UN-ovi revolucionarni globalni ciljevi u postizanju održivog razvoja i iskorjenjivanja siromaštva

U New Yorku se sastaju čelnici država koji će potpisati novu UN-ovu povelju o održivom razvoju, SDGs. Cilj nove povelje pod nazivom Agenda 30 je iskorijeniti siromaštvo do 2030. Isto nije uspjelo Agendi 21niti bilo kojoj povelji donešenoj od strane UN-a.

(altermainstreaminfo.com.hr)

The Guardian je objavio članak u kojemu je izdvojio u 9 ključnih točaka – što smo naučili o globalnom razvoju nakon stotinjak sastanaka održanih pri UN-u na temu održivog razvoja.

Tekst počinje rečenicom: „Prečesto razvoj gubi ljudsko lice i postaje tek načelno „vježbanje rješavanja problema ili diplomatska partija šaha.“

Što je uopće održivi razvoj u kontekstu postignutog unatrag 70  godina?

Definicija kojom Brundtland izvještaj UN-a 1987.godine,“Naša zajednička budućnost”, objašnjava što je „održivi razvoj“ (skraćeno) glasi ovako;“Održivi razvoj je razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjice, a pri tome ne ugrožava mogućnost budućih generacija da zadovolje svoje potrebe.”

S obzirom da je spektakularno najavljivana, netko bi mogao pomisliti kako će SDGs ponuditi revolucionarni plan kojim će spasiti svijet, ali u konačnici je recept istovjetan prijašnjima. Glavna strategija za iskorjenjivanje siromaštva unatrag 70 godina je ista: rast.

Bude li se „nova“ strategija doista i provodila, možemo očekivati da će siromaštvo biti iskorijenjeno za nekih stotinjak godina, kada će najsiromašniji  napokon zarađivati 1,25 dolara dnevno.

Od 1980. globalna ekonomija bilježi rast od 380%, no istovremeno se broj siromašnih (onih koji zarađuju manje od 5 dolara dnevno) rapidno povećao i to za više od 1,1 milijarde ljudi. Toliko o „rastu“ kojeg zagovaraju neoliberalni ekonomisti.

Zašto se jaz između bogatih i siromašnih produbljuje? Ekstremno siromaštvo više nije problem koji uglavnom pogađa zemlje trećeg svijeta.47% (PDF) ukupnog rasta od 1975.-2007. je prema OECD-u, dotaklo tek 1% populacije. Danas se i zapadnjaci  dijele na super bogate i na milijune  nezaposlenih ili  potplaćenih građana koji jedva „spajaju kraj s krajem“ ili one koji su toliko opterećeni kreditima i hipotekama, pa su tek na korak od potpune neimaštine.

„Potrebna je promjena politike, a ne humanitarna  pomoć: pristojni razgovori o razvoju su gubljenje vremena. U stvarnosti, humanitarna pomoć bogatih zemalja siromašnima nije potpora koja će polučiti pozitivne rezultate. Ono što je doista važno je kako će se ljudi na terenu mobilizirati, promijeniti situaciju. Društveni pokreti u zemljama u razvoju trebali bi biti u središtu diskursa o razvoju, ali nažalost nisu..diplomati su ti koji svaku pozitivnu viziju ili inicijativu pretvaraju u unosne poslovne projekte pogodujući samo poduzetnicima gladnim zarade..“, kaže Mallika Shakya, docent sociologije, South Asian Sveučilišta u Delhiu, Indija.

Na Glavnoj skupštini UN-a je bio samo jedan predstavnik civilnog društva s kratkom prezentacijom (koja nije od važnosti), Danny Sriskandarajah, glavni tajnik CIVICUS-a, koji je istaknuo, “Prečesto civilno društvo ne dobije mjesto ili se pojavi tek kao ukras za stolom. Ako međunarodne institucije i UN teže ozbiljnim promjenama, moraju drastično poboljšati način na koji se građani uključuju u donošenje odluka. ”

Civilizacija čini da razlike među narodima ostanu u pozadini, a naglašava se ono što bi trebalo biti zajedničkim svim ljudima, stoga smo u civilizacijskom problemu, jer kada se zlorabi, prestaje biti procesom napredovanja i postaje alatom u rukama onih koji provode represiju u službi svojeg interesa.

To je ono što globalizatori čine već godinama i to vrlo vješto umotano u „celofan“ demokratizacije i širenja građanskih sloboda, a koje redom, s obzirom na gospodarski, ekonomski kontekst, nemaju nikakve veze s originalnim značenjem.

