Stvara se, kako kaže papa Franjo, i „kultura jednokratne uporabe koja utječe na cijeli planet”, a koja je pogubna i za društvenu i za fizičku ekologiju. Stoga papa i preporučuje „cjelovitu ekologiju, koja jasno poštuje svoju ljudsku i društvenu dimenziju“
Krešimir Cerovac . polis.ba
„Kakav to svijet želimo ostaviti onima, koji dolaze poslije nas, djeci koja sad odrastaju?“, pitanje je koje je u središtu, druge po redu, enciklike „Laudato si” („Hvaljen budi“) pape Franje. Enciklika je iznimno važna, jer se ne bavi samo ekologijom u užem smislu riječi i vrlo je dojmljivo i poticajno moralno i duhovno razmišljanje o današnjem vremenu. Papine raščlambe, u duhu postavljenog pitanja, vode do razmišljanja o svrsi ljudskog života na ovome svijetu, te o cilju ljudskog djelovanja odnosno o svrsi svih ljudskih nastojanja? „Ako se ne pozabavimo s tim dubljim problemima“, kaže Papa, „ne vjerujem da će naša zabrinutost za ekologiju proizvesti značajnije rezultate“. Teško se mogu očekivati na svjetskoj razini neki opipljiviji pozitivni rezultati, jer se u okviru zamišljenih UN mjera i inicijativa raznih svjetskih pokreta i udruga za zaštitu okoliša, zanemaruje i prešućuje neprijeporna činjenica, koju je u enciklici „Laudato si“ naznačio papa Franjo: „Suočeni smo ne s dvije odvojene krize, jednom okoliša, a drugom društvenom, nego s jednom jedinom i kompleksnom krizom… Danas se analiza ekoloških problema ne može odvojiti od analize ljudskog, obiteljskog, radnog i urbanog konteksta… .“ Papa Franjo, dakle upozorava na potrebu promjene ljudskog srca, nužnu da bi čovječanstvo posvetilo veću brigu i pažnju stvorenoj prirodi, a s tim u vezi je onda i nužnost ponovnog otkrivanja istinskog humanizma, koji je „sposoban okupiti različita područja znanja, uključujući ekonomiju, u službi cjelovitije i integrirajuće vizije“.
Čovječanstvo treba „cjelovitu ekologiju“, koja ne ističe samo međupovezanost koja postoji između Boga, čovječanstva i stvorenja, već također prepoznaje kako su političke, ekonomske, kulturne, društvene i vjerske vrijednosti i odluke međusobno povezane i utječu na način na koji ljudi žive jedni s drugima na planetu i koriste njegove resurse. U korijenu ekoloških izazova, s kojima se čovječanstvo susreće, vidljivo je to iz razmišljanja svih poslijekoncilskih papa, leže poremećene želje, zlouporaba tehnologije praćena tehnokratskim razmišljanjem, koje isključuje moralne istine, nekontrolirana potrošnja, te shvaćanje da imati što više znači ujedno i biti više. Usto, stvara se, kako kaže papa Franjo, i „kultura jednokratne uporabe koja utječe na cijeli planet“, a koja je pogubna i za društvenu i za fizičku ekologiju. Stoga papa i preporučuje „cjelovitu ekologiju, koja jasno poštuje svoju ljudsku i društvenu dimenziju“. Koristeći izričaj „ljudska ekologija“ sadržajno je taj pojam opisao još mnogo ranije kao kardinal papa Benedikt. U razgovoru s novinarom Peterom Seewaldom objavljenom u knjizi „Sol zemlje“ je rekao: „Jasno je da je vanjska zagađenost okoline što je proživljavamo – zrcalo i odvod unutarnje zagađenosti kojoj ne poklanjamo dovoljno pozornosti. Mislim također da su to nedostaci pokreta za zaštitu prirode. Oni se s razumljivom i opravdanom strasti bore protiv zagađenja prirode, a duhovno samozagađenje čovjeka i nadalje se smatra jednim od njegovih prava, njegovom slobodom.“
Bit enciklike „Laudato si“ je zalaganje za jednu cjelovitu (integralnu) ekologiju kao novi obrazac pravednosti, odnosno za ekologiju „koja poštuje jedinstveni položaj ljudskih bića u ovom svijetu, te njihov odnos prema okruženju“.
