Povjesničar i pisac iz Mostara Dragan Markovina govori o atmosferi u gradu i širem političkom kontekstu Mostara nakon kontroverze koju je izazvalo rušenje spomenika posvećenog poginulim partizanskim nogometašima mostarskog nogometnog kluba Velež.
Piše: Boris Pavelić
Atmosfera stvorena u Mostaru nakon rušenja spomenika posvećenog 77-orici nogometaša mostarskog kluba Velež poginulih u partizanima, podignutom 1972. na legendarnom mostarskom stadionu Pod Bijelim brijegom, poslužila je kao povod da Nacional intervjuira povjesničara i pisca, Mostarca Dragana Markovinu. U utorak, 27. siječnja, baš na Dan sjećanja na žrtve Holokausta, dok su predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović i gradonačelnik Mostara Mario Kordić na Židovskom groblju u Mostaru odavali počast žrtvama nacista, ustaša i četnika, nešto dalje, na stadionu, bez najave i objašnjenja, uprava Hrvatskog športskog kluba Velež, koja upravlja stadionom, naložila je rušenje spomenika veležovcima poginulim u borbi protiv istih tih nacista, ustaša i četnika. Taj je čin u velikom dijelu mostarske i šire javnosti izazvao konsternaciju i bijes, koje je dodatno pojačalo objašnjenje što ga je četiri dana kasnije objavila uprava Zrinjskog, ustvrdivši kako spomenik zapravo nije ni bio spomenik, jer nije bio upisan u katalog zaštićenih spomenika kulture BiH. Ti su događaji poslužili kao povod da Nacional intervjuira Dragana Markovinu, rođenog Mostarca koji se, nakon što je dugo godina živio u Hrvatskoj – najprije kao izbjeglica, a potom i kao povjesničar, pisac, aktivist i političar ljevice – prije nekoliko godina vratio u Mostar, gdje, kao jedan od rijetkih neovisnih i kritičkih intelektualaca među mostarskim Hrvatima, nastavlja plodni javni angažman.
Prošlotjedno rušenje spomenika na stadionu Pod Bijelim brijegom posvećenog nogometašima kluba Velež koji su poginuli u NOB-u snažno je odjeknulo u medijima. Je li izazvalo i tenzije na ulicama Mostara, među ljudima? Ako jest, kako?
Prije svega, riječ je o još jednoj perfidnoj manifestaciji fašizma i duha koji je na vlasti u tom dijelu grada, na desnoj obali Neretve, još od prvih izbora 1990. godine, a u potpunosti od rata do danas. Jer, nakon što je na tom stadionu bio sabirni logor za Bošnjake, da bi onda u ratnim okolnostima bio predan ponovno utemeljenom Zrinjskom, te nakon što je sa stadiona pod prijetnjom oružjem otjerana uprava Veleža, taj spomenik je ponajprije prefarban u šahovnicu, da bi sada pod ciničnim obrazloženjima – tek nekoliko dana nakon što se informacija o rušenju probila u javnost – spomenik ubijenim partizanima, igračima Veleža, počeli nazivati „predmetnom instalacijom“. Uz obrazloženje da je UEFA za utakmice protiv Crystal Palacea tražila preuređenje stadiona. Što, sve i kad bi bila istina, nije nikome dalo za pravo da ruši spomenik, koji je mogao biti premješten bilo gdje u krugu stadiona ili, u krajnjoj liniji, vraćen Veležu, koji bi ga rado smjestio na novi stadion. Oni su, međutim, podlo i u tajnosti srušili spomenik, da bi onda, kad se pola grada diglo na noge, krenuli s relativizacijom, ismijavanjem, ciničnim upitima zašto se nitko nije bunio kad su ga prefarbali u šahovnicu, iako je tada bio rat i etničko čišćenje u gradu. Relativizacije u tom stilu služe da se ne prizna očita mržnja kojom se svih ovih 35 godina nasrće na antifašističku baštinu Mostara. Ovaj čin je duboko pogodio praktično sve Bošnjake, ali i ljude koji partizansku tradiciju drže svojom, poput mene. Reagirao je i sam FK Velež, a gradski SDPBiH je podnio kaznenu prijavu. Većina Hrvata, međutim, šuti, relativizira ili ismijava čitavu priču, dok hadezeovske vlasti šute.