Nadnacionalne evropske integracije su dizajnirane po mjeri međunarodne financijske oligarhije. I to od samog osnutka, a otvoreno od Maastrichta, kada je jasno naznačena nakana brisanja svake nacije, prava na samoopredjeljenje i kontrolu sudbine vlastitog naroda.

To negiranje nacionalnog suvereniteta je globalno i utječe na sva područja, ekonomska, socijalna, kulturna, ideološka, vojna i politička.

Valja se sjetiti stvaranja Atlantske alijanse 4.travnja 1949., koje se kronološki poklapa sa stvaranjem Vijeća Europe 5. svibnja 1949.

U travnju 1948., osnivanje OEEC-a (Organizacije za evropsku ekonomsku suradnju) kojemu sredstva dodjeljuje Marshall američka pomoć za obnovu Europe.  Bio je to između ostalog i američki  „trojanski konj“ koji pridonosi jačanju gospodarskog, političkog, kulturnog i ideološkog utjecaja na teritoriju Europe i promocija „američkog načina života“.

Ugovorom iz Maastrichta (veljača 1992.) utvrđuje se nepovratno da „članice unije moraju djelovati u skladu s otvorenim tržištem i slobodnom konkurencijom“, tako su građani EU osuđeni na ultra-liberalizam do vječnosti.  Nacrt Ustava koji prizlazi iz Konvencije, potvrđuje to pravilo i zabranjuje bilo kakav izbor koji nije u skladu s dogovorenom politikom slobodnog tržišta. Tu je i obveza prelaska ne euro i odražava istu filozofiju i stavljanje nacionalnih banaka pod ingerenciju nadnacionalne centralizirane Evropske središnje banke.

Ukratko, neoliberali su nas vratili u divlji kapitalizam. Još jedan u nizu uspjeha neoliberalnih lidera, bilo lijevih-bilo desnih, su i mjere štednje i zakoni o radu koji podrazumijevaju fleksibilizaciju tržišta rada. Pod krinkom „učinkovitijeg radnog prava“,  stvorili  su uvjete rada dostojne 19. stoljeća.

Dulje radno vrijeme, lako otpuštanje radnika, lošiji uvjeti rada, niže plaće. Nadalje, osporava se pravo na štrajk, provodi neumoljiva degradacija u području zdravstva i socijalne skrbi. Što je to, već sveopća društvena regresija.

Nužno je spomenuti i mnoge sindikalne čelnike koji ometaju društveni pokret jer se ne žele boriti, jer su smješteni u potpuno iluzorne strateške perspektive da je „socijalna Evropa“ ona u krilu federalne nadnacionalne socijal-demokracije i njenih satelita.

O svojoj sudbini moramo odlučivati sami, u svojoj kući, a ne u Briselu, Washingtonu, Berlinu ili bilo gdje drugdje.

U tom kontekstu, treba se osvrnuti i na svježe primjere „slučajeva“ – Ukrajine ili Sirije i drugih zemalja. Svjedočimo ratovima, revolucijama u režiji beskrupuloznih zapadnih zemalja moćnica koje su bezočno iskoristile  negdje islamske ekstremiste, negdje  antisemite, ortodoksne fašiste kako bi svrgnule legitimno izabrane vlade, sve zbog promicanja svojih interesa.

Vraćajući se na temu nove povelje UN-a, slijedi citat generalnog tajnika Amnesty Internationala;

„Ne možete tvrditi da podržavate održivi razvoj, kada se ne smanjuje potrošnja bogatih ili ne dopuštate transfer tehnologije. Ne možete propovijedati o ljudskim pravima, a prakticirate masovni nadzor. Ne možete predavati o miru dok ste najveći svjetski proizvođači oružja.“

Ovdje bi se moglo još mnogo toga pridodati.

Glavni tajnik UN-a Ban Ki-Moon  je učinke osam “Milenijskih ciljeva razvoja” u završnom izvješću o ove godine ocjenio kao “najuspješniji pokret protiv siromaštva u povijesti”.

Da mu povjerujemo?

Jason Hickel je predložio pet stavki kojima bi se moglo stati na kraj ekstremnoj nejednakosti: 1) Ukinuti dugovanja zemljama u razvoju, i to bezuvjetno; 2) Zatvoriti porezna utočišta, suzbiti utaju poreza; 3) Staviti moratorij na „land grabs“; 4) Okončati strukturne prilagodbe programa koji omogućuju bogatim zemljama kontrolu nad ekonomskom politikom u siromašnim zemljama; 5) Uvedite globalnu minimalnu plaću, zaustavite utrku koja nas sve vodi na dno, a koja karakterizira globalizaciju.

 Poštovani čitatelji, uplatom donacije, makar i simbolične, omogućit ćete da AMSI nastavi s radom!