Ima li u budžetu novca za 30. 000 zaposlenih radnika u javnom sektoru? Da li je realno očekivati rast minimalca i kako do zadovoljnog poslodavca i radnika za BUKU govori ekonomista Zoran Pavlović
Tatjana Čalić, buka
Zaposleni u javnoj upravi, zdravstvu, unutrašnjim poslovima i pravosuđu, koji su 29. septembra održali protest u pokretu, još čekaju poziv od Vlade RS kako bi se sastali i pregovarali o povećanju plate od najmanje 160 maraka za svakog radnika, a čekaju i uplatu svih doprinosa i plaćen prekovremeni rad za sve radnike.
Ima li u budžetu novca za 30. 000 zaposlenih radnika u javnom sektoru? Da li je realno očekivati rast minimalca i kako do zadovoljnog poslodavca i radnika za BUKU govori ekonomista Zoran Pavlović.
Vjerujete li da će Vlada RS ispuniti zahtjeve šest sindikata?
Teško je znati stanje u trezoru Ministarstva finansija. Ono što je tačno jeste da je Vlada potpisala ugovor sa sindikatima na osnovu čega oni i traže da im se zahtjevi ispune. Vlada je sama sebi vezala ruke i stvorila obavezu koju mora da ispoštuje. Ipak, ono što je sigurno jeste da postoje mnoge stvari koje su sporne od javnog sektora, troškova i povećanja plata generalno, jer oni znaju da, kada se desi prvo povećanje i poravnanje obaveza prema jednoj grupi korisnika, da će i drugi tražiti isto. Tako da vjerujem da će Vlada RS ovu isplatu, odnosno povećanje, pokušati da odgodi što je dalje moguće.
Ministrica Zora Vidović je u par navrata rekla da finansijska situacija nije laka, jer je RS na udaru tihih sankcija, zbog čega trpi posljedice?
Ja vjerujem da je glavni razlog teške situacije rastrošnost političke elite, a da razlog nikako ne mogu biti strane sankcije u odnosu na RS, koliko rastrošnost koju Vlada ima na određenim projektima.
Ako pogledate situaciju, 100 miliona KM raznoraznih garancija je dato za Jahorinu, koja je u blokadi, 55 miliona maraka je dato za neko skijalište kod Vlasenice, sada je tamo raskopana zemlja i to tako stoji. Potpuno nelogične investicije su rađene, a investicije imaju svoju cijenu i one će doći na naplatu kad-tad.
Prvo, kako možete investirati na lokaciji za koju ne znate koliko je palo snijega u zadnjih 10 godina i koliko je bilo snježnih dana.
A tek da se uzme u obzir da se klima osjetno mijenja?
Naravno, evo novembar je mjesec, a pogledajte vrijeme, hodamo u kratkim rukavima.
Ulaganja i garancije koje daje vlada, to je sve prilično nesigurno sa aspekta naplate. Pa, evo i situacija koja se pojavila sa IRB-om koji treba da čisti svoje bilanse, pa su svoja potraživanja stavili na prodaju, što je još jedan pokazatelj da je situacija složena i da nije sve tako divno i krasno kao što se u javnosti predstavlja.
S druge strane, nevjerovatno mi je raditi i rebalans budžeta s namjerom da se nešto dodatno troši u ovoj situaciji, a to upravo radi Ministarstvo finansija RS. Jer i da ima viška novca, treba ga skloniti, kako kažu Hrvati “u pričuvu”.
I Fiskalni savjet je upozorio Vladu zbog nepotrebnog trošenja.
Rekao Fiskalni savjet, rekao MMF, svi rekli i šta je bilo? Ništa.
Dotaknimo se još jedne vruće teme posljednjih mjeseci, a to minimalna plata. U FBiH se zagovara minimalac od 1000 KM, a u RS nije poznat iznos, ali su iz Saveza sindikata RS rekli da će od 1. janura 2024. i ovdje rasti minimalac. Da li je to po vama dobro rješenje?
Ne. Mi imamo niskoprofitabilnu privrednu strukturu. Vrlo malo kompanija je visokoprofitno, a to je IT sektor, finansije i osiguranje. To su tri sektora koji objektivno mogu platiti i više iznose plata. Čak vidim da je IT sektor tražio od Vlade da im se da saglasnost da na plate preko 4.000 KM ne plaćaju doprinose, jer za iznose preko ove plate uzalud plaćaju doprinose, jer penzija ne može biti veća, a takođe i kako bi se riješio problem sive zone koja je sve izraženija u ovom sektoru.
