Umijeće i pravila razgovora/govora
Općeljudski dojam jest da živimo u mračnim vremenima. Bosansko-hercegovačko društvo pritisnuto raznima nevoljama modernog vremena i preokupirano nedavnom tmurnom prošlošću izgubilo je svaku sposobnost (umijeće), naročito sposobnost (umijeće) razgovora/govora. Nažalost, pripadamo društvu koje sve više govori, a manje sluša. Sve je manje dobrih sugovornika s kojima se možemo sporazumjeti, ili bar složiti se da se ne slažemo. Moderni čovjek zaboravlja da je pravi i iskren razgovor nužna potreba čovjeka. Premda umijeće vođenja razgovora zahtijeva duboku predanost i ogroman trud, teško, ali nužno, moguće je i treba ga učiti i unaprijediti. Ukratko ću iznijeti kako Đuro Šušnjić u svojoj knjizi Dijalog i tolerancija daje smjernice idealnog razgovora.
Glavno i najteže pravilo (načelo) razgovora jest istinsko slušanje, tj. biti slušatelj, bez kojeg je razgovor u opasnosti da se izrodi u bespotrebno brbljanje. Razgovor se mora odvijati u okviru nekih temeljnih načela u kojima bitnu ulogu igra sloboda, ali načela ne nametnuta iz okoline, nego doživljena i proživljena iznutra. Svjesni smo da na jedno pitanje – po pravilu – postoji više odgovora. Ako svatko misli da je njegov odgovor jedino istinit postaje neodgovoran, jer dovodi u pitanje druge i drukčije odgovore, pa i samu mogućnost postavljanja pitanja. Također, ako se svaki odgovor ne uvaži tokom razgovora, dobro je znati da postoje različita mišljenja, jer svatko ima pravo da izrazi ono što misli. Sve dok svatko ne izrazi svoje mišljenje društvo nema uvid u potencijalna i realna rješenja svojih problema. Kao osoba, čovjek je bitno nesavršeno biće. Jedini način da se upotpuni – proširi i produbi horizonte – jest dodir s drugima – susret – u kojem uči da se mijenja, razvija i razumijeva sebe i svijet koji ga okružuje. Ako se ljudi susreću kao stranci, odnosno, ako nemaju ništa zajedničko – nema razgovora. Dakle, nešto zajedničko je nužno za razgovor, s njim se stječe povjerenje i motivi potrebni daljnjoj komunikaciji. Metodološki, razgovor treba započeti s naglaskom na ono što nas ujedinjuje i što nam je zajedničko, a razlike prepustiti kasnijoj obradi, jer naglašavanjem istih na samom početku izbijaju na površinu i rađaju sukobe.
Samo onaj tko vjeruje u svijet, može nešto da učini s njim, isticao je Martin Buber. Razgovor koji teži istini, bez obzira koliko od nje bio dalek na samom početku, mora sadržavati iskren susret s drugim, dozu povjerenja, poštovanja, znanja, a naročito dobre volje. U razgovor trebamo ući s namjerom da tražimo istinu, a ne da ostvarimo pobjedu nad sugovornikom. Sudjelovati u razgovoru ne znači biti nadređen ili podređen, nego biti tolerantan, tj. priznati drugom da misli i djeluje po svojoj volji, ali i smoći snage da vlastitu misao i djelovanje podvrgnemo kritici. Otvoreni za druga iskustva, misli i vrednote, možemo stvarati; u dodiru s drugima možemo rasti. Onaj tko je sebe zatvorio za druge nema budućnosti. Kao zatvoreno biće osuđen je da boravi u samom sebi, bez nade da iskorači u novo iskustvo. Na početku razgovora ne trebamo se doticati najosjetljivijih pitanja, jednostavno je bolje početi s onim probavljivijim za razgovor. Osobe, sudionici, tokom razgovora unaprijed moraju odbaciti svaku vrstu nasilja kao način rješavanja međusobnih sukoba u mišljenju, a pogotovo sve osloboditi svih vrsta ideologija bile one rasne, klasne, vjerske ili stranačke prirode. Tokom razgovora čovjek saznaje da je nesiguran i ograničen. Shvaća kako mora biti otvoren za učenje od drugih, tj. umijeti biti poučljiv, a osobito prema drugom biti blagog ukora i čvrstih argumenata i napose pri razgovoru imati obzira prema osjetljivosti sugovornika.
Naše društvo ima dvije vrste govornika. Jedni, (kvazi-političke, religijske a i intelektualne strukture), dvadeset godina isprazno javno brbljaju (u svim vrstama medija) i na osnovu svojih laži sužavaju vidike marginalnom čovjeku – običnom građaninu – čovjeku u sjeni, te nepromišljeno troše, uvećavaju svoje posjede, a nama umanjuju vrijednosti. Oni su zagospodarili prostorom i privatizirali zrak. Oni su veliki ljudi malih karaktera, uglađene odjeće i niskog morala s brdom diploma i bez truna znanja. Jednostavno kazano, oni su slika kriminaliziranih bogova. S druge strane imamo potpuno drukčiju vrstu govornika, tj. Đurinih idealnih govornika – intelektualaca u pravom smislu riječi. Primjer idelnog govornika jest Hans-Georg Gadamer. Živio je više od cijeloga stoljeća, a uvijek bio otvorena i živa duha. U mirovini je započeoo drugu mladost, putovao po svijetu, prisustvovao seminarima, pisao, ali iznad svega slušao. Mnogi svjedoče o njegovoj nesvakidašnjoj sposobnosti slušanja i vođenja razgovora. Četiri je stvari smatrao važnima: razumijevanje, dijalog, slušanje i tumačenje. Rado je susretao ljude, mnogima bio učitelj, a kada bi trebao govoriti o sebi, zastao bi, utihnuo, razmislio i ponovno šutio. Njegova biografija i moto jest O sebi samima šutimo. Oči su mu bile uvijek pozorne na drugoga, bio je istinski učitelj od kojeg se moglo puno naučiti i imati otvoren pogled, probuđenu dušu i dar slušanja. Nažalost, mi u Bosni i Hercegovini, prisiljeni smo slušati lažne učitelje. Krajnje je vrijeme da se tome otrgnemo. Naprosto, moramo učiti od velikih ljudi kao što je bio Gadamer. Prisutnost u razgovoru, otvoreno i pozorno uho, spremnost na učenje i nadasve blagonaklonost prema sugovorniku pokreću mnoge promjene i otvaraju put ispravljanju mnogih nepravdi – uistinu su idealne karakteristike koje bi svi trebali, uz ogroman trud, prakticirati te jednom svoje učenike otvoriti znanju i dobroti.
Ivan Pilić | Prometej.ba