirajuće svijesti, Feđa često u romanu koristi, umjesto apstraktnih, metafizički utemeljenih objašnjenja svijeta, naučnu, materijalnu logiku, pogled koji nije opterećen traženjem i natezanjem smisla i značenja tamo gdje ga nema ili tamo gdje nije jasan.
‘Tu su kosti naših pradjedova.’ S oskudnim fondom riječi, oni mantraju ovu frazu, kao opravdanje za progone, ubistva, silovanja. Oni je, siguran sam, shvataju bukvalno, jer u toj gomili pogrešno spojenih sinapsi nema mjesta nekoj dubljoj metafori. Kosti su: bjelančevine, voda, kalcijum i još par hemijskih elemenata i, molim vas, ne ubijajte se zbog toga.[15]
Svensen navodi ideju Karla Šmita da se svaka vjerska, moralna, ekonomska, etnička ili neka druga suprotnost pretvara u političku suprotnost kad postane dovoljno snažna da efikasno grupiše ljude kao prijatelje i neprijatelje. Prema Šmitu politika se temelji na odnosu mi–oni, prijatelj-neprijatelj.[16] Na takvoj logici se zasnivaju i religija i nacija koje vjeruju u svoju izabranost i posebnost, pa je Bog, iz samo sebi znanog razloga, privrženiji nama nego drugima. Osjećaj ekskluziviteta određenu grupu dodatno homogenizira. Prema tome, religija i nacija posebnu pažnju posvećuju podjeli na mi–oni kako bi se jasnije očitovao vlastiti identitet, koji je, u pravilu, bolji, vrijedniji, posebniji, bliži bitku, dok se drugi obezvrjeđuje i demonizira kako bi samopercipiranje i samodoživljavanje zadobilo dimenzije zadovoljstva što sam baš ja odabran da budem pripadnik posebne i odabrane zajednice. Pojedinac se poistovjećuje sa vlastitiom grupom, a potvrdu posebnosti traži u uništenju druge zajednice ili nametanju drugome vlastitoga identiteta.
‘Najstrašnije od svega je to što ti ljudi nemaju ni mrvu grižnje savjesti, saosjećanja prema žrtvama, nikakvih emocija. Misle da je ubijanje i silovanje ljudi druge vjere (ili ljudi bez vjere) – dobro djelo, i sebe nazivaju dobrim ljudima! Sa takvima sam ležao u ludari! Znaju li šta jedno silovanje uradi jednoj ženi? Znaju li šta za porodicu znači ubistvo jednog djeteta? Naravno da znaju, zato to i rade! To nisu i ne mogu biti heroji, kakvim ih religije predstavljaju. Zgrožen sam količinom mržnje kojom je religija kontaminirala čovječanstvo. Ne štujem njihove podanike jer sad znam za šta su sve sposobni i znam ko su im idoli. Ne štujem njihova svetišta, tradicije i običaje, ne štujem ništa što izaziva nasilje, mržnju i podjelu među ljudima. Shvatite me, svjedok sam vjerskog ludila, kojeg bi trebalo pod tim imenom uvrstiti kao dijagnozu u psihijatrijske udžbenike’.[17]
U osnovi masovnih istrebljenja su, najvećim dijelom, predstave o dobru, predstave o dobru koje su dovodile do najvećeg zla. Svensen ističe da su najveća zla počinjena iz ljubavi prema sebi, porodici i prijateljima, zemlji, apstraktnom idealu ili vođi.[18] Ono za šta autor romana optužuje religiju jeste sljepilo koje proizvodi mržnju i iluziju da je nešto apriori dobro, a drugo loše. ‘Vjernici ne mogu razlikovati dobro od zla. Dobar je njihov, a zao je tuđi!.[19] Zbog takvog ideološkog koda, moguće je da masakru u Srebrenici prethodi sveta misa u kojoj pravoslavni pop blagosilja specijalnu vojnu jedinicu da počine strahovite zločine u ime Boga.