Ali ova tri sektora su izuzetak. Bema, tvornica obuće, primjerice, ima 1200 radnika, ali sve je to kategorija niske profitabilnosti, ako se poveća obaveza plaćanja minimalne plate, onda ćemo praktično te firme dovesti u situaciju da će biti prinuđene da prestanu da rade.
Kako onda do zadovoljnog poslodavca i radnika?
Postoji nešto što se zove ekonometrija. Ako uzmeo sada da su plate u privatnom sektoru opterećene sa 65 posto, ako bi opterećenje smanjili na 50 posto, koliko bi plate porasle i koliko bi to bilo i više novca u fondovima? Jer logična je situacija, ako vi meni hoćete da uzmete više, ja ću vam dati manje. RS je do kraja 2010. god. imala 51 posto opterećenja na neto platu. Ljudi iz Federacije su selili svoje firme i proizvodne pogone u RS. Onda je donesena odluka da se davanja povećaju na 65 posto kao u Federaciji. I ne samo to, dobili smo i odluku da se na dobit koju vlasnik sam sebi isplati u novcu optereti sa 10 posto poreza. Znači, firma je platila 10 posto, a sada će i vlasnik platiti 10 posto da bi taj novac stavio u džep. Ja sam tada rekao da je to sječenje grane na kojoj sjedimo i da ćemo dobiti kontra efekte.
Da li smo granu presjekli?
Apsolutno. Svi pogoni koji su u RS bili iz Federacije su otišli. Takođe, otišli su i svi brendovi i svi trgovci. Znam i slučajeve gdje su firme iz regiona koje su do te 2010. god. poslovale u RS, nakon ove odluke, preselile u Široki Brijeg.
Znači, neophodno je smanjenje opterećenja rada?
Tako je. Evo, Crnoj Gori su ukinuli obavezu poslodavca da plaća zdravstveno osiguranje za radnike. To je država preuzela na sebe. I moj prijatelj iz Beča je odmah preselio firmu u Podgoricu. Jer poenta fondova zdravstva je da se trebaju ponašati krajnje racionalno, štedljivo i ekonomično. U prevodu, nema investicija od 35 milona KM u garaže (UKCRS) i 120 miliona KM u bolnicu u Trebinju. Da li uopšte imamo toliko stanovnika koji mogu gravitirati toj bolnici tolikog kapaciteta i, u konačnici, imamo li ljekara i medicinskog osoblja za rad u toj bolnici? Oni se zadužuju i opterećuju Zdravstveni fond. Šta je bilo sa kupovinom respiratora?
Troškovi u zdravstvu su naduvani, nepotrebni, a zdravstveni radnici rade za niske plate i odlaze iz naših zdravstvenih ustanova, a Zdravstveni fond služi za plaćanje enormnih projekata iz kojih je svako ko je u toj priči dobar.
I za kraj, kakva vremena nas čekaju? Prvo pandemija, a potom rat u Ukrajini, inflacija, sada i Gaza doveli su do problema u svim svjetskim ekonomijama. Kod nas je bukvalno sve poskupilo, od roba do usluga, a hrana je postala preskupa. Ako tome dodamo da ove godine vraćamo preko milijarde dospjelih rata za kredite, slično će biti i narednih godina, možete li nam reći čekaju li nas još teži mjeseci i godine?
Osnovna stvar je da neko mora da bude strateg. Neko mora da smisli strategiju. Mi imamo dvije stvari – imamo potencijal za proizvodnju hrane, a druga je energija koja nam treba za život. Ako već imamo uslove za proizvodnju hrane, moramo se tome posvetiti. Nije normalno da kilogram krompira košta preko 2 KM u jednoj zemlji koja je imala glamočkog krompira da nije znala šta sa njim da radi.
Moraju se stvoriti neki uslovi za život, jer ako nema interesa i motiva za život na nekoj lokaciji, onda imamo problem i treba pronaći rješenja.
Ja, nažalost, ne vidim ljude koji će ponuditi rješenje, iako imamo i prirodne potencijale i sposobne, obrazovane ljude, ali kod nas je sve politikanstvo -postavimo jednog čovjeka za v.d, pa ga zamijenimo, jer smo se tako dogovorili. Šta takvi ljudi mogu da ponude? Strategiju nikako. Zapravo, mogu ponuditi jedno ogromno ništa. A ako se nešto ne pokrene, ako sve ostane kao do sada, mogu samo reći da su pred nama jako komplikovana vremena.
Buka
