– Ima li, zaista, još uvijek onih koji misle da smo nešto namaštali i namišljali od 1992. ili od 1993. naovamo? Naime, podrška državnog aparata stabilnom društvenom pozicioniranju maternjeg jezika je neupitna u kontekstu posmatranja jezika i kao društvene, ne samo prirodne datosti, i mi jesmo zahvalni što smo obnovom državne nezavisnosti dodatno učvrstili i jezičku nezavisnost, u smislu da se bosanski jezik krajem 1993. i ustavno pozicionirao – kazao je za Preporod.info dr. Jasmin Hodžić, direktor Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu, o povratku bosanskog jezika u obrazovni proces Bosne i Hercegovine početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.
Dr. Hodžić je naglasio kako je javni diskurs o bosanskom jeziku kod nas ponovo aktualiziran već sredinom prošlog stoljeća, i to upravo onda kada se našem narodu unutar Jugoslavije vraćaju i nacionalna prava.
– Duga je to i zamršena priča, cijeli roman ili filmski serijal, ali evo, najkonkretnije, istaći ću ovdje da je neposredno prije osnivanja Instituta za jezik (1972) donesen dokument CKSK “Književni jezik i književnojezička politika u Bosni i Hercegovini” (1971), po kojem se jasno vidi zvanična bosanska usmjerenost književnojezičke politike (da Bosna i Hercegovina kao suverena i ravnopravna republika u SFRJ ima pravo da probleme s upotrebom književnog jezika rješava sama, jer ne postoje povoljni uslovi za zajedničko razmatranje naših književnojezičkih odnosa; otvoreno isticanje njegovanja autohtonog kulturnog i književnojezičkog naslijeđa, u snažnoj vezi s dijalekatskom bazom; suprotstavljanje utjecaju istočne i zapadne jezičke varijante, što je označeno kao borba protiv paternalizma i hegemonizma, uz direktno isticanje da bi davanje prava srpskom i hrvatskom jeziku kod nas bilo ravno negiranju samostalnosti BiH; zvanični odmak od Novosadskog dogovora uz propagiranje stava da osnovu općestandardnog jezičkog izraza u službenoj upotrebi u SR BiH čine ijekavski književni izgovor i druge autohtone jezičke osobine; te nedvosmisleno isticanje potrebe za utvrđivanjem standardnog bh. književnojezičkog izraza) što je kasnije potvrđeno i na sjednici CKSK 1974., gdje su ponovljeni važni zaključci iz 1971. i gdje je eksplicitno istaknuta i potreba okupljanja progresivnih lingvističkih snaga na realizaciji programa naučnoistraživačkog rada, čiji je cilj obezbjeđivanje stručne argumentacije za normiranje kolektivnog standardnojezičkog izraza, tj. isticana je potreba utvrđivanja bh. književnojezičkog standardnog izraza, dakle, bosanske jezičke varijante, koja se već 1975. u skupšinskoj proceduri zvanično bila izjednačila sa srpskim, hrvatskim, albanskim, mađarskim, slovenskim i makedonskim jezikom. Zbog svega ovoga je i osnovan Institut za jezik, u vrijeme u kojem su, podsjećam, u Beogradu i Zagrebu također postojali samostalni slični jezički instituti, sa svojim posebnim programima rada – kazao je Hodžić.
No, šta se zapravo još dešavalo “na terenu”, pita Hodžić i ističe da zvanična politika tada nije imala snage da do kraja konkretno provede u djelo sve svoje zamisli, i bio je na sceni jedan blagi sukob između bosanskohercegovačkih lingvista jugoslavenske orijentacije i zvanične probosanske politike koju su tada bili zastupali Hamdija Pozderac, Hasan Grabčanović, Atif Purivatra, i drugi, a koja se očitovala i u jeziku.
– Samo je nekolicina naših ljudi u stručnim raspravama o jeziku tada zvanično podržavala narativ o samostalnoj bosanskoj jezičkoj varijanti, među kojima su: već 1964. diplomirani profesor maternjeg jezika i književnosti (što se zaboravlja!), a poznatiji kao književnik, Alija Isaković, zatim Mak Dizdar, Muhamed Filipović, te djelimično i Asim Peco ili kasnije Ismet Smajlović. Posebno je bila značajna studija Muhameda Hadžijahića iz 1974. “Od tradicije do identiteta” u kojoj je rješavajući genezu nacionalnih pitanja bosanskih Muslimana već podobro promovirao i narativ o bosanskom jeziku – kazao je Hodžić.