Ideološke predstave o dobru prouzrokovale su mnogo više zla nego bilo šta drugo. U konzervativnom religijskog i nacionalističkom sistemu, predstave se uzimaju kao činjenice, pa je moguće da se stvarnost zamijeni za predstavu, jer se čitava realnost tumači iz vrijednosnog ugla koji definira sistem vjerovanja i predodžbi. Neposredno nakon rata, Feđa se, jednom prilikom, susreo sa srpskim vojnicima. Bilo je upravo onako kako sam i pretpostavio – upoznao sam obične ljude. Nisu imali ni nazubljene krvave očnjake, ni zakrvavljene buljave oči. Najobičniji, izmanipulisani, mali ljudi.[20]
Cjelokupna misija ovog romana jeste ukazati na uzrok zla i otkloniti predrasude i predstave o svijetu koje nam nameću ideološki sistemi, kako bi se distancirali od pažljivo kontrolirane svijesti kolektiva, a da bi se, u konačnici, oslobodio čovjek, ali ne u smislu anarhičnosti i prepuštenosti bez ikakvih principa življenja. Svojim djelovanjem autor/lik jasno poručuje šta su njegove vrijednosti i čega se treba kloniti. Primjetna je tendencija autora/lika da iskaže svoj stav bez obzira na odjek i reakciju. Koliko je ovaj autobiografski roman značajan u književno-umjetničkom smislu, ostavljam drugima na prosudbu. Ali ono što smatram da se ne može dovesti u pitanje jeste korisnost koju ovaj roman može imati na oblikovanje percepcije o životu i stvarnosti. Koristan je jer iskreno progovara o iskustvu droge, lošeg društva, rata, etnonacionalne mafije, razočarenju u humanitarni rad gdje je autor upoznao najveći ovozemaljski šljam. Iza svega se kriju nečiji interesi, instance moći koje nam serviraju vlastitu sliku stvarnosti predstavljajući je jedinom pravom i prirodnom. Autor/lik se izmiče, zauzima poziciju otpadnika i poručuje da ukoliko stvarnost ne možemo promijeniti, možemo barem biti svjesni njenih instrumenata kontrole i manipulacije. Dio takve, lažne stvarnosti čine i religija i nacija, ili pak bivaju njenim instrumentima.
Autor: Ahmed Isanović, Prometej.ba
Izvor fotografije: Buybook FB
[1] Svensen, Laš Fr. H. (2006): Filozofija zla, Beograd: Geopoetika, str. 85-86. [2] Štukan, Feđa (2019): Blank, Banja Luka: Centar za informativnu dekontaminaciju mladih, str. 21. [3] Markešić, Ivan (2010): „Od religijskog do nacionalnog identiteta i natrag (na primjeru Bosne i Hercegovine)“, Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja, 19, 3 (107), str. 538. [4] Ibid., str. 536. [5] Ćimić, Esad (1984): „Refleksije o odnosu religije i nacije“, Kultura – časopis za teoriju i sociologiju kulture i kulturnu politiku, 65-66-67, str. 78. [6] Ibid., str. 78. [7] Štukan, Feđa (2019): Blank, Banja Luka: Centar za informativnu dekontaminaciju mladih, str. 32-33. [8] Svensen, Laš Fr. H. (2006): Filozofija zla, Beograd: Geopoetika, str. 125. [9] Đakovac, Aleksandar (2014): „Religija i nasilje“, u: Knežević N. et. al. (pr.): Religija, odgovornost i tranziciona pravda, Novi Sad – Beograd: Centar za istraživanje religije, politike i društva hrišćanski kulturni centar dr Radovan Bigović, str. 21. [10] Ibid., str. 21. [11] Štukan, Feđa (2019): Blank, Banja Luka: Centar za informativnu dekontaminaciju mladih, str. 32. [12] Ibid., str. 40-41. [13] Ćimić, Esad (1984): „Refleksije o odnosu religije i nacije“, Kultura – časopis za teoriju i sociologiju kulture i kulturnu politiku, 65-66-67, str. 81-82. [14] Štukan, Feđa (2019) Blank, Banja Luka: Centar za informativnu dekontaminaciju mladih, str. 211. [15] Ibid., str. 61-62. [16] Svensen, Laš Fr. H. (2006): Filozofija zla, Beograd: Geopoetika, str. 125. [17] Štukan, Feđa (2019): Blank, Banja Luka: Centar za informativnu dekontaminaciju mladih, str. 132-133. [18] Svensen, Laš Fr. H. (2006): Filozofija zla, Beograd: Geopoetika, str. 124. [19] Štukan, Feđa (2019): Blank, Banja Luka: Centar za informativnu dekontaminaciju mladih, str. 136. [20] Ibid., str. 97.