Foto: Ilustracija Tačno.net
Živite u Mostaru. Kako izgleda svakodnevica? Jesu li ljudi opterećeni nezaliječenim ratnim traumama i etničkom netrpeljivošću? Postoji li jedan ili dva Mostara, ili postoji hibrid koji ste u naslovu svoje knjige nazvali „Libanon na Neretvi“?
Ovo pitanje zahtijeva širu elaboraciju za koju ovdje nemamo mjesta. Ali kao netko tko svaki dan prošeta, pretrči ili probicklira čitav grad, sjedne i ovamo i onamo, odgovorno tvrdim da je Mostar za ogromnu većinu njegovih današnjih građana podijeljeni grad. I da ta većina ide na drugu stranu samo kad mora poslom, bilo na policiju, poreznu, na mirovinsko ili zdravstveno, ili u šoping. Međutim, također postoji jedan solidan postotak stanovništva, koji nije na razini statističke greške, ali jest očito manjinski, koji živi i ponaša se kao da je Mostar jedan grad. Po mojoj procjeni, to je deset do petnaest posto Mostaraca. S tim da smo svi mi svjesni da je formalno ujedinjen, a zapravo nije. Nemojte zaboraviti ni to da u zapadnom dijelu grada živi, odnosno da se vratilo sigurno sedam do osam tisuća Bošnjaka i da je u gradu ostalo ili se vratilo nešto manje od pet posto Srba, a te dvije skupine ljudi samom logikom života funkcioniraju kao da Mostar nije podijeljen. E sad, u svakodnevnoj komunikaciji ljudi funkcioniraju sasvim normalno, s tim da to ne vrijedi za nove generacije, koje jednostavno ne poznaju nikakav prijašnji život osim ovoga današnjeg u mržnji i nepoznavanju drugoga.
Kako je vama osobno? Primate li prijetnje zbog svog javnog angažmana i krećete li se mirno i sigurno cijelim gradom? Družite li se s ljudima na obje strane Neretve?
Kao što sam maloprije rekao, krećem se svugdje i sjednem na obje strane, po nekoliko puta dnevno. S bitnom razlikom da me u istočnom dijelu grada ljudi primaju isključivo srdačno, dok na ovoj, takozvanoj „našoj“, to jest mojoj strani, nije do kraja takav slučaj. Istina je da mi puno više ljudi srdačno priđe i javi se nego što sam doživio neugodnosti, ali od prošlog ljeta – a to je koincidiralo s ovim desničarskim ludilom u Hrvatskoj – solidan broj puta dogodilo se da mi iz mraka na ulici dovikuju prijetnje, glasaju se neartikuliranom mržnjom i pokušavaju stvoriti atmosferu straha. No s tim sam svakako i godinama prije povratka u Mostar živio u Splitu.
Kod rušenja spomenika Pod Bijelim brijegom ne zna se što je ružnije: sam način kako je srušen – bez ikakve najave i objašnjenja – ili naknadno obrazloženje „Zrinjskog“, čija je uprava ustvrdila kako i nije bila riječ o spomeniku. Kako komentirate taj način?
To je birokratski cinizam u rječniku kojim se pokriva fašistička praksa. To su doveli do savršenstva, naročito obrazloženje da to nije spomenik jer nije na listi zaštićenih spomenika. Ali nigdje na svijetu nisu svi spomenici na listi zaštićenih. A zašto ovi iz Zrinjskog misle da su ljudi budale i zašto se toliko bahate, zapravo, znamo: jer su uvjereni da su nedodirljivi i jer rade točno ono što vladajuća HDZ-ova politika misli.
Je li pokrenuta ikakva istraga, i zna li se imenom i prezimenom tko je odgovoran za rušenje?
Kao što rekoh, gradski SDP je podnio kaznenu prijavu koja je zaprimljena i na policiji i u tužilaštvu. Što se mene tiče, slučaj je više nego jasan. Imamo činjenicu da je uprava Zrinjskog u tajnosti i bez bilo kakvih dozvola srušila spomenik, koji i nije njihovo vlasništvo, potičući time nemir kod građana i tenzije u gradu. Imenom i prezimenom, dakle, odgovorni su ljudi iz uprave Zrinjskog.
Foto: Nakon rušenja spomenika / hercegovina.in
Zašto je, po vašem sudu, spomenik uistinu srušen? Što je bila istinska nakana rušitelja i onih koji su naknadno objavili onakvo obrazloženje?
