Unutarstranačka demokratičnost – stvarnost ili stvaranje stranačkih dinosaurusa!?

Političke elite u mjesecu aprilu i maju okrenule su se same sebi. Krajem aprila svoje stranačke sabore imale su Savez nezavisnih social-demokrata, Savez za bolju budućnost Bosne i Hercegovine i Hrvatska demokratska zajednica.

Autor: Stevan Salatić
Buka

Prvi proljećni dani su sa sobom u Bosnu i Hercegovinu donijeli neke nove političke zaplete. Teme o unutarstranačkom pregrupisavanju i o takozvanim „praznicima demokratije“ unutar većine parlamentarnih stranaka zamijenile su u aprilskim i majskim, novinskim stupcima uobičajne i uvriježene dnevno-političke; hiljadu puta prepričane priče o papcima, legitimnim/nelegitimnim predstavnicima naroda, o antagonizmima na relaciji Izetbegović – Radončić, Dodik – Bosić, Čović – Komšić; o legitimnosti/nelegitimnosti Vlade Federacije BiH, o aferama, političkim pritiscima, o real-politici…

 

 

Političke elite u mjesecu aprilu i maju okrenule su se same sebi. Krajem aprila svoje stranačke sabore imale su Savez nezavisnih social-demokrata, Savez za bolju budućnost Bosne i Hercegovine i Hrvatska demokratska zajednica. Stranački izbori tek čekaju Srpsku demokratsku stranku, Stranku demokratske akcije i Partiju demokratskog progresa.

 

 

Početkom dvadesetog vijeka, tačnije 1911.poznati njemački politički sociolog Robert Mihels je objavio veoma aktuelno štivo za to vrijeme vezano za funkcionisanje i odnose političkih snaga unutat političkih partija. Knjiga je nosila naslov “Sociologija partija u modernoj demokratiji”. Posmatrajući političke odnose unutar njemačkih partija tog vremena, prije svega Socijal-demokratske partije, Mihels je definisao svoj čuveni “gvozeni zakon oligarhije” koji je i danas temelj unutar političke teorije kada je u pitanje proučavanje rada i funkcionisanja političkih partije. Mihels je uočio jednu tendenciju koju je pretvorio u sociološki zakon. Primjetio je da masovnost i brojnost članstva jedne političke partije pridonosi uspostavljanju jače hijerarhije unutar partijske organizacije. Uspostavljenje čvrste hijerarhije unutar političke partije pridonosti stvaranju deficita demokratičnosti. Samim tim što stranka broji više članova to organi postaju sve više otuđeni od biračke baze i počinju da vladaju aklamativno pa čak i autoritarno. Demokratija kao pojam, smatrao je Mihels, jeste jedna ideološka fikcija. Ona se bez organizacije pretvara u besporedak. Besporedak je najgore političko stanje, jer je i najgori poredak bolji nego odsustvo poretka.

 

 

Organizacija je ta koja formira politički sistem i poredak, na bazi svog prvog i osnovnog načela; načele hijerarhije. Smisao Mihelsovog “gvozdenog zakona oligarhije” jeste da sociološka zakonitost po kojoj partija sa većim i brojnim članstvom zahtijeva jači sistem organizacije nego li partija koja ima manji broj članova. Ova zakonitost o kojoj je govorio Robert Mihels apsolutno je primjenjiva i vanvremenski i vanprostorno.

 

Proljetni “praznici demokratije” u Bosni i Hercegovini u vidu stranačkih kongresa govore u prilog vanvremenosti ovog Mihelsovog teorijskog postulata. Odsustvo protivkandidata u izbornoj trci za predsjednika partije (primjer SNSD,HDZ,SBB), aklamativni pristanak stranačkih delegata na sve prijedloge koje im je na dnevni red stavila organizacija partije, veoma ograničen i oskudan sistem komunikacije između republičkog partijskog vođstva i lokalnih struktura političke partije, odsustvo raspave o greškama ranijeg rukovodstva i analize ostvarenog izbornog rezultata koji mogu proizvesti neku vrstu konstuktivne kritike u budućnosti stvari su koje su obilježile aprilske kongrese tri masovne političke partije u Bosni i Hercegovini. Iako je statutima pomenutih političkih partija formalno i zagarantovan “bottom-up” pristup u odlučivanju i upravljanju političke partije, jasno je da sve partije neformalno njeguju veoma autoritarne prakse u procesu odlučivanja, u kojima partijsko rukovodstvo djeluje i odlučuje otuđeno od baze, kojom vlada i manipuliše uz pomoć novca, društvene moći, vlasti, shvaćene kao institucionalizovane moći ali i uz dozu straha. Partijska organizacija je apsolutno pojela demokratičnost u političkim partijama.