Enciklika „Laudato si“ upozorava da su klimatska kriza, globalno siromaštvo, te drugi veliki globalni izazovi, izravna posljedica nejednakih ekonomskih, društvenih i političkih sustava, uključujući tu i suprotstavljanja nužnim promjenama, koja iskazuje globalna elita u razvijenim zemljama, ali i elita u zemljama u razvoju. Velik su problem, također, korupcija, nedostatak transparentnosti i prenaglašavanje nacionalnih i pojedinačnih interesa nad općim dobrom. Osim toga, impresivan tehnološki napredak, koji je donio čovječanstvu mnoge prednosti, i što Papa priznaje, ipak je napredak, koji nije uvijek dovoljno usklađen s odgovarajućom razinom moralnog i duhovnog napretka. Bit enciklike je zalaganje za jednu cjelovitu (integralnu) ekologiju kao novi obrazac pravednosti, odnosno za ekologiju „koja poštuje jedinstveni položaj ljudskih bića u ovom svijetu, te njihov odnos prema okruženju“.
„Beskorisno bi bilo opisivati simptome“, kaže papa, „bez uočavanja ljudskih uzroka ekološke krize. Izjalovio se je određeni način shvaćanja ljudskog života i djelovanja na štetu svijeta oko nas. Ne bismo li trebali zastati i o tome razmisliti?“ U tom pogledu ilustrativna su još neka papina razmišljanja. Tako, primjerice, upozorava: „Kad se ne priznaje kao dio stvarnosti vrijednost siromašne osobe, ljudski embrij, osoba s invaliditetom – a to su samo neki primjeri – postaje teško čuti krik same prirode; sve je to povezano“. Još su snažnije sljedeće misli: „Budući da je sve međusobno povezano, briga glede zaštite prirode nespojiva je također s opravdanjem pobačaja. Kako možemo istinski naučavati važnost brige za druga ranjiva bića, ma kako neugodna ili nezgodna ona mogu biti, ako ne uspijevamo zaštititi ljudski embrij, čak i onda kad je njegova prisutnost neugodna i čini poteškoće? Kad je izgubljena osobna i društvena osjetljivost glede prihvaćanja novog života, tada odumire prihvaćanje i drugih oblika vrijednih za društvo“.
Nažalost u okviru Crkve javljaju se neki vrlo ugledni i visoko rangirani dostojanstvenici, koji, vodeći gerilski rat protiv pape Franje na mnogim područjima, ne shvaćaju nužnost da se Crkva itekako treba angažirati i glede ekoloških pitanja i to u širem smislu. Ilustrativan je primjer neobjašnjivo ponašanje njemačkog kardinala Waltera Brandmüllera, koji je, vrlo oštro kritizirajući radni dokument „Instrument laboris“, koji je povodom Sinode za Amazoniju izradilo Tajništvo sinode, dao jednu vrlo čudnu izjavu: „Kakve veze ekologija, ekonomija i politika imaju s mandatom i misijom Crkve?“ Ovo pitanje, je upućeno papi Franji, ali se neizravno odnosi zapravo i na sve postkoncilske pape i pokazuje što, na neki način, navedeni kardinal misli i o njima.
Slično razmišljaju i kardinal Raymond Burke i nadbiskup Athanasius Schneider. Za njih je „hereza“, koja se, uz Papinu suglasnost, pojavljuje u radnom i pripremnom dokumentu za Sinodu Amazonije. Taj dokument, navodno, kažu oni, vidi odnos čovjeka i prirode uz neprimjereno (?) zalaganje za njeno očuvanje. Za njih je tzv. „cjelovita ekologija“ nešto što umanjuje ljudsko dostojanstvo.
Zanimljivo je i motrište kardinala Gerharda Müllera, koji je, povodom objave spomenutog sinodalnog dokumenta, zlonamjerno kazao: „Umjesto predstavljanja dvosmislenog pristupa s nejasnom religioznošću i uzaludnim pokušajem da se kršćanstvo pretvori u znanost o spasenju sakralizacijom (sic !) kozmosa i biološke raznolikosti, prirode i ekologije, važno je pogledati središte i izvorište naše vjere: „U njegovoj dobrota i mudrost Bog je odlučio otkriti Sebe i obznaniti nam skrivenu svrhu Njegove volje“ (usp. Ep. 1: 9) pomoću koje je kroz Krista, Riječ koja je tijelom postala čovjek, čovjek u Duhu Svetom mogao pristupiti Ocu i doći dijeliti se u božansku prirodu.” Tendenciozno stvara ozračje iz kojeg proizlazi da papa Franjo zapravo negira ili zanemaruje temeljne postavke vjere.
Slično razmišljaju i kardinal Raymond Burke i nadbiskup Athanasius Schneider. Za njih je „hereza“, koja se, uz Papinu suglasnost, pojavljuje u radnom i pripremnom dokumentu za Sinodu Amazonije. Taj dokument, navodno, kažu oni, vidi odnos čovjeka i prirode uz neprimjereno (?) zalaganje za njeno očuvanje. Za njih je tzv. „cjelovita ekologija“ nešto što umanjuje ljudsko dostojanstvo. Tendenciozna je također njihova tvrdnja da dokument „relativizira kršćansku antropologiju, koja ljudsku osobu prepoznaje kao Božju sliku i samim time kao vrhunac materijalnog stvaranja.” Umjesto toga, kažu oni, radni dokument „smatra čovjeka pukom vezom u prirodnom ekološkom lancu, gledajući na socioekonomski razvoj kao agresiju (!) na ‘Majku Zemlju’.” Upozoravaju (!) da je Bog stvorio ljudska bića na svoju sliku, za razliku od bilo čega drugog stvorenog. Ali zaboravljaju da je Bog također obvezao ljude da budu upravitelji ostatka stvaranja.
Spomenute crkvene velikodostojnike, koji nisu, na žalost, usamljeni u stajalištima, zabrinjava i opisivanje ljudi kao „dijela bioma“, „dijela ekosustava“ i „dijela prirode“. Ispada da ljudska bića nisu, na neki način, dio stvorenog svijeta, već da nekako lebde izvan njega, dovoljna sama sebi? Promatrati da ljudska bića pripadaju stvorenom svijetu ne znači da sve stvorene stvari ima jednako dostojanstvo u usporedbi s čovjekom. Papa Franjo je u enciklici „Laudato si“ vrlo razvidno ustvrdio istinu posebnog dostojanstva čovječanstva. Čini se da neki vrlo visoko rangirani crkveni dostojanstvenici ne prihvaćaju mogućnost da su ljudska bića kao vrhunac stvaranja i dio Božjeg stvaranja, te ne misle da čovječanstvo ima veliku odgovornost prema ostatku stvorenoga.
Još je 1971. u dokumentu „Pravda u svijetu“, koji je objavljen nakon završene Svjetske biskupske sinode, naglašena bliska povezanost između ekologije i pravde. „Nemoguće je vidjeti kakvo pravo to imaju bogatiji narodi da bi se podržao njihov zahtjev za povećanjem vlastite materijalne potrebe, ako je posljedica toga da drugi ostaju u bijedi ili ako to dovodi do opasnosti uništavanja samih fizičkih temelja života na zemlji. Oni koji su već bogati dužni su prihvatiti način života, s manje otpada, kako bi se izbjeglo uništavanje baštine koju su dužni po apsolutnoj pravdi dijeliti sa svim ostalim pripadnicima ljudske rase.“ Te iste godine papa Pavao VI. objavljuje encikliku „Octogesima adveniens“ u kojoj govori o „dramatičnoj i neočekivanoj posljedici ljudske aktivnosti“, misleći pritom na „pogrješno shvaćanje iskorištavanja prirode“. Zaključuje: „Čovjek odjednom postaje svjestan da nepromišljenim iskorištavanjem prirode riskira da je uništi i postane zauzvrat žrtva te degradacije. Ne samo da materijalno okruženje postaje stalna prijetnja – zagađenje i otpad, nove bolesti i apsolutna destruktivna sposobnost – već ljudski okvir više nije pod čovjekovim nadzorom, stvarajući tako okruženje za sutra koje bi moglo biti nepodnošljivo. Ovo je opsežni socijalni problem koji se tiče cijele ljudske obitelji.“
Poruka enciklike „Caritas in veritate“ je jasna: „Crkva za stvoreni svijet snosi odgovornost koju mora i javno iskazivati“.