Istinska nakana je obračun s antifašističkom baštinom Mostara i identitetom grada kao takvim. I to su napravili kad su, nakon više od trideset godina, shvatili kako je nemoguće pukom farbom na spomeniku promijeniti njegovu priču i simboliku. Ta ista politika – a sve je to neraskidivo povezano: HDZ-Katolička crkva-Zrinjski – od rata do danas promijenila je doslovno sva imena ulica koja su imala ikakve veze s antifašizmom ili s pripadnicima drugih naroda, uzeli su čak ulicu i Vladimiru Nazoru i mostarskom ubijenom gimnazijalcu, Hrvatu, Anti Zuaniću, samo zato što su bili u partizanima. Dali su zatim imena ulica po ustaškim ministrima i zločincima pa je čak i Francetić imao ulicu, što je konačno, na zahtjev njihovog novog partnera iz Izraela, promijenjeno; stalno ruše i devastiraju Partizansko groblje, lažu da tamo nije pravo groblje – to čak čini izravno gradonačelnik Mario Kordić – te uporno traže njegovo izmještanje i općenito rade sve da izbrišu kompletnu povijest Mostara prije njih, s izuzetkom ustaškog perioda. Dakle, ako netko nastupa s pozicija glorifikacije NDH i mržnje prema partizanima i njihovoj baštini, gdje im je Velež posebno trn u oku, onda ne trebamo tražiti dalje. Ljudi su ono za što se izdaju.
Kako ocjenjujete djelovanje gradonačelnika Marija Kordića, koji je dočekan kao umjereni kandidat HDZ-a, spreman da radi na dobrobit cijeloga grada?
Mario Kordić je došao kao neko novo lice HDZ-a i kao velika nada koja će se baviti samo komunalnim problemima i pitanjima budućnosti grada. On to retorički, a nešto malo komunalno, doista i čini, no isto tako stalno odbija postaviti čuvare na Partizansko groblje, odbija prihvatiti datum oslobođenja grada od fašizma, odlazi na proslavu rođendana države Izrael usred genocida u Gazi, dopušta veliki vatromet u čast tog događaja, od kojeg se treslo pola grada, produbljujući dodatno frustracije Bošnjacima i zapravo uporno čini sve da priču o isključivom okretanju budućnosti shvatimo kao očitu laž.
Koliko politički događaji u Hrvatskoj utječu na stanje u Mostaru?
Po onome što sam osjetio u vezi s dobacivanjem na ulicama, definitivno utječu. Ali i mimo toga, najveći broj Hrvata u Mostaru je realno glavom u Hrvatskoj. Ne kažem da imaju želju za secesijom, ali su mentalno u Hrvatskoj. Gledaju hrvatske televizije, čitaju hrvatske medije i osjećaju se dijelom Hrvatske. Imaju svi i državljanstvo, na kraju krajeva. S druge strane, Bošnjaci žive s osjećajem nepravde i u strahu da bi se sve moglo ponoviti, pa jednako tako detaljno prate što se događa u Hrvatskoj. Uostalom, Plenković i Čović, kao i ljudi na nižim razinama, susreću se nekoliko puta mjesečno. Nemoguće je tu činjenicu ignorirati. A opet, da stvar bude tužnija, praktično svi Bošnjaci iz Mostara idu na more u Hrvatsku. A to je i logično, jer im je to sat vremena vožnje od kuće; uvijek su to radili i čitav taj potez od Makarskog primorja preko Ploča pa do Pelješca, otkad znaju za sebe, smatraju svojim širim zavičajem.
Foto: Plenković i Čović / Hina
Je li hrvatska javnost zainteresirana za probleme Mostara, koji su toliko specifični, i je li svjesna odgovornosti za stanje u gradu u posljednjih tridesetak godina?