 

 

A što je najtragičnije od svega, principi unutar partijske nedemokratičnosti po automatizmu se transferišu u izborni proces, u kojem je zbunjenim biračima prepušteno na volju da samo aklamativno podrže predloženog kandidata. U takvom sistemu nema rasprave, kritike, deliberacije;  ostaje samo go autoritet, koji teži da društvenu moć ovjekovječenu u novcu, ranijem ugledu i autoritetu prelije u institucionalnu moć tj.u vlast i mjesto u istaknutom državnom zakonodavnom ili izvršnom organu.

 

Svjedoci smo aklamativne podrške Miloradu Dodiku, Fahrudinu Radončiću i Draganu Čoviću na aprilskim saborima ovih stranaka. Pored aklamacije i divljenja odlazećem/dolazećem lideru političke partije, sabori SNSD-a, SBB-a i HDZ-a nisu donijeli ništa novo. Nije bilo analize izbornog rezultata, prijedloga strategija za buduće politike i pravce rada političke partije, ali ni lične samorefleksije koja bi eventualno prouzrokovala samokritičnost. Ništa!! Samo aklamacija, dug aplauz nakon izlaganja starog/novog partijskog rukovodstva i postizborne čestitke. Od “praznika demokratije” samo oguljena ljuštura…

 

Unutarstranački izbori najavljeni za maj u Srpskoj demokratskoj stranci i Stranci demokratske akcije, na prvi pogled izgledaju malo drugačije. Evidentno je da će partijskom rukovodstvu biti dato na biranje više od jednog kandidata za predsjednika političke partije. Očigledne su kampanje, različiti pristupi i gledišta koji ti kandidati imaju kada su u pitanju postupci stranke u nedavnoj prošlosti (mislim na post-izborni period) ali i različite vizije kojim putem stranka treba da krene u budućnosti. Kandidati nude stranačkim delegatima platforme u kojima su sadržani osnovni principi kojim stranka treba da se rukovodi u budućnosti. Aklamacije nema, a prostor za političku diskusiju i delibneraciju je otvoren.

 

 

Međutim, ono što izostaje da bi izbori u ovim strankama nazvali praznikom demokratije jeste nepostojanje dvosmjernog kanala komunikacije između političke partije i izborne baze. Taj kanal je isključivo jednosmjeran, vodi se iz pravca centrale prema bazi. Cilj te jednosmjerne komunikacije je jednostavan, sakupiti više delegatskih ruku u odnosu na onog drugog kandidata.  Nedostaje, naravno i osnovne političke kulture unutar izborne baze, koja u njenom nedostatku nije u stanju da sagleda svoj značaj i moć u procesu unutarstranačkih izbora i ponaša se prilično beznadežno Dakle i u ovom slučaju izostaje “bottom-up” pristup političkom odlučivanju koji su svojim statutima propagirale sve političke stranke. Time se ovaj deklarisani “praznik demokratije” pretvara u nadjačavanje dva ili tri stranačka prvaka čija veća sposobnost manipulacije izbornom bazom treba da obezbijedi pobjedu.

 

Mihelsov “gvozdeni zakon oligarhije” je prisutan u stranačkom diskursu Bosne i Hercegovine. Značaj ovog postulata na proces upravljanja političkom partijom znaju svi stranački zvaničnici u Bosni i Hercegovini koji se bave stranačkim organizovanjem. O značaju čvrste organizacije u upravljanju političke partije neki čak veoma otvoreno govore i pišu (kao na primjer Rajko Vasić). O oligarhizmu u našim političkim partijama ne treba govoriti kao o nečemu negativnom jer on to zaista nije. Mihelsov postulat kao što je vanvremenski i vanprostorni je, i sveprisutna je pojava u svim zemljama svijeta. Ono što je negativno jeste lažno propagiranje “demokratskog praznovanja” ako se ima u vidi da se velika većina ako ne i sve političke odluke donose izakulisno, bez znanja javnosti i stranačke baze.

 

Novi reformisani SDP je u fazi uspostavljanja jednog drugačijeg unutarstranačkog izbornog sistema po principu “jedan čovjek – jedan glas”. To je novina u stranačkom sistemu Bosne i Hercegovine i jedan zaista zanimljiv pokušaj spuštanja određivanja stranačke politike među člasntvo.

 

Vrijeme će pokazati koliko je ovaj sistem primjenjiv i efikasan po sam SDP. Opšta politička apatičnost i političko neznanje našeg društva opravdano ulijevaju skepsu kada je u pitanju ovakva  politička inovativnost. Vrijeme je jedini sudija koji će pokazati da li će ovaj politički manevar SDP uspjeti da se odupre čarima Mihelsovog “gvozdenog zakona oligarhije”.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close