Papa Ivan Pavao II. je u enciklici „Redemptor hominis“ upozoravao na „opasnost zagađivanja prirodnog okoliša“. U enciklici „Solicitudo rei socialis“ navodi: „Među pozitivne znakove sadašnjosti valja ubrojiti i probuđenu svijest o ograničenosti raspoloživih sirovina; nadalje, potrebu da se poštuje neokrnjenost i ritam prirode i da se o tome vodi računa u programiranju razvoja, a ne da se to žrtvuje na račun određenih demagoških shvaćanja. To se danas naziva brigom za zaštitu čovjekove okoline.“ Na to se nadovezuje i njegovo razmišljanje iz enciklike „Redemptor hominis“: „Izgleda da smo sve svjesniji činjenice da iskorištavanje Zemlje, planeta na kojem živimo, zahtijeva razumno i pošteno planiranje. S druge pak strane, to iskorištavanje ne samo u industrijske nego i u vojne svrhe, nekontrolirani razvitak tehnike koji se ne uklapa u širi općenit i zaista čovječni plan, sve to zajedno ugrožava prirodni čovjekov okoliš, otuđuju (!) čovjeka u odnosima s prirodom, udaljuju ga od nje. Izgleda kao da čovjek često ne zamjećuje druga značenja (!) svog prirodnog okoliša osim onih koja služe za neposrednu upotrebu i potrošnju.“ Povodom Svjetskog dana mira izjavio je da je „ekološka kriza moralno pitanje“, te dodao da „moramo otići do izvora problema i u potpunosti se suočiti s tom dubokom moralnom krizom, čiji je uništavanje okoliša samo jedan zabrinjavajući aspekt“.
Pitanjem ekologije bavi se često i papa Benedikt XVI. U enciklici „Caritas in veritate“, koja je vrlo negativno primljena u SAD, govori o pravdi i o prirodnom okolišu, te o njihovim povezanostima s razvitkom: „Tema razvoja danas je snažno povezana i s obvezama koje proizlaze iz čovjekovog odnosa s prirodnim okolišem. Okoliš je Božji dar za svakoga i u njegovom iskorištavanju snosimo odgovornost prema siromasima, budućim naraštaja i prema čovječanstvu u cjelini …. Priroda nam nije na raspolaganju kao hrpa nasumce razbacanih otpadaka, već je Stvoriteljev dar“. Papa ukazuje da projekti glede ljudskog razvitka ne smiju zanemarivati buduće generacije, „već moraju biti označeni solidarnošću i međugeneracijskom solidarnošću uzimajući u obzir ekološke, pravne, gospodarske, političke i kulturne okolnosti“. U poruci povodom Svjetskog dana mira 2010. godine poručuje da se traži „solidarnost koja obuhvaća vrijeme i prostor“. A „svaka povreda solidarnosti i građanskoga prijateljstva štetno utječe na okoliš. Baš kao što i svaka šteta na okolišu rađa nezadovoljstvom u društvenim odnosima“. Papa Benedikt XVI. je vrlo razvidno upozorio da je „knjiga prirode jedna i nedjeljiva: ne uključuje samo okoliš nego i život, seksualnost, brak, obitelj, društvene odnose…‘ Drugim riječima, ljudska priroda (sa svime što podrazumijeva fizički i moralno) vezana je za ostatak prirode i ne može se od nje odvojiti. Poruka enciklike „Caritas in veritate“ je jasna: „Crkva za stvoreni svijet snosi odgovornost koju mora i javno iskazivati“.
U enciklici „Centesimus annus“, papa Ivan Pavao II. postavlja kontrast između prirodne ekologije i, kako kaže, „ljudske ekologije“ upozoravajući da je ona važnija. „Osim iracionalnog razaranja prirodnog okoliša ovdje se moramo prisjetiti da je još teže razaranje ljudskoga okoliša, čemu se još uvijek ne posvećuje nužna pozornost“, odnosno „premalo se nastoji oko toga da se održe moralni uvjeti autentične »ljudske ekologije«.“ Zanimljivo je da sveti Ivan Pavao koristi izraz „ekološko obraćenje“: „Stoga je potrebno poticati i održavati „ekološko obraćenje“ koje je tijekom posljednjih desetljeća učinilo čovječanstvo osjetljivijim za suočavanje s katastrofom prema kojoj se kreće… „ (u govoru na Općoj audijenciji 17. siječnja 2001.). A glede toga kardinal Burke zbori: „To je masonska ideja, ideja potpuno sekulariziranih ljudi, koji više ne priznaju da je upravljanje svijetom u rukama Boga, koji ga povjerava pojedinim vladama, narodima i skupinama ljudi prema samoj naravi.” Za njega je „ekološko obraćenje” „vrlo podmukla” fraza, koja se koristi za „promicanje određenog programa koji nema nikakve veze s našom katoličkom vjerom”.