Naglasio je kako će se takav narativ javno očuvati u svakoj dekadi, sve to devedesetih, kada zvanično (prije bosanske državne nezavisnosti) dobivamo još nekoliko studija kojima se afirmira bosanski jezik, pa će se desiti da smo tako već 1991. na tada jugoslavenskom službenom popisu stanovništva zvanično vratili svoju samoidentifikaciju s bosanskim jezikom, ali skupštinske procedure nisu dozvoljavale da se to i službeno ozvaniči, sve do svojevrsnog Pisma Predsjedništvu na desetine bosanskohercegovačkih intelektualaca u decembru 1992., kojim se tražilo ozvaničenje bosanskog jezika. Školska 92/93. podržala je takvo što, i mi danas možemo slaviti tri decenije savremenog bosanskohercegovačkog školstva i ujedno povratka bosanskog jezika u školski sistem.
Institut za jezik je prošle godine obilježio pedeset godina postojanja. Institut je osnovan, istakao je Hodžić, da afirmira bosanskohercegovačku jezičku politiku, prouči bosanskohercegovački dijalekte i jezik pisaca, vodi računa o jeziku i školstvu ili prouči historiju jezika, od srednjeg vijeka do tzv. predstandardnih idioma, da osigura stručnu argumentaciju za normiranje standardnog jezika u Bosni i Hercegovini, i slično.
– Mi već imamo studije o starobosanskim tekstovima, jeziku bh. stećaka ili jeziku bosanske redakcije staroslavenskog (bosanskih evanđelja), a u toku je izrada studije o jeziku povelja bosanskih vladara. Također, nekoliko monografija napisano je o alhamijado ili bolje rečeno bosnevijskoj (arebičkoj) literaturi, jeziku časopisa ili o našoj terminologiji, a do u detalje imamo razrađene i bh. pravopisne teme te proučenu sociolingvističku sliku o jeziku XIX vijeka. Uz svoj rječnik, pravopisni priručnik i osnove gramatike, a naročito uz organizirana tri Simpozija o bosanskom jeziku (od 1998. naovamo), Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu, iako uz naučni kadar od veličine svega npr. prve postave jednog fudbalskog tima, a i to praktično tek od neki dan (ranije smo uglavnom “igrali s prvom petorkom, na košarkaškim terenima”), uveliko opravdava smisao svoga postojanja (zabija i koševe i golove, a dobro igra i odbranu), pogotovo uzmu li se u obzir i aktuelni projekti u Institutu – naveo je Hodžić.
Govoreći o aktivnostima Instituta u ovoj godini, Hodžić ie kazao da dovršavaju studiju o bosanskoj akcentuaciji i akcenatskim dubletima (sa preko 10 000 primjera, s označenim izvorima), zatim jednu studiju o aktuelnoj školskoj terminologiji, dok nas u proučavanju dijalekatske slike ove godine očekuje dijalektološki zbornik o govoru Sarajeva, a u historiji jezika čekaju da iz štampe izađu za nas enormno važni i na latinicu teansliterirani rukopisi tzv. “Bosanskih elifnica” (slovnica, početnica) s kraja XIX vijeka, koje naročito afirmiraju bosanski jezik.
– U toku je i izrada novog Bosanskog pravopisa (u saradnji s BZK “Preporod” Sarajevo), a izaći će iz štampe i jedna monografija koja tematizira jezik u 200 godina savremenenog bosanskog školstva (1823-2023), koja prati službeni bosanski jezik i u Bosanskom vilajetu i u doba austrougarske Bosne, ali i narativ o bosanskom jeziku nakon njegovog ukidanja 1907. Radimo i na prvoj historiji bosanskog jezika i na prvom historijskom rječniku bosanskog jezika, te druge projekte iz dijalektologije, frazeologije, onomastike, franjevačke književnosti i bosnevijske literature – navodi o aktivnostima Instituta Hodžić.
Ublizu je završena i monografija o Govoru Bošnjaka Albanije, te monografija o slavenskom genitivu kao jednoj od specifičnosti bosanskog dijalekatskog prostora.
– Dovršavat ćemo i monografiju o polustoljetnom radu Instituta, a s posebnom pažnjom najavljujem i zbornik radova o pitanjima institucionalizacije nauke o jeziku u Bosni i Hercegovini. Uz sve navedeno, radit ćemo na tematskim izložbama, organizaciji naučnih skupova, javnih tribina i okruglih stolova, te na izradi popularnog promotivnog materijala o jeziku – najavio je Hodžić.
Ljuti ga novinarski manir o “negiranju bosanskog u manjem bh. entitetu”, jer masa naše djece u svjedodžbama još uvijek upisuje hrvatski jezik i nosi hrvatsku šahovnicu u vodenom žigu na istim.
Šta je sa više stotina bošnjačke djece koja ne mogu imati bosanski jezik u zapadnoj Hercegovini, ili još uvijek živim problemima s jezikom u školstvu centralne Bosne? – pita se Hodžić. Da pomognu u ovom polju, naglasio je, pokrenuli su konkretne projekte o jeziku i školstvu, a svako malo organiziraju okrugli sto ili naučni skup, kojim se tematiziraju ovi problemi.
– Nekoć smo u Banjoj Luci napravili skup “Jezik – sloboda -tradicija” na kojem smo postidili tamošnje društvo činjenicom da su upravo u Banjoj Luci govorili naši izlagači iz Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Srbije i Makedonije, predstavljajući povoljan položaj bosnanskog jezika u svojim državama i tamošnjem školstvu. Ove godine ćemo (za koji dan) u Vrbanjcima imati okrugli sto o Suljagi Salihagiću i promociji bosanskog jezičkog identiteta – najavio je Hodžić.
Na pitanje da li je čin negiranja domen politike ili iza toga stoje i određeni naučnici, kako u Bosni i Hercegovini tako i van nje, kazao je da je oprezan kad se iščuđavamo zašto i kako je jezik političko pitanje.
– Pa, Bože mili, nije li obrazovni proces i njegovo uređenje tipično državno i društveno pitanje, u kojem prevažnu ulogu ima sam maternji jezik? Nije li tako i sa svim zakonskim primjerima uređenja jezičkih pitanja…
Jezik je društveno, pa samim tim i prvorazredno političko pitanje, ali ne u smislu politikantske dnevne ideologije, već u smislu ozbiljne analize stanja i strateškog djelovanja u ovom polju.
I poštanski saobraćaj je društveno (političko) pitanje, kao i platni promet ili putnički saobraćaj. U svim ovim poljima imamo jezik, a upućujem vas da se sami zapitate koliko bosanskih pisama i pisaca imamo “pod jednim novčanim krovom”, koliko zajedničih slova latinice i ćirilice pod jednim “saobraćajnim krovom” (saobraćajne tablice) bez državnih obilježja, te koliko pošta i “poštanskih potkrovlja” pod jednim poštanskim krovom – pita Hodžić.
Stava je da bosansko društvo zaista u cjelini još ni blizu nije integrisano, i jezik je samo mala karika u ovim osjetljivim društvenim pitanjima.
– Oprostite na opširnijem uvodu – upravu ste, jezički imperijalizam i jezički genocid koji se provodi nad bosanskim jezikom podržan je već odavno (čini mi se već od 1998.) i od službenih lingvista i jezičkih ustanova, i u Srbiji i u Hrvatskoj, s tim da je u Hrvatskoj stanje nešto bolje. Mi smo u Sarajevu nekoć službeno ugostili naše kolege iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje iz Zagreba i promovirali njihov rad. Pitate se možemo li to isto sa Beogradom? – kazao je Hodžić.
Narod igra društvenu igru koja mu se servira i ne može i ne treba djelovati tamo gdje se to od njega ne očekuje i što je praktično nečiji drugi posao, kazao je naš sagovornik o ulozi naroda i kolektiviteta u čuvanju jezičkog identiteta.
– Mislim ovdje na one naše brižne roditelje koji su znali po Sarajevu spavati pod šatorima kako bi ukazali na jezičku nepravdu koja se zakonski i praktično provodi na terenu, što možemo pozdraviti kao enormno hrabar čin zalaganja za život svoga djeteta. No, nisu li vam djelovali kao ostavljeni od svih i prepušteni sami sebi? To ne smijemo sebi dozvoljavati. Neka roditelja, neka i naroda i širokih narodnih masa, mada ja više volim kada upomoć tom ozlojađenom narodu priskoče službenici i organizacije kroz sistemsko društveno djelovanje, nego kad npr. genocid moraju dokazivati same Majke Srebrenice i same se boriti za svoja prava, gdje često bivaju uspjelije i od svih ostalih. Sve to više govori o onima koji nisu dobro uradili svoj domaći zadatak. Ovdje zato apeliram na naše političke predstavnike koji moraju i mogu uraditi više – ali, kako sam jednom već rekao: lingvisti trebaju reći kako, a političari provesti u djelo (a ne obrnuto) – poručio je Hodžić.
(Alem Dedić/Preporod.info)
