Za mene i moju generaciju Braco Dimitrijević nije tek ime upisano u historiju konceptualne umjetnosti. On je iskustvo. Prisustvo. Dokaz da je Sarajevo jednom imalo snagu da proizvede umjetnika koji istovremeno misli svijet i ostaje duboko ukorijenjen u etički i estetski kod iz kojeg je potekao.
Piše: Dino Mustafić
Braco je pionir konceptualne umjetnosti ne zato što je napustio sliku ili skulpturu, nego zato što je radikalno proširio pojam umjetničkog djela. Njegovi Slučajni prolaznici – monumentalni portreti anonimnih ljudi postavljeni na fasade gradova, trgove i javne institucije – predstavljaju jednu od najsnažnijih intervencija u hijerarhiju vrijednosti 20. stoljeća. Zamijeniti Tita, Marxa i Engelsa likom nepoznate žene ili čovjeka s ulice nije bio samo estetski čin, nego politička gesta: demontaža mita o historijskoj veličini i afirmacija ljudskog bića kao mjere svih stvari.
U ciklusima poput Triptychos Post Historicus i kasnijim radovima koji razgrađuju pojam historije Dimitrijević historiju ne tretira kao zatvoreni narativ, nego kao promjenjivu, krhku konstrukciju. Njegova umjetnost se ne bavi formom radi forme, već značenjem kao procesom – uvijek u kretanju, uvijek u sukobu s dominantnim tumačenjima.
Njegove muzejske intervencije iz sedamdesetih godina, u kojima remek-djela Picassa, Moneta, Kandinskog ili Mondriana dovodi u dijalog s predmetima svakodnevice – jabukama, lopatama, obućom – nisu bile blasfemija, već precizna analiza mehanizama vrijednosti. U tim radovima muzej prestaje biti hram, a postaje misaoni prostor. Umjetnost prestaje biti fetiš, a postaje pitanje.
Braco Dimitrijević / Foto: Almin Zrno
Posebno mjesto u njegovom opusu zauzimaju radovi sa živim životinjama. U njima Dimitrijević ne proizvodi spektakl, nego metaforu. Instalacija s lavom u sarajevskom zoološkom vrtu, postavljena uz sliku njegovog oca, bila je snažna slika istorijskog nasilja i civilizacijskog licemjerja. „Divlje zvijeri ponekad su dobronamjernije od ljudi“ – ta rečenica precizno opisuje njegovu antropološku skepsu, ali i njegovu humanističku poziciju.
Neizostavan sloj mog odnosa s Bracom odvijao se i u teatru. Sretao sam ga na pozorišnim premijerama u mnogim evropskim i regionalnim gradovima – od velikih metropola do festivala koji još uvijek brane ideju umjetničkog rizika. Za mene kao reditelja, razgovori s njim o teatru bili su dragocjeni. Braco je o pozorištu govorio bez hijerarhija, s rijetkom sposobnošću da vidi i strukturu i energiju, i ideju i tijelo glumca. Njegova pitanja su uvijek išla ispod površine, tamo gdje predstava ili stoji – ili se raspada.
Posebno pamtim njegove dolaske na Festival MESS. Nije dolazio kao gost koji traži priznanje, nego kao gledalac s koncentracijom i strašću. Bio je istovremeno najbolji kritičar, kustos i svjedok – za sva velika teatarska imena koja su poznavala i duboko razumjela njegov likovni opus. U tim susretima, između teatra i vizuelne umjetnosti, stvarao se rijedak prostor istinskog umjetničkog dijaloga, onog u kojem niko nikome ne objašnjava svijet, nego ga zajedno preispituju.
U tom kontekstu nemoguće je govoriti o Braci, a ne govoriti o njegovom ocu, Voji Dimitrijeviću. Ovdje se ne radi samo o porodičnoj liniji umjetnosti, nego o jasnom kontinuitetu antifašizma. Vojo je bio partizan, učesnik Igmanskog marša, Neretve i Sutjeske, ali i umjetnik koji nikada nije trgovao vlastitom biografijom. Njegov antifašizam nije bio deklarativan – bio je ugrađen u grad, u prostor, u svakodnevicu. Taj etički model Braco je ponio sa sobom i razvio ga na svjetskoj sceni.
Braco Dimitrijević / Foto: NL Arhiva
Braco Dimitrijević nikada nije napustio Sarajevo. On ga je proširio. Njegova kosmopolitska pozicija nije bila bijeg, nego metoda: kako ostati slobodan, a ne izgubiti porijeklo. U vremenu konzervativnog zaokreta, revizionizma i sužavanja prostora za avangardnu misao, njegovo djelo i njegove riječi podsjećaju da umjetnost nije ukras epohe, nego njena savjest.
Za moju generaciju Braco Dimitrijević ostaje dokaz da je moguće misliti radikalno, djelovati etički i ostati čovjek. A ulica – kao prostor slučaja, susreta i rizika – ostaje najtačnija mjera slobode.
tačno.net