Ne smije se zaboraviti da „nas Stvoritelj ne napušta; On nikada ne ostavlja svoj plan ljubavi niti se kaje što nas je stvorio. Čovječanstvo je još uvijek sposobno složno izgrađivati zajednički dom.“
Poput pape Ivana Pavla II., i papa Benedikt XVI. prirodni svijet shvaća kao izraz Božjeg nacrta ljubavi i istine i prirodne osnove o kojima ovisi ljudski život kao dar Božji čovječanstvu. A na opisanu problematiku ukazivao je još u knjizi “Sol zemlje“: „Jasno je da je vanjska zagađenost okoline što je proživljavamo – zrcalo i odvod unutarnje zagađenosti kojoj ne poklanjamo dovoljno pozornosti. Mislim da su to nedostaci pokreta za zaštitu prirode. Oni se s razumljivom i opravdanom strasti bore protiv zagađenja prirode, a duhovno samozagađenje čovjeka i nadalje se smatra jednim od njegovih prava, njegovom slobodom. U tome je razlika. Mi želimo odstraniti mjerljiva zagađenja, ali ne poklanjamo dovoljno pozornosti duhovnom zagađenju čovjeka i prirode u njemu kako bi mogao disati kao čovjek, nego potpuno neistinitim pojmom slobode branimo sve što čovjek radi po svojoj volji.“ Dakle, kako kaže u enciklici „Caritas in veritate“ „za očuvanje prirode nije dovoljno primjenjivati ekonomske mjere poticanja, odnosno sankcioniranja“. Te su mjere, dakako, važne, „međutim ključan je problem moralno vladanje društva. Drugim riječima, „ako se neće poštivati prava na život (pobačaj!) i na prirodnu smrt (eutanazija!), ako se začeće, trudnoća i porod počnu događati umjetnim putem, ako se ljudski embriji budu žrtvovali u svrhu istraživanja, tada će iz zajedničke svijesti nestati pojam humane ekologije, a time i ekologije okoliša“. Neprijeporno je da je dužnost prema okolišu povezana s dužnostima prema ljudskoj osobi: „Nemoguće je u isto vrijeme zahtijevati jedne dužnosti, a pritom gaziti druge“.
Poruka pape Franje je nedvosmislena: „Ako je prisutna ekološka kriza jedan mali znak etičke, kulturne i duhovne krize moderne, onda ne možemo pretpostaviti da će se izliječiti naš odnos s prirodom i okolišem bez ozdravljenja svih temeljnih ljudskih odnosa… Ispravan odnos sa stvorenim svijetom zahtijeva da se ne oslabljuje socijalna dimenzija otvorenosti prema drugima, a kamoli transcendentalna dimenzija naše otvorenosti na Božje “Ti”… Naš odnos s okolinom nikada ne može biti odvojen od našega odnosa s drugima i s Bogom. Inače, to ne bi bilo ništa više nego romantični individualizam odjeven u ekološku odjeću, a koji nas zaključava u zagušljivu svagdašnjost.“
„Laudato si“ je enciklika puna nade. Papa Franjo je svjestan ljudske sklonosti prema zlu, ali također ustrajava na ljudskoj sposobnosti za činjenje dobra: „Ljudska bića, mada sposobna za najgore, također su sposobna nadmašiti sebe, ponovno odabirući ono što je dobro, te započeti novi početak, bez obzira na njihove mentalne i društvene okolnosti.” No, to je poziv na radosni asketizam, na „proročki i kontemplativni način života“. Sve u svemu, kao što Papa kaže „kao nikad ranije u povijesti zajednička nas sudbina poziva da krenemo u potragu za novim početkom … Neka naše vrijeme bude zapamćeno po buđenju novog poštovanja prema životu, čvrstoj odluci da se postigne održivi razvitak, te po užurbanoj borbi za pravednost i mir, odnosno radosnoj proslavi života“. Ne smije se zaboraviti da „nas Stvoritelj ne napušta; On nikada ne ostavlja svoj plan ljubavi niti se kaje što nas je stvorio. Čovječanstvo je još uvijek sposobno složno izgrađivati zajednički dom.“
Krešimir Cerovac, polis.ba