Odgovor na oba ova pitanja je, nažalost, negativan. Hrvatska javnost, mislim na širu javnost, potpuno je nezainteresirana za situaciju u Mostaru i Bosni i Hercegovini. Njih to, osim ako nisu porijeklom iz te zemlje, jednostavno ne zanima. A još su manje svjesni odgovornosti za to. Pa dosta je bilo pratiti unisono čuđenje skoro svih saborskih zastupnika i stranaka kad je hercegbosanska šestorka, na čelu sa Slobodanom Praljkom, osuđena za ratne zločine. To je bila opća konsternacija, a istovremeno se Mostar i Hercegovina nekako samorazumljivo smatraju hrvatskim krajevima, iako u Mostaru nikad, do nakon posljednjeg rata, Hrvati nisu činili ni prostu ni relativnu većinu. Jednako tako urlaju zajedno s Thompsonom o toj zlosretnoj Herceg-Bosni, a ništa ne žele znati o logorima za Bošnjake, o etničkom čišćenju zapadnog dijela grada, o tome da ta dva Mostara u najužem centru grada ne dijeli Neretva, nego Bulevar, o tome što je zaista prošlost i baština toga grada, nemaju pojma ni da su skoro trećinu građana prije rata činili Srbi. Hrvatska javnost živi u nekoj čudnoj deluziji u kojoj je Mostar de facto Hrvatska, ali sama Hrvatska nema ništa s ratom u Mostaru.
Kako politika u BiH utječe na stanje u Mostaru? Bi li se odnosi u gradu poboljšali kada bi, primjerice, izborni zakon bio promijenjen na način koji traži cijeli hrvatski politički spektar, i u BiH i u Hrvatskoj?
Izborni zakon i konstitutivnost naroda su jedine dvije stvari u kojima je hrvatska politika u Bosni i Hercegovini principijelno u pravu. Istina je da je bošnjačko biračko tijelo frustrirano situacijom da je Bošnjaka više od 50 posto a da je država nefunkcionalna zbog trajne srpsko-hrvatske koalicije i prava veta zbog zaštite nacionalnih interesa. Međutim, rušenjem principa jednakosti sva tri naroda u Bosni i Hercegovini ta se država ruši kao takva. A dobar dio Bošnjaka to odbija vidjeti. Ili vidi, ali iz inata glasa za Željka Komšića jer je to jedini alat koji imaju da napakoste hrvatskoj politici. Ono što ne vide je da time samo pomažu Čoviću i HDZ-u. Dodatni je pak problem što isključiva priča o legitimnosti predstavljanja, koja je temelj hadezeove politike, unaprijed isključuje da ljude poput mene može bilo tko izglasati ili predstavljati. Jer po tome ne bi uopće smjele postojati liberalne i lijeve višenacionalne stranke, jer su one, kao, nelegitimne. Konačno, isti taj HDZ nema nikakav problem s legitimnim predstavljanjem kad se skoro kompletna obavezna kvota Srba u Gradskom vijeću Mostara izabere s liste HDZ-a. Da skratim, istina je da je Mostar i žrtva odnosa u Federaciji.
U svom javnom djelovanju nastojite pronaći načine da grad krene dalje, da se netrpeljivost i podjele smanje, u okolnostima kakve već jesu. Kako bi se to moglo postići? Možete li navesti konkretan politički ili javni potez koji bi osnažio povjerenje među ljudima i olakšao im život u njihovom gradu a da je politički realno provediv?
Iskreno, sve do ovog rušenja spomenika bio sam siguran da je moguće krenuti dalje i smanjiti podjele. Uostalom, prvi ne želim živjeti u stalnoj traumi i lošoj prošlosti. No kad je o Mostaru riječ, jednostavno je nužno da hrvatska politika, ako se već ne želi suočiti s onim što je u njeno ime napravljeno devedesetih, barem ne inzistira na toj politici i danas. Ne možete pričati da treba živjeti dalje i pozivati da se okrenemo budućnosti, a onda vi sami otvarati muzej HVO-a na lokaciji gdje je HVO držao logor za Bošnjake, podizati spomenike Slobodanu Praljku, koji je osuđeni ratni zločinac, rušiti partizanske spomenike, stavljati uvijek nove zastave HVO-a i Herceg-Bosne po gradskim ulicama par dana uoči izbora i onda, kad se ljudi protiv toga pobune, njima prigovoriti da žive u prošlosti. Pa stvar je potpuno obrnuta: u prošlosti žive oni koji glorificiraju prošlost koja nas traumatizira i dijeli. Lijepa gesta je, na primjer, mogla biti da su nazvali upravu Veleža i ponudili im da preuzmu spomenik. Samo što takve poteze, očito, od HDZ-a nikad nećemo dočekati
Nacional (print)